„Ljudi su skloni nekoj, rekao bih romantizovanoj predstavi o umjetniku – kao o zanesenjaku, što je zapravo pogrešno. Jer način na koji smo mi strukturisali naš nastavni plan i program upravo je takav da, prolazeći kroz različita umjetnička područja, mlad čovjek izgrađuje osnov da kreativno misli i na temelju toga biva osposobljen da se uključi u različite procese u društvu, zajednici i životu...“
Veselin Brković, dekan ALU Trebinje
Pričati o jubileju visokoškolstva u Trebinju - u slučaju Akademije likovnih umjetnosti u Trebinju ne ide bez dvije ograde. Prva je da je akademija, barem formalno, starija od jubileja. Druga – da akademija ni tada nije aktima definisana kao novoformirana visokoškolska ustanova, već kao izdvojena jedinica tadašnje akademije univerziteta u Sarajevu, koja preuzimanjem i inoviranjem njenih nastavnih programa, u novonastalim okolnostima disolucije jedne zemlje, nastavlja rad u drugom sjedištu. O tome nam još na početku razgovora kazuje dekan Akademije likovnih umjetnosti u Trebinju Veselin Brković.
Teško da bismo mogli naći pozvanijeg i upućenijeg hroničara o ove tri decenije akademije od nekoga ko je sve ovo vrijeme bio svjedok i aktivni sudionik svih razvojnih faza njene istorije. Više od polovine svog života naš sagovornik vezao je za akademiju. Mogli bismo reći, da su se on i akademija tri decenije međusobno izgrađivali. Bio je među upisnicima one prve generacije studenata iz 1995. godine. Istinski posvećenik knjige i nauke, pritom sve vrijeme stvaralački aktivan, ostaće vjeran i likovnoj umjetnosti i akademiji u svom gradu – ovaj put sa druge strane katedre, gdje evo već dvije decenije, rastući i potvrđujući se jednako i u profesuri i na polju umjetničkog, dočekuje i ispraća nove generacije studenata. Uz posao u nastavi, već drugi mandat pripale su mu i brige, obaveze i odgovornosti oko administriranja ustanovom...
- Nisam siguran da je dovoljno poznata činjenica da je Akademija likovnih umjetnosti najstarija visokoškolska ustanova u Trebinju. Naime, Narodna skupština Republike Srpske je 14. septembra 1992. godine donijela odluku o izdvajanju članica univerziteta u Sarajevu i njihovom udruživanju u novoosnovani univerzitet u Sarajevu – Republike Srpske. Da bi već sljedeće godine donijela i odluku o organizovanju rada ovog univerziteta i tada je nadležno ministarstvo donijelo i odluku o imenovanju vršioca dužnosti dekana – akademika Milorada Ćorovića, koji je u to vrijeme bio dekan akademije u Sarajevu, sada sa zadatkom da obezbijedi uslove za nastavak rada akademije u promijenjenom sjedištu - u Trebinju. Naravno, sve se dešavalo u veoma složenim okolnostima, pa nije bilo uslova da akademija u to vrijeme i nastavi rad. Prošle su dvije godine, da bi u školskoj 1995. počeo i nastavni proces u Trebinju...
- Akademija je počela sa radom u Trebinju još u ratno vrijeme, u neredovnim i okolnostima krajnje oskudice, tek na golim mišićima neke posebne volje, optimizma i entuzijazma, dok je svega ostalog, što je bilo potrebno za takav poduhvat - dobrano manjkalo. Kakva su vaša sjećanja na te dane i kako o njima danas razmišljate?
- Sa ove tačke gledišta - zaista je to bio nevjerovatan poduhvat. U današnjem vremenu sveopšteg izobilja teško je uopšte i razumijeti mladim ljudima u kakvim je okolnostima akademija počela da radi. Počevši od samog prijemnog ispita te 1995. godine, na kojem sam i ja bio, a koji se dešavao uoči jednog od najtežih perioda u istoriji grada. Uz zvuke sirena koje su upozoravale na opasnost - polagati prijemni ispit jer treba da počne da radi jedna umjetnička akademija, pa to djeluje zaista nestvarno. Potom su održana još dva prijemna i ukupno 24 studenta upisano je u prvu generaciju, koja je počela sa nastavom u prostorijama tadašnjeg Doma kulture. U vrlo skromnim uslovima, gdje je mnogo toga nedostajalo, sa oskudnim kadrom. Oslanjali smo se na gostujući kadar, prije svega iz Crne Gore i Srbije. Tada su formirana dva odsjeka - slikarstvo i grafika, jer za više od toga mogućnosti nije bilo. Međutim, u to vrijeme tako je bilo u svim sferama života u ovome gradu i državi. Svi su dijelili istu sudbinu. Ali se negdje osjećala i zajednička potreba da se gradi nešto novo i da svako od nas treba da pruži maksimum i sa svoje strane doprinese funkcionisanju države u cjelini. Mislim da je postojao jedan kolektivni duh koji je bio prožet zajedničkim naporima u svim segmentima života. Sa ove distance, mogu da kažem sa punom svješću i odgovornošću da su akademiju u Trebinju održali upravo studenti: svojim interesovanjem – da studiraju tu, da istrpe mnogo toga, ali da svojim predanim radom, darovitošću, postojanim bavljenjem ovom vrstom stvaralaštva bez obzira na okolnosti, entuzijazmom i vjerom u neku bolju budućnost - daju doprinos da ustanova opstane. Puno se radilo u to vrijeme, pa iz tih prvih nekoliko generacija i dalje imamo na sceni dosta pojedinaca koji su umjetnički aktivni i koji su u međuvremenu izgradili svoju prepoznatljivost na sceni, ne samo našeg grada nego i okruženja.
- Kako je tekao rast i razvoj akademije u narednim godinama i desetljećima – u pogledu borbe za pristojnije materijalno-tehničke uslove za rad, da se osigura nastavni kadar, kreiraju okolnosti za formiranje novih katedri? U ovom periodu istorijata ustanove ključnom se čini 2005. godina, kada je prelaskom akademije u novu zgradu, u krugu nekadašnje kasarne, riješen barem dio ovih problema...
- Bilo je potrebno da prođe više od decenije da se stvore uslovi da krenemo sa novim katedrama. Te 2005. godine prešli smo u novu zgradu, a dvije godine nakon toga formiraju se dvije nove katedre – za grafički dizajn i vajarstvo. Malo poslije toga stvaraju se uslovi i da započnemo drugi ciklus studija. Danas, zapravo, akademija ima jedan studijski program koji se zove likovna umjetnost – na prvoj godini su zajedničke osnove koje svi studenti slušaju, a onda se od druge godine opredjeljuju za jedan od četiri odsjeka, odnosno katedre. Zašto je to tako? Zato što mlad čovjek dolazi ovdje sa jednom željom i razmišljanjem šta bi trebalo da studira, da bi tokom te prve godine bolje upoznao i sebe, otkrio sklonost možda prema nečemu drugom od prvobitne želje, da se na nekoj drugoj strani bolje može izraziti, da neka druga umjetnička oblast više odgovara njegovoj prirodi, daru i karakteru. Naravno, sve to uz pomoć nas iz nastavnog kadra, koji imamo zadatak da pratimo uspješnost svakog studenta po određenim segmentima bitnim da ih kvalifikuju za određenu katedru. Važno je napomenuti i da se ova akademija razlikuje u odnosu na neke druge jer nudi veliki broj izbornih predmeta, počevši od druge godine, pa su studenti u prilici da tokom školovanja dobiju pregled sve četiri umjetničke oblasti. I da se sa završnim diplomskim radom oni zapravo formiraju kao kompletno likovno obrazovane ličnosti, a ne kao neko ko je usko specijalizovan za samo jednu od te četiri. Ali naravno, to je bio proces koji je trebalo prolaziti dugi niz godina. Tokom tih godina jedan veći broj honorarno angažovanih nastavnika je prestajao sa radom - zato što se na akademiji polako formirao i vlastiti kadar. Naravno, kao i na svim akademijama kada tek počinju sa radom neophodno je bilo da se oslonimo na neke starije ustanove - i mi smo zaista znali pravilno da cijenimo njihovu podršku, angažman i ulogu u tim početnim godinama.
- Šta je akademija danas – njena lična karta? Kako biste definisali njenu obrazovnu misiju?
- Danas je Akademija likovnih umjetnosti u Trebinju, članica Univerziteta u Istočnom Sarajevu, čija je obrazovna misija da kroz izvođenje studijskog programa obezbijedi kvalitetan nastavni proces, koji uvažava najnovija nastavna, umjetnička i naučna dostignuća, da podigne i omogući dalja istraživanja na području likovne umjetnosti i da unaprijedi svoju poziciju u svom konkurentskom okruženju - ali provjerom uspješnosti prema međunarodnim standardima. Ovo posljednje smatram jako važnim. Studenti se kroz ovaj nastavni proces, kroz teoretski i praktičan rad, u okviru predviđenih programa iz oblasti slikarstva, grafike, grafičkog dizajna i vajarstva edukuju u samostalne likovne umjetnike, ali takođe - i u likovne pedagoge. I ovo bih naglasio - da se formiraju u kompleksne slobodne umjetničke ličnosti, koje nisu samo osposobljene da se samostalno bave umjetničkim stvaralaštvom, već i da su kao akademski stručnjaci pripremljeni za odgovorno i kreativno bavljenje nastavom likovne kulture u osnovnim i srednjim školama. To je neka naša osnovna misija. Ljudi su skloni nekoj, rekao bih romantizovanoj predstavi o umjetniku – kao o zanesenjaku, što je zapravo pogrešno. Jer način na koji smo mi strukturisali naš nastavni plan i program upravo je takav da, prolazeći kroz različita umjetnička područja, mlad čovjek izgrađuje osnov da kreativno misli i na temelju toga biva osposobljen da se uključi u različite procese u društvu, zajednici i životu. Imamo primjere i u samom gradu našem, ali naravno mnogo više u okruženju - s obzirom na to da najveći broj naših studenata dolazili iz drugih sredina – kako se oni uključuju u različite aktivnosti, a ne ostaju samo na polju umjetničkog stvaralaštva.
- U kojoj mjeri nastojite da inoviranjem nastavnih programa držite korak sa vremenom, između ostalog i u pravcu istraživačkog - u novim medijima i tehnologijama produkcije u savremenoj vizuelnoj umjetnosti, koja se sve više odaljava od klasičnih likovnih tehnika? I gdje je u tom smislu mjesto naše akademije u odnosu na referentne ustanove visokog obrazovanja u regionu?
- Specifično za akademiju je to što su ovdje nastavni proces i umjetničko- istraživački rad uvijek povezani. Nastava se kroz individualni pristup svakom studentu dopunjuje i obogaćuje rezultatima do kojih nastavno osoblje dolazi na polju svog vlastitog umjetničkog rada. Tako da je umjetnička aktivnost ovdje regulisana kao dio radnih obaveza, ona je neophodna i za izbor u više zvanje. Studentima, kada se prvi put s njima susretnem na časovima, obično kažem – da ja predajem iskustvo. Jer sam malo stariji od njih, već sam prolazio kroz različite situacije u stvaralačkom procesu i predajem ono što ne može da se nađe u literaturi, ono što je produkt višedecenijskog bavljenja određenom problematikom. To je zapravo i ono najdragocjenije što student može da dobije kroz taj individualni rad. Takođe, moramo da razumijemo i kontekst vremena, da u kontinuitetu pratimo i promjene koja se zbivaju u samoj umjetnosti, te da na temelju toga povremeno revidiramo nastavni plan i program, uvodimo inovacije u naš nastavni proces. Time ono što je tradicionalno u likovnoj umjetnosti, ono što predstavlja kanonizovane likovne vrijednosti, biva obogaćeno onim što jeste aktuelni likovni trenutak. Za umjetnost danas ne možemo da kažemo da je bolja u odnosu na prethodne vijekove. Ali ona zaista više nije ista. Ne vjerujem da umjetnost napreduje. Ali je potpuna drugačija. I shodno tome što je drugačija, pojavljuju se novi pristupi – pa danas više ne govorimo samo o štafelajnoj slici, govorimo i o ekranskoj slici ili o digitalnoj slici. Ne govorimo samo o likovnoj, već i o vizuelnoj umjetnosti, izvođačkoj i performativnoj umjetnosti. Nastojimo da održimo korak sa onim što jeste aktuelni likovni trenutak i uvođenjem novih predmeta, kao što je fotografija, video art, multimedija, interdisciplinarna medija, eksperimentalna grafika, grafičke komunikacije... Odnosno, da u nastavni proces ugradimo sve ono što je neophodno da bi omogućili studentima što bolju i kvalitetniju informaciju o onome što se danas zbiva na različitim područjima likovne umjetnosti.
- Šta je akademija gradu - i grad akademiji? Nekad se mogao steći utisak da je akademija, u odnosu na sredinu u kojoj radi, u dobroj mjeri neintegrisan, gotovo „getoiziran“ prostor. Kako gledate na taj odnos? Drugim riječima, koliko akademija uspijeva da doprinese potrebama grada, prvenstveno na polju kulture – i s druge strane, koliko naša sredina vrednuje značaj ove ustanove i nastoji da pruži dovoljno studentima koji se obrazuju u Trebinju?
- Ja sam neko ko se rodio u ovom gradu i ko je svojim svjesnim izborom odabrao da ovdje živi. I neko sam kome je više od pola života vezano za rad ove akademije. Takođe sam neko ko je pune 34 godine prisutan u javnom prostoru grada, počevši od trenutka kad sa priredio svoju prvu samostalnu izložbu. I mislim da je to sve pobrojano na neki način pomoglo da dođe do uspostavljanja kvalitetne kominikacije između ustanove i grada. Zašto to kažem? Zato što mislim da nije postojala ta komunikacija jer jedni druge nisu prepoznavali na adekvatan način. Vrijeme će pokazati da akademija nije imala pristup koji je bio dobar i adekvatan i u tom smislu mora da preuzme svoj dio odgovornosti. Mislim, takođe, da su ta vremena daleko iza nas. Lično imam veoma dobru komunikaciju sa svim relevantnim adresama, ne samo u našem gradu, a na temelju toga otvorio se veoma kvalitetan dijalog. I upravo ta sve bolja saradnja sa lokalnom zajednicom doprinijela je da se sada već prepoznaje značaj rada akademije za širu društvenu zajednicu. Akademija jeste svjesna doprinosa lokalne zajednice za njen razvoj. Obično se misli na neku materijalnu podršku, ali ja ne mislim na to – govorim o nečem drugom, o stvarnom prepoznavanju i razumijevanju šta jeste ta ustanova, šta ona radi i šta predstavlja za grad. U tom smislu bih pomenuo „Povelju grada Trebinja“ koju smo dobili - imao sam zadovoljstvo i čast da se tim povodom obratim na svečanoj sjednici Skupštine grada i da govorim o toj pruženoj ruci, koju smo tada zaista sa radošću prihvatili. I od tog trenutka je činjenica da je ta komunikacija sve bolja i da ona na različite načine doprinosi boljem funkcionisanju ove sredine. U Trebinju je čitav niz ljudi koji mirno i tiho, stručno rade svoj posao i na takav način omogućavaju da ovaj grad postoji i funkcioniše u različitim aspektima. Akademija spada u ustanove koje njeguju takav pristup. Lično nisam za to da se mnogo govori o takvim aktivnostima, jer sam naprosto skeptičan prema svakom proizvodu koji se mnogo reklamira. Ali isto tako je važno reći da je došlo i vrijeme da izađemo malo više u javni prostor i da široj javnosti kažemo – ko smo, čime se bavimo i zašto postojimo već tri decenije. Postoje konkretne podrške od strane grada studentima koji ovdje dolaze da studiraju. I to treba svakako naglasiti. Postignut je dogovor da određen broj studenata, koji postignu najbolji rezultat na prijemnom, dobiju stipendiju od grada. Dakle, da finansiramo i podržimo dolazak studenata u naš grad, bez obzira iz kog kraja dolaze. A ne samo da finansiramo odlazak iz grada, bez obzira koji se fakultet upisuje. S druge strane, reći ću i ovo – o našem gradu se neprekidno priča na mnogim mjestima na kojima se ne bi pričalo da nije aktivnosti koje čini nastavni kadar ove akademije. Naše stalne umjetničke aktivnosti, ne samo u ovoj zemlji nego na brojnim adresama širom regiona, pa i mnogo šire, omogućavaju da se iznova u afirmativnom smislu pokreće priča o ovoj akademiji, odnosno o gradu iz koga ta akademija dolazi. I sam makar jednom godišnje samostalno izlažem negdje u okruženju. Mislim, takođe, da se to u gradu prepoznaje i pravilno cijeni.
- U ove tri decenije akademija je odškolovala više od 350 studenata. Svakako da će trebinjsku akademiju u drugim sredinama u najboljem svjetlu predstavljati – njeni svršeni studenti koji su u međuvremenu uspjeli da se afirmišu kao umjetnici, likovni pedagozi i stručni radnici, uspješni profesionalci u nekoj kreativnoj industriji. Danas, kad idemo u susret značajnom jubileju - vjerujem da i na tom planu akademija ima čime da se pohvali...
