Nakon dvogodišnje pauze, na Festivalu festivala, opet su nama naši dragi „Crvendaći“, kako od milja volimo da ih zovemo – Pozorište “Stevan Sremac“ iz Crvenke. Dolaze, nakon „paklene“ selekcije, sa predstavom „Poloneza Oginskog“, koja je rađena po tekstu Nikