„Vazduh trepti kao da nebo gori. Sprema se oluja“, pade mi na pamet citat iz kultnog filma „Valter brani Sarajevo“.

S tom razlikom što se ne sprema oluja, već klasični julski trebinjski „čelopek“.

Ipak, i pod užarenom sunčanom kuglom, neko mora da radi.

I autor ovog teksta i fotograf Mufa, ali i marljivi članovi Teatra „Fedra“ iz Bugojna, koji će večeras na licima publike izazvati osmijeh. Ali ne onaj široki, vedri, zarazni već kiseli, reski, cinični, svakodnevni.

Bugojanci će izvesti „Posljednju porodicu“ savremenu komediju o porodici koja bezuspješno pokušava da preživi na Zemlji. Odnosno - da preživi u ovom svakodnevnom potrošačkom društvu. Društvu gdje je porodica posljednja po slijedu stvari i posljednja kao utočište.

„Dramski tekst 'Posljednja porodica' sam napisao krajem 2013. godine a premijeru smo imali 25.maja. Porodica je neupitno polazište i počivalište civilizacije. I kao koncept i kao izvedba, u formi u kojoj se pojavljuje posljednjih par stotina hiljada godina, ona je patrijarhalna, po sebi konzervativna i samodovoljna tvorevina. Na jedan način - ona štiti, na drugi način ona manipulira i guši svoje članove. Kako god bilo, i ma koliko ona bila konceptualno stara ljudska izmišljotina, pitanja koja postavlja svojim članovima uvijek su nova i uvijek su etičkog, odnosno, moralnog porijekla: ko donosi odluke, kako se one realiziraju, ko se brine, ko je unutar nje i za nju bolji, ko je narušava itd, itd“, kaže Vahid Duraković, autor i režiser ove predstave.

Zašto baš posljednja porodica?

„Porodica je posljednje utočišta ali porodica je i u problemima zbog savremenog potrošačkog društva, zbog pohlepe. Nema tu međusobne empatije, od nas se stvaraju roboti a porodica strada.  S obzirom da se radi o savremenom tekstu, koji je komedija sa tužnim završetkom, vjerovao sam da će predstava imati komunikaciju sa publikom zbog aktuelnosti ali i zbog satiričnog pogleda na našu društvenu zbilju. Društvo je korpumpirano i primitivizirano i na Balkanu i šire. Populizam postaje mjera političke karijere  i svega ostalog a iskonske vrijednosti, kao što je ljubav - više gotovo i da ne postoje“, ističe Vahid.

I tumač glavne uloge Suad Velagić, identično razmišlja.

Uz neizbježne pozitivne ocjene o Trebinju.

„U Trebinju se zaista osjećam kao kod kuće, sarađivali smo dosta sa 'Malim stvarima'. Pozorište ne može mijenjati svijet ali može postavljati pitanja. Ovo je moderan tekst o savremenim problemima, univerzalna je to priča. Govorimo o otuđenosti u svijetu, kako moćnici vladaju malim ljudima koji su svedeni na broj. Priča, koja kao da je otkinuta od svakodnevnice i postavlja brojna pitanja“, kaže Suad.

Odlazeći iz Kulturnog centra, a sa Vahidom i Suadom smo razgovarali u pauzi postavljanja scenografije, uvjerili smo se zašto je pozorišni amaterizam neuništiv.

Na sceni svi rade sve, nema prve i druge violine. Kada predstava počne, to je već nešto drugo.

Akteri predstave pauzu su iskoristili za doručak. I sa osmijehom nas ispratili.

I sa osmijehom dočekuju nastup u Trebinju.

I publika će ih, sa osmijehom, nagraditi aplauzom.

Osmijeh…

To je sigurno jedno od ubojitih oružja da nam porodica ne bude posljednje već NAJSIGURNIJE utočište.