- Mnogi naši nekadašnji studenti uspjeli su da se ostvare, počevši od nekog samostalnog umjetničkog rada pa do uključenosti u druge različite segmente društva. Istina je da su oni najbolji promoteri ove ustanove. Imamo komunikaciju sa mnogima od njih. Imali smo i zvanične posjete – kažem zvanične, jer tu mislim na posjete nekih naših bivših studenata koji su dolazili kao predstavnici određenih ustanova kulture ili institucija iz oblasti obrazovanja. Nije mali broj takvih, što potvrđuje ono o čemu smo maloprije govorili – da akademija razvija sposobnost kreativnog mišljenja, a onda - i uključivanja u različite poslove koji se tiču, ne samo akademske, već širi društvene zajednice. Ima ih koji predaju na umjetičkim školama i akademija. Počevši od ove akademije, pa i dalje u okruženju. Dešava nam se i to da nam dolaze studenti iz istih područja regiona odakle su studenti dolazili i nekada ranije. Što shvatamo da su imali neku vrstu preporuke da upravo dođu ovdje. U ovom trenutku imamo i studente koji su napuštali studije u najvećim centrima u regionu, da bi došli ovdje da studiraju. Pronašli su ovdje nešto što im više odgovara, njihovoj prirodi, biću i načinu rada. Akademija u ovome trenutku ima takav pristup da podstiče češću razmjenu – odnosno odlaske studenata na druge univerzitete. Pomenuću najskoriji slučaj da je studenktinja posljednju godinu studija provela na jednom veoma starom i uglednom evropskom univerzitetu - u Temišvaru. Takođe, da su nama došli studenti sa beogradske akademije umjetnosti, koji su određeni period proveli ovdje na našoj akademiji. Da smo prošle godine imali studenta master studija sa jednog državnog arhitektonskog univerziteta u Rusiji, koji je dio svojih istraživanja na master studiju upravo odradio kod nas. To sve govori o uključenosti ove akademije u međunarodne obrazovne tokove. To svakako ne bi moglo da se odvija da nisu ispunjeni neophodni uslovi za tako nešto. U prvom redu, govorim o kompatibilnosti nastavnih planova i programa sa umjetničkim akademija koje su mnogo starije od nas i koje su u većim centrima. Usklađivanju sa nečim što je evropski okvir akademskog obrazovanja. To je nešto na čemu se stalno radilo. I to su temelji na kojima počiva mogućnost uspostavljanja komunikacije. A onda ostatak priče odvija se preko ličnih aktivnosti nastavnog kadra i preko prepoznavanja njihovog značaja u umjetničkom polju i akademskom svijetu. Ta veća „vidljivost“, koja ranije nije postojala, otvarala je vrata saradnje sa drugim referentnim adresama. Nismo mi ustanova koja se zatvara u lokalne okvire, nego naprotiv – ta vrata drži otvorena. Otuda i jeste slučaj da studenti koji su se, recimo, ove godine upisali na našu akademiju - dolaze iz jedanaest gradova i četiri zemlje.
- Ove godine za studiranje na akademiji u Trebinju bilo je više interesanata nego što je slobodnih mjesta, a to u posljednje vrijeme baš i nije uobičajno na našim viskoškolskim ustanovama. Na zahtjev akademije resorno ministarstvo je dalo saglasnost da se proširi broj mjesta za upis. Takođe, posebnost akademije u odnosu na druge trebinjske ustanove visokog obrazovanja je što studenti uglavnom dolaze iz drugih sredina ili susjednih država...
- Najmanje studenata je iz Trebinja. Možemo pričati i o tome šta su razlozi. Često pominjem tu potrebu da se u Trebinju konačno pokrene srednja umjetnička škola – likovnog usmjerenja, makar jedno odjeljenje. Jer nije to važno samo radi akademije – važno je i radi samoga grada. Odgovorno tvrdim da je Trebinje upravo djelovanjem akademije dobilo jednu od kvalitetnijih likovnih scena u regionu. I da se na temelju toga stvaraju dalji preduslovi da taj segmet likovnog obrazovanja ovdje jača - jer je potreban gradu. Srednja likovna škola bi se oslanjala sa kadar koji izlazi iz akademije, ali i onaj koji dolazi iz drugih visokoškolskih ustanova, jer bi svakako pored predmeta umjetničkog karaktera postojali i drugi opšti predmeti. Sve to stvara potrebe za čitavim nizom radnih mjesta. Mi smo ovdje da pružimo svaku moguću podršku. Da se kreira nastavni plan i program. Ovdje se rodio Atanasije Popović, koji je jedan od prvih akademskih slikara ove zemlje. Ovdje se rodio Risto Vukanović, koji je zajedno sa svojom Betom tvorac prve umjetničke škole modernog tipa u Srbiji, još u prvim decenijama 20. vijeka. Odavde je i Mirko Kujačić, koji je značajan kao jedan od pionira modernističkog pristupa u srpskom slikarstvu u ranim decenijama 20. vijeka. Svakako bi imalo po kome da se nazove ta škola. I ta škola bi puno toga donijela grada, u mnogim aspektima onoga što Trebinje u ovom trenutku pokušava da napravi – a to je da se razvija kao središte kulturnog života.
