Natpis sa porukom kakva je ova iz naslova dočekaće nas već na ulazu u objekat. Sa sitnom primjedbom upravnice azila Sanje Marković - da ona baš i ne voli pse koji ovdje nalaze sklonište nazivati lutalicama. Složićemo se da nije ni pošteno. Nisu oni tek tako zalutali na ulicu niti se tamo nalaze - svojom voljom. Iako to baš i ne prija ljudskoj savjesti, mnogo bliže istini je da su ovdje uglavnom psi koji su napušteni i odbačeni.
Ljudska svijest i savjest – upravo su ključ cijele ove priče, još od začetka. U toj tački sreli su se i oni koji su za ovu priču najzaslužniji - međunarodna organizacija „Mreža za životinje“ (Network for animals) i Gradska uprava u Trebinju. Inostrani partneri prepoznali su u ovdašnjoj administraciji razumijevanje i volju da komunalni problem sve izraženijeg prisustva pasa lutalica na ulicama grada rješava na način human i civilizovan, primjeren standardima u razvijenom svijetu, sa sviješću da i život psa ima vrijednost i pravo na dostojanstvo.
Zajednički i danas grade ovu priču. U Zgonjevu je sagrađen savremeni azil uglavnom sredstvima stranih donatora. Dobio je ime po Danici Dadi Đikov, našoj rano preminuloj sugrađanki, velikog prijatelja pasa, koja je tu savjest za napuštene i odbačene imala napretek i činila koliko je mogla da je probudi i kod drugih. Gradu Trebinju ostala je obaveza da organizuje rad i stara se o funkcionisanju azila, obezbjeđuje hranu, veterinarsku brigu i sve drugo što je potrebno za pse koji ovdje nađu utočište.
Upravnica azila Sanja Marković
- Mislim da je ovim napravljen veliki iskorak – uvjerena je i upravnica Sanja Marković. - Sa ovim azilom stvorili smo mnogo ljepšu sliku o našem gradu. Svi koji nas posjećuju oduševljeni su uslovima koje ovdje imaju napušteni psi. Za sada sve ide kako smo i zamislili. U proteklih osam-devet mjeseci bili smo na svojevrsnom posmatranju. I evo, konačno smo dobili dozvolu za takozvani „trejsis“, odnosno udomljavanje pasa u inostranstvo. Sada slijedi čitav niz obuka koje moramo da prođemo kako bismo mogli to da radimo. Već sarađujemo sa jednim brojem organizacija u Evropskoj uniji, sa dvije-tri u Ujedinjenom Kraljevstvu. Neki psi su već otišli za Englesku. Kako oni nas provjeravaju, tako i mi tražimo povratne informacije – kakvi su domovi i ljudi kod kojih idu naši psi. Tek nakon provjera oni mogu da napuste azil...
OD VETERINARSKE OBRADE DO SOCIJALIZACIJE
Ponovno udomljavanje jeste krajnja svrha i poenta savremenog koncepta brige o napuštenim psima. Azil je, dakle, njihovo tek privremeno sklonište, mjesto gdje će se pripremati za novi dom. Kroz ovaj projekat trebinjski azil postaje dio mreže koja će omogućiti da mnogi od pasa sa naših ulica svoje nove domove nađu u inostranstvu.
Dok obilazimo azil, Markovićeva nam objašnjava na koji način se ovdje zbrinjavaju i pripremaju napušteni psi i kakve su procedure za svakog novopridošlog...
- Na ulazu je karantin, tri boksa, gdje prvo dolaze svi novi psi. Svaki pas koji dođe u azil mora da prođe karantin 21 dan – da mu se urade testovi na bolesti, da se kastrira i mirkočipuje, okupa u posebnoj gruming sobi – jer imamo i drugu gruming sobu gdje se kupaju psi koji su već tu. Kad prođe 21 dan, taj pas se smiješta u glavni prostor, nakon što procijenimo sa kojim psima bi mogao da dijeli boks. U glavnom prostoru azila je trideset bokseva, a u svakom boksu je predviđeno da budu po tri psa. Negdje ih trenutno imamo i malo više jer su neki boksevi ostavljeni za pse malo nezgodijeg karaktera, koji baš i ne podnose društvo. Naš Stefan Kojević radi na socijalizaciji pasa. Sa njima radi svaki dan. Ljudi iz inostranstva koji žele da udome psa traže da budu socijalizovani. Na primjer, traže da pas šeta na povocu, da može sa djecom, da voli druge pse, neki traže i da može da živi sa mačkama... Ali mogu slobodno da kažem da su svi naši psi socijalizovani i već spremni za udomljavanje.
