“Pristao bih da živim, ako mora tako biti, među divljacima,u vihoru revolucije ili u bezumnom vrtlogu rata. Na sve bih pristao, samo ne na malograđanski život koji nikad ni u čemu ne pokazuje ni veličine ni ljepote ni prave radosti, jer je u njemu sve otrovano predrasudama i ukaljano računicom koja se uvlači do najskrovitijih dubina ljudskog života, do u osmejak sa kojim čovek čoveku kaže: Dobro jutro!, do u bračnu postelju, do na samrtnički log. A ta računica nije samo bezdušna nego i potpuno pogrešna”.

Ako ste čitali Andrićeve “Znakove pored puta” prepoznaćete i ove riječi. Malograđanština, malograđani… Kako to savremeno, kako tužno, kako to bolno zvuči.

“Malograđansku svadbu” Bertolda Brehta večeras će na pozorišnoj sceni Kulturnog centra Trebinje izvesti članovi Pozorišta Stevan Sremac. Ekipa, više-manje, dobro poznata.

Riječ je o drami koja je prije svega obračun s ponovnim uspostavljanjem konzervativnih građanskih vrednosti, lažnog morala i licemerja. Breht u svom komadu kritikuje brak kao formalnu instituciju malograđanskog društva i predstavlja ga kao legitimnu instituciju lažnog morala.

Favorit je pozorište “Stevan Sremac”, neki su skloni da kažu. Ekipa iz Crvenke je tim možda i pomalo, opterećena.

- Meni je to drago čuti, mada je to dosta opterećujuće, ta favorizacija može da izda ponekad. Važno je da oni samo lepo odigraju večeras, onako kako treba i sve će biti u redu. Šta će biti sa nagradama, to je već stvar žirija, na nama je samo da se dobro odradi posao.Veselim se zato što ja nisam bio prošli put, kada je moja predstava „Pokondirena tikva“ ponijela više nagrada te godine. Jako mi je žao što sam bio zauzet, ali evo ove godine ukazala se prilika i baš mi je drago što sam tu, kaže reditelj predstave Radoje Čupić.

Breht je poprilično zahtjevan?

- Mislim da će to biti dobro i razumljivo svima, sudeći po onome kako je naša predstava prolazila svuda gde je gostovala i van Crvenke. Ovo su ozbiljni glumci, vredni i posvećeni, tako da mogu da odgovore i nekim drugačijim i većim zadacima nego što su to radili do sada. Ova predstava je nešto drugačija od uobičajenog repertoara amaterskih pozorišta,odnosno stil igre je nešto drugačiji i oni su se toga zdušno prihvatili i uradili, po mom mišljenju, sjajan posao, kaže Čupić.

Neminovno je da „padaju maske“ malograđanštine!

- Jeste, padaju maske, da ne padaju - ništa se ne bi dogodilo. Padaju maske i tako izlazi ta neka prava priroda malograđanskoga duha koji nije samo naš specijalitet, nego je to planetarna pojava. Iz tog lošeg malograđanskog duha se uvek rađaju loše i pogubne stvari jer je taj duh graničan, ne voli talente i one koji su uspešniji, jer se uvek naša neuspešnost meri sa nečijim talentom i tako pokušavaju da sve zadrže u svojim okvirima, u kontroli svega onoga što ih okružuje.

Malograđanština izaziva i reakciju. Ponekad?

- Kada neko pokuša da se pobuni protiv toga, bude vraćen nazad i zaustavljen u nekom svom uzletu, tako da se tu javljaju razna izobličenja, videćemo večeras. Videće se u kom pravcu je otišlo to ludilo do koje dovede tako jedno ograničenje malograđanske sredine. Ja se iskreno nadam da će biti dobro i da svaki put kada Crvenka dođe ovde može da pokaže nešto novo, nešto što je iznad te lestvice što je pokazala prethodni put kad je bila ovde, kaže Čupić.

Cvijeta Jovanović Mučalica, ove godine, tako nam se učinilo, a osjećaj nas rijetko prevari, u Trebinje je došla sa pomiješanim osjećanjima. O tome više u nastavku.

