Uz Božju pomoć, večeras put Trebinja. Nije svejedno u grudima - veliki Festival, jaka konkurencija, respektivni stručni žiri, zahtevna publika... A, ipak, jedva čekamo da ispričamo, da opomenemo, da se prepoznamo, da prelijemo emocije iz nas u sve njih tamo, da srce iz grudi iščupamo i na scenu ga bacimo...i da ne žalimo!!!

Ovakvom objavom glumci, članovi Studija gluma Teatar 011 iz Beograda najavili su odlazak na Festival Festivala u Trebinje.

Pa i da to nisu najavili, po njihovim osmijesima i dobrom raspoloženju, odlazak u Trebinje je veliko priznanje.

„Suočavanje“ sa publikom i žirijem je večeras, a predstava "Dragi tata" komad o propadanju srednje klase, o  urušavanju svih vrednosnih sistema u Srbiji, tokom devedesetih i poslije, komad o odsustvu autoriteta, razaranju porodice, o nemogućnosti da se mjesto zvano dom sačuva od ulice je u središtu priče.

„U centru tog komada nalazi se djevojčica u potrazi za identitetom. "Dragi tata", je prije svega, komad o odrastanju. Komad o mladima i za mlade, realan, istinit, ličan... Jednom prilikom, u publici je bila moja kćerka, dijete od 12 godina i pitali su me - „Da li je to zaista predstava za nju?“ Ja sam im odgovorila da jeste, upravo za nju i njene drugare i sve ostale. Ovo je jedan od načina da, kada se susretnu sa zlom, prepoznaju ga i pobjegnu glavom bez obzira. Djecu ne možemo zatvarati u krletke, kada se nađu sa zlom, oni moraju da ga prepoznaju i da se spasu“, kaže reditelj Nataša Radonjić.

Zadovoljstvo što igra upravo na Festivalu festivala ne krije ni tumač glavne uloge Jovana Petrović.

„Osmijeh i zadovoljstvo su tu jer ovaj festival čekamo pet,šest godina. Presretna sam, vjerujte da bih u Trebinju ostala da živim. Ko zna, možda osmijesi naslućuju i neki dobar rezultat. Lik Milice, koga tumačim, dosta je težak i pomalo tragičan. Milica je djevojčica od 15 godina, preživljava surovo odrastanje. Takav način života može da se nazove i noćnom morom. Sve će to vidjeti publika večeras“, navodi Jovana.

Priča prati njenu potragu za identitetom u raspadnutoj porodici i uz brata kriminalca, a dramatični i teški događaji u Srbiji su ostavljali publiku bez daha. Tetar kao teatar, i ovaj put za temu ima dio, bukvalno „otkinut“ iz naše svakodnevnice.

Ponekad se (opravdano) zapitam jesu li uzalud svi dječiji vapaji iz tame propraćeni ehom ulice i potrošačkog društva? Mogu li naša djeca da prohodaju bez nas, mogu li da se pri padu ne povrijede, da ne ostave, daleko bilo, krvav trag?