„DIS teatar“ iz Banjaluke, večeras će na 69. Festivalu festivala izvesti predstavu „Plamen tišine“, koju je režirao Novica Bogdanović. Režiser je zajedno sa Šimom Majić Josipović napisao tekst za ovo osvarenje, u kojem glumi mlada amaterska trupa.
„Plamen tišine“ je predstava inspirisana ljubavlju Alekse Šantića i Anke Tomlinović, ali biografske i istorijske činjenice nisu ono na čemu se insistira, nego predstava istražuje prostor u kome ljubav prestaje da bude privatna stvar i postaje mjesto sudara pojedinca s okolinom.
Novica Bogdanović kaže da je ovo emotivna priča o ljepoti ljubavi, o vremenu u kome živimo.
„Ovo je priča i o prostoru u kome živimo, o nemogućnosti da se neke stvari dese, o propuštenim prilikama, o strahu da nam nešto izmiče iz ruku, o mjestu i vremenu gdje smo se i kada rodili, jer moramo da živimo tu gdje jesmo. Ovo je priča o ljubavi između pjesnika i Anke Tomlinović, koja se rasplamsala u njihovim ranim danima i kada je trebalo da se kruniše brakom, sve je bilo protiv njih. Od toga što su rođeni na pogrešnim stranama i mosta i života, pa do svega ostalog i tu je nastala ideja našeg istraživanja. Htjeli smo da vidimo koliko nas to nešto što uradimo ili ne uradimo determiniše dalje u životu. Poznato je da je Šantić napisao tu pjesmu `Što te nema`‚ i da je čitav život imao Anku u svojim mislima. Nažalost, njihova ljubav je bila nemoguća. Mi smo na toj osnovi napravili jednu modernu priču koju pričamo savremenim pozorišnim jezikom, ne koristeći puno elemenenata klasične dramaturgije. Ova priča je pronašla put do pozorišne publike i lijepo je prihvaćena“.
Nisu prvi put na Festivalu festivala, „DIS teatar“ je pozorište mladih iz Banjaluke. Jedna od glumica večerašnje predstave je Jelena Lena Marković, koju ćemo gledati u ulozi Anke.
„Krenuli smo od prvobitne ideje da govorimo o životu i djelu Alekse Šantića. U jednom trenutku se pojavljuje ime Anke Tomlinović, koja nam se čini kao veoma neobična, zanimljiva žena. Pitamo se ko je ona i nalazimo veoma malo informacija. Krećemo da se interesujemo i shvatamo da je Anka, zaista, fascinantan lik pa reditelj odlučuje da čitavu priču postavi iz vizure Anke-savremene i tadašnje Anke. Tako da u predstavi gledate i jednu i drugu Anku, a sve kroz prizmu i savremene žene. Dosta replika i misli koje se protežu kroz predstavu mogu da se povežu sa današnjim vremenom. I dalje imamo te strašne okove, terete, kalupe u koje nas, da li okolina, tradicija, nešto drugo ili na kraju i mi sami, stavljaju i oni nas sputavaju i ne dozvoljavaju nam da procvjetamo i doživimo puni sjaj“.
Dušica Lakić je tokom rada na predstavi usko sarađivala sa Jelenom jer obje glume glavnu junakinju i njihove role se tokom cijele predstave prepliću. Zadovoljstvo joj je bilo da radi na ovoj ulozi.
„Neke scene sam morala zamisliti, neke stvari sam mogla da dočaram i doživim zahvaljujući ličnom iskustvu ali svakako je bilo lijepo proći kroz čitav idejni proces i zamisliti kako ova žena procvjeta i kako njeni postupci i postupci ljudi oko nje, utiču na sam razvoj događaja“.
Pa, da vidimo večeras koliko naši životi pripadaju zaista nama, a koliko nasljeđu, porodičnom pamćenju, vjeri, običajima, sredini i vremenu u kome živimo!
U komadu, koji traje 50 minuta, saznajemo da li je svaka velika ljubav istovremeno i priča o slobodi...