PROBLEM JE U NESAVJESNIM VLASNICIMA
Ne možemo se oteti utisku da još ima izvjesnih šumova u razumijevanju između onoga šta je misija azila i očekivanja naših sugrađana. Mnogi se skoro svakodnevno žale na pse lutalice i sa negodovanjem se pitaju - čemu uopšte služi novi azil. Naša sagovornica pojašnjava - vjerovatno ko zna koji put i kome sve ne - da problem nije u psima nego u nama. Takođe, da azil nije zamišljen niti kapacitiran da prihvati baš svakog psa kojeg neko odbaci na ulicu jer više ne može ili ne želi da se stara o njemu. U prvom redu, što bi to bio jalov posao...
- Kolikogod da ih mi pokupimo sa ulice i smjestimo ovdje, samo za nekoliko dana na ulici će osvanuti novi. Ljudi treba da shvate da problem nisu ti psi, nego neodgovorni vlasnici koji ih ostavljaju na ulici. Takođe, neki od njih koji ne žele više da drže psa misle da je dovoljno samo da pozovu azil i da ćemo ga mi odmah preuzeti. A ne znaju da ulazak jednog psa u azil nas minimalno košta 300 maraka. Od kastriranja, mikročipovanja, 4D testova, biohemije i hematologije, do svega drugog što moramo preduzeti za svakog psa kojeg ovdje smjestimo. Na svaku promjenu koju uočimo kod psa, mi moramo zvati veterinara, a dolazak veterinara se takođe plaća. Zato već pripremamo cjenovnik pa ako hoćeš da ostaviš psa u azil – to će da te košta. Posebno što neki od tih pasa ostaju nama na doživotnu brigu. Jer ljudi nam ostavljaju i pse stare petnaestak godina – a tog psa poslije niko neće da udomi.
Dakle, bez obzira na kapicitete azila, pasa na ulicama će i dalje biti – sve dok se nešto krupnije ne promijeni u našim navikama i shvatanjima. Disciplinovanje nesavjesnih vlasnika izgleda da je jedini način da se efikasnije i na duže staze riješi ovaj komunalni problem. Naša sagovornica ističe da bi za početak dobro bilo da se barem poštuje zakon...
- A zakon jasno propisuje da svaki imalac psa ili mačke u roku od sedam dana mora da izvrši trajno označavanje te životinje. Tačnije, da je mikročipuje. Riječ je bezbolnoj intervenciji kod veterinara – mikročip ide po kožu, obično u lijevu stranu vrata. Pas dobije svoj broj a vlasnik se unese u republički registar. Tako kad nekog psa pronađemo, iščitavanjem mikročipa znamo i ko mu je vlasnik. Ali bojim se da baš zato pojedini vlasnici i ne žele da mikročipuju svoje pse - sutra kad im dosadi da mogu da ga izbace na ulicu i da niko ne može dokazati da je pas bio njegov – kaže naša sagovornica.
VOLONTERI
Od kada je otvoren, u azil je do sada ušlo više od 130 pasa. Tridesetak je u međuvremenu udomljeno, od čega jedna trećina u inostranstvo. Danas ih je stotinjak u azilu, što je već preko predviđenog kapaciteta.
Nedavno stiglo u azil - namjensko vozilo za transport pasa
Još četvoro radnika radi u dva tima na hranjenju i čišćenju boksova. Na ovaj broj pasa, dodaje Markovićeva, valjalo bi da imaju još radnika. Zato im je posebno dragocjena pomoć volontera...
- Imamo dosta ljudi koji nas od početka prate, koji se odazivaju na svaki naš apel. Do sada je već sigurno tona hrane donirana našem azilu. A dolaze i da pomažu kao volonteri. U ovim zimskim mjesecima, doduše, znatno manje, ali sam sigurna da će već sa ljepšim danima sve biti drugačije...
Nedavno su nabavili i novo namjensko vozilo za transport pasa, koje će im značajno olakšati svakodnevni rad. Otuda i ideja – kazaće nam na kraju upravnica azila - da na proljeće organizuju i izlete u prirodu gdje bi sa psima išli i volonteri. Ne sumnjamo da će ova druženja biti na obostrano zadovoljstvo...
