Senka Tujković je slikarka koja decenijama živi i stvara u Budvi, ali i širom svijeta u kojem je imala priliku da izrazi talenat. Rođena je i odrasla u Trebinju, gradu neraskidivih uspomene na djetinjstvo, porodicu i drage ljude. Nesputanost, intuitivnost i darovitost sinonimi su koji opisuju umjetnika u njoj, čija djela nikoga ne ostavljaju ravnodušnim pa su odavno svoje mjesto našla i van granica naših prostora. Njene slike izlagane su od Pariza, Beča, Mozambika do Beograda, Novog Sada, Budve, Bara i Trebinja. Zbog svojih ručno oslikanih haljina motivisanih Crnom Gorom i one sa stihovima Njegoševog „Gorskog vijenca“ koje je na tkanini ispisala, možemo je nazvati i avangardom, znajući da je na crnogorskoj „Nedjelji mode“, izvela i svojevrsnu modnu revoluciju. S toga je ova žena mnogo više od seni, kako joj ime kaže.
Saten, svila, elegancija, snaga, borbenost, tradicija, kultura, slike, haljine, snovi i traganja dočarani njenim umom, ono su što bismo kod Senke jednostavno mogli nazvati nepatvorena ljepota. Dar da emocije sa slikarskog, prelije na satensko platno i na oba utka neizbrisiv pečat.
Slika otkako zna za sebe, njene su riječi, i dodaje da je kao mala sanjala umjetnost, pozajmljivala boje želeći obojiti sebe i sve oko sebe, čistim i veselim tonovima. I baš takva, svoja, puna radosti i ljubavi prema svima i svemu što je okružuje, naročito umjetnošću koju stvara čitavog života, ova žena čudesne harizme i nije mogla drugačije, nego da slijedi vlastite instinkte. Kroz ritam takvog srca preko ulja na platnu doživljavamo samu ekspresiju života.
„Peta sam od sedmoro djece besmrtnih roditelja Ignjata i Danice Rutešić. Ljepotu sam naslijedila od majke, a talenat za radnu radoznalost, odgovornost i umjetnost od oca. Svaki dolazak u rodno Trebinje moja je posjeta djetinjstvu i bojenje svega viđenog bojama radosti. Slikam oduvijek, a platno najčešće koristim za prenos lijepih, pozitivnih i jakih emocija. Inspiraciju nalazim u sebi, svojim osjećanjima, pa i u manama i nedostacima. Sve što sam ja vidi se na slikama. Slikarstvo mi daje novu dimenziju života i slobodu da vidim svijet na svoj način i hrabrost da to iskažem. Svojim slikama želim oživjeti život, ljubav, optimizam“, otvara nam priču o sebi i svom radu.
Kroz prizore bujnog kolorita, koji kao da ne mogu da čekaju da se pokažu, da budu doživljeni i proživljeni, već na prvi pogled naslućujemo sve dubine njene duše, kojima je morala proći da bi iznjedrila svoja djela.
„Da bi čovjek stvorio umjetničko djelo, bilo koje vrste, mora biti duboko usamljen, od ljudi udaljen, otuđen i povrijeđen, a ipak u sebi sasvim svoj, slobodan i nesputan, zaigran i nekontrolisan, skoro pa lud. Mora moći zauzdati vjetar pa zajahati do mostova duge, razoružati nebo, raskoš zvijezda, pokrasti po zemlji rasuti sjaj, nikad ne priznati kraj!“
Poetičnost kojom se izražava, odražava se na svim njenim slikama. Na platnima sa motivima žena, kako ih Senka opisuje: „Slobodnih srna koje ne dozivaju jelena, nego same osvajaju mračne šume života“, može se prepoznati svaka žena, često na žalost površno posmatrana kao objekt na koji se olako baca sud, umjesto kao snaga, izvor života, ljubavi, stava, briljantnosti uma i duše. I to nije ženska percepcija, niti odraz feminizma, to je istina koju jedna žena poput najljepše proze piše kistom i snažnim nijansama.