- Mi smo peti put ovde, od 2005. godine, tako da smo svake druge godine ovde. Prva predstava je bila ,,Konkurs“ u režiji Sava Radovića, potom smo igrali ,,Divlje meso“, tu je bila i „Štefica Cvek u raljama života“, ,,Pokondirena tikva“ i evo sad ,,Malograđanska svadba“, isto u režiji Radoja Čupića kao i ,,Pokondirena tikva“, koja je sjajno prošla na festivalu te godine. Mi smo prošle godine u oktobru proslavili 70 godina postojanja našeg društva u kontinuitetu, i to bez prekida.To je zaista veliki i lep jubilej za amatersko pozorište, tako da smo se nekako sve ove godine trudili da nekoliko godina radimo sa istim rediteljem,kao što je sada Radoje Čupić. Trudili smo se da se ne ponavljamo, ni on kao reditelj, ni mi kao glumci i naravno da imamo jedan ozbiljan i profesionalan rad i pristup. Za vreme mog mandata kao direktora radili smo ,,Malograđansku svadbu“.

Ali...

Šta da se radi, od prošle nedelje više nisam direktor. Dok sam bila na toj funkciji, trudila sam se da budem od pomoći. Kad reditelj dođe i kaže šta želi, da ne kažem da to ne može, zbog para ili nekog drugog razloga. Novac jeste jako bitan. Bez ljubavi, entuzijazma ne može se ništa u amaterskom pozorištu, ali je naravno potreban i novac da bi reditelj tu svoju ideju mogao da sprovede.Tako smo radili i „Malograđansku svadbu“. Pomalo nas je i bio strah što radimo Brehta, jer je to poseban žanr u pozorištu i on je zaista drugačiji. Kada smo iščitavali tekst,reditelj je znao šta hoće s tim, jako su kratke replike a tekst je kratak, ima svega 25 strana.

Onda počinje pravi rad, zar ne?

- Mnogo smo radili, mučili se, pričali. Pitali smo se ko su malograđani? Kakvi su oni? Gdje se oni sada nalaze u našem životu? Da li su glupi? Da li su pametni? Da li su zli? Dosta smo se mučili, analizirali, dok nismo ušli u „pravi voz“. A poslije, kada je to krenulo, na probama i na premijeri osjećaš da si ti to uradio dobro. Mi smo premijeru imali 28.januara, a večeras nam je 21. izvođenje. Zaista smo gledali da je mnogo igramo. Pozorište mora da izazove neku emociju, ono mora da prodrma tog nekog ko ga gleda... Nebitno koja je tema ili šta je u pitanju. Mislim da smo uspeli u toj nameri.

Večeras ste samo glumica. Nastupate prvi put bez direktorske funkcije?

- Večeras malograđansku svadbu prvi put igram samo kao glumica jer od prije par dana više nisam direktor. U Trebinju sam, a to vjerujte osjećam, na svom terenu pred svojom publikom i večeras ću uživati 100 odsto. Jednostavno, svi mi u Crvenki smo tako zavoleli Trebinje... ljude, imamo ovde dosta prijatelja ... Festival i nagrade, sve je to lepo i divno, ali publika, Trebinjci - to nas uvek vuče u Trebinje.

Malograđanština ostaje kao veliki problem?

- Malograđanštine kod nas ima u ogromnim količinama. Malograđani su zauzeli sve pore, nalaze se na bitnim mestima i svuda su oko nas. To nekako ne sluti na dobro. Kroz predstavu smo pokušali da pokažemo da je malograđanština najpogodnije tlo za bujanje fašizma i danas, ako nisi istomišljenik sa velikom gomilom nemaš pravo ni na šta. Mi smo se u predstavi dosta s tim bavili zato što ljudi ćute i trpe i idu linijom manjeg otpora. Pozorište je mesto gde smo, barem još, ne zna se koliko dugo, zaštićeni. To je mesto gde možeš da kažeš neke stvari. Mada ima predstava koje se zabranjuju i skidaju sa repertoara iz raznoraznih razloga. Mi smo se sa ovom predstavom nekako „progurali“. Ja sam uvek bila optimista, međutim više nekako nisam i od kada imam svoju decu razmišljam potpuno drugačije. Mene su moji roditelji vaspitali za svet koji više ne postoji, a ja svoju decu više ne znam kako da vaspitavam. I čemu da ih učim. Ako ih učim pravim vrednostima, oni će biti autsajderi, da ih pustim da idu „niz vodu“ sa ostalim - jednostavno ne mogu. Volim ih. Nažalost iz Srbije, iz Crvenke, iz Kule... mladi odlaze. Ja sam uvek bila protivnik toga, ali kako vreme prolazi - sve više razmišljam o tome. I to je po meni najstrašnije od svega. Mislim da su ti malograđani uveliko tome doprineli, kaže nam Cvijeta sa velikom dozom tuge i gorčine u glasu.

A glumačka osjećanja, glumački bijes, nezadovoljstvo, revolt... po pravilu su stvarali sjajne kreacije.

Neka tako bude i večeras!