„Na mojim slikama su savremene žene u savremenom svijetu, raskošne u raskošnoj prirodi, uplašene, grešne Eve koje se stide ali ne prekrivaju ništa, već nude. Nude ono što površni u njima vide, a skrivaju što samo posebni i odabrani mogu dotaknuti. Tijelo jesu, ali i um, snaga, prkos, hrabrost i bunt. Rasplamsavajući u oku posmatrača vatre nemira i dalekih svemira samo ženama poznatim, one su slobodne u svojoj samoći, u zanosu očarane ali i razočarane, možda u muškarca kao zaštitnika, oslonac i dugo traženi onaj drugi dio bića. Tanana duša je skrivena iza skupocjene crvene, svilene haljine koja pada do polovine leđa. One imaju čežnju, želje i patnju. U dubini nemirnog mora one su majke, sestre i samo obične žene, ali ranjene pa i tada ponosne, savršeno lijepe i dotjerane. Tijelo je okvir, a unutrašnjost hram u koji će samo rijetki zakoračiti!“
Pored fenomena žene i tog raskošnog slikarskog opusa, u ateljeu Senke Tujković nezaobilazni su i motivi svega onoga kroz šta ju je život nosio. Svaka slika jedna je priča i, evidentno je da je stvarajući ih kroz razne periode života, na svakoj ostavila i vlastiti trag. A ako život poimamo, poput naše sagovornice, kao izvor ljubavi i čistote kojima se možemo uvijek napojiti, onda istim tim vrijednostima darujemo i svijet oko sebe, kao što to ova umjetnica decenijama čini.
„Velika je čovjekova želja i potreba da ostavi trag u vremenu, kroz svoju djecu, snove, talente, rad, kroz svjetlost do oblaka ili, suprotno, kroz govor i poruku mržnje i osude, kroz sopstveni mrak, kako ko! Birala sam ili je mene izabrao put umjetnosti, ljepote i uljepšavanja stvarnosti. Smatram da svako vidi ono što nosi u sebi, kičasti kič, ružni iznutra žele poružnjeti svijet i sve oko sebe. Moj put je drugačiji. Put emocija i ljubavi prema mojoj zemlji u ovom surovom vremenu nemira gdje je čovjek podijeljen u sebi i oko sebe. Nikada me nisu nosile politika, uvjerenja, govori mržnje i podjele. Nosila me uvijek umjetnost na krilima slobode u visine odakle se dotiču i posmatraju samo ljepota, mir, parče mora, komad svilena svoda, srebrni odsjaj crkvenog zvona i šarolika ljepota mozaika majke Božije. Svega što sam upijala usput neprestano tragajući!“
Iz te unutrašnje potrage, od koje moramo prvo i početi da bismo bilo gdje stigli, pa nešto i stvorili, ne čudi zašto je Senkin trag ovjekovječen na slikarskom, a potom i na satenskom platnu. Raskošne, sofisticirane haljine, zadivljujuće, bez ičega suvišnog, kako nam kaže, spoj su mode, tradicije i umjetnosti. Kolekciju je nazvala „Crna Gora na satenu“, svaku ručno oslikala, pojedine ukrasila školjkama i biserima, a na jednu posebnu, bijelu, protkanu lanom i čipkom ispisala „Gorski vijenac“.
STIHOVI NA SATENU – POZIV DA SE VRATIMO KULTURI
„Prepisala sam 'Gorski vijenac' i napravila haljinu. Možda u nadi da će nas stihovi koji sramežljivo vire iz valova satena natjerati da se vratimo knjigama, poeziji, kulturi. S druge strane, i Njegoš je volio lijepo da se obuče. Kada bi odlazio u Italiju, skidao bi crkvene haljine i oblačio, tada, moderno odijelo. Sve glumice i balerine, najljepše žene uzdisale su za njim. Neki su ga kao vladiku zbog toga osuđivali, ali on nije mario. Njegoš vladika, pjesnik, filozof, veliki mislilac, pisac, jedan od najvećih srpskih umova, ličnost je koja je ostavila trag u vremenu, u istoriji, književnosti, kulturi i ne smije biti zaboravljen! Na žalost, sve ga je manje u školama, časopisima kulture, na slikama, skulpturama, u pričama i pjesmama. Naš veliki Njegoš, spoj skoro mitskog junaka i krhkog crnogorskog dječaka, zamonašenog u djetinjstvu, koji je volio da razmišlja o dalekim, čudesnim energijama što ljudske sudbine spajaju sa zvijezdama. Prošlo je toliko godina od kako je napisao 'Gorski vijenac', u kojem je još tada iznio svoje strahove i slutnje o svemu što se danas dešava u Crnoj Gori. Imao je viziju, britak um i Božji dar. Uvijek se osjećam nedostojnom i malom kada sebi dam za pravo da govorim o njemu. Za mene, Njegoš je istinski veliki čovjek, umjetnik, pisac, vladar, filozof, psiholog, prorok, svetac!“
Haljine su rađene od satena u nekoliko slojeva sa po nekoliko metara materijala, pažljivo oslikane za to posebnim bojama. Kao perfekcionista i sebi samoj najveći kritičar, i ovom umjetničkom izrazu prišla je sa ogromnom dozom odgovornosti i respekta, vrativši se, reče nam, na početke same umjetnosti kada je sve bilo jedno, spoj pjesme, igre, poezije, boja, ritma, emocije.
HALJINA NE MOŽE PRIKRITI PUSTOŠ DUŠE
„Spoj i veza među umjetnostima, nastale iz drevne želje čovjeka za ljepotom, bijegom od stvarnosti i željom za objašnjenjem vječitih čovjekovih pitanja o besmrtnosti, Bogu, smislu i ljubavi, ono je o čemu sam promišljala kreirajući haljine. Međutim, pored svega što one jesu, u svoj svojoj raskoši i eleganciji, nose i snažnu poruku – moda sama po sebi ne znači ništa ukoliko onaj ko je nosi nema svoje unutrašnje bogatstvo, umjetnost u sebi, u svom svijetu! Haljina može biti i jeste lijepa, ali ako žena ne radi na obrazovanju, kulturi, ne razvija svoju ličnost, onda je haljina ništa drugo do puka materija, praznina!“
„Umjetnost je tu da nas izazove i inspiriše da tragamo, da povezujemo i širimo, čujemo melodiju, pročitamo knjigu, obogatimo maštu, stvaramo dalje, ako smo umjetnik, ostavljamo svoj pečat. Umjetničko djelo mora da nas dirne u najdublje dijelove bića, da nas tjera ako ne da stvaramo onda da razmišljamo, da nas oplemeni, razbudi, osvijesti. Obišla sam pola svijeta tragajući za nečim, a opet sam na kraju to nešto, taj dio sebe, našla u svojoj zemlji i akcenat stalno stavljam na vraćanje svojoj kulturi, tradiciji, ljubavi i poštovanju prema onome što imamo. Iz svega ovoga proistekle su i moje haljine, koje poručuju da moramo da se vraćamo na ognjišta naših duša, tamo gdje su nam korijeni, kultura, vjera“, poručuje ova umjetnica, nedvosmisleno akcentujući da je izrazito važno, posebno u današnjem površnom sistemu vrijednosti, njegovati naše unutrašnje biće, bez koga postajemo školjka lišena bisera.
Sve, dakle, potiče i zavisi od nas samih. Koliko ćemo dati od sebe jer, natrag se dobija onoliko koliko smo spremni ponuditi. Zato je sasvim jasno zašto se Senkin rad uvažava, zašto je obgrljen ljubavlju. Sva slikarska platna do velova satenskih, od prvih crteža pod nebom rodnog joj Trebinja do slikarskih kompozicija iz prostranstava koja je obišla, najbolje svjedoče o svim njenim ličnim i umjetničkim putevima. U nadi da će istom onom putanjom nekada davno pređenom, ponovo stići u mjesto odakle je sve jednom počelo, željno iščekujemo taj čarobni susret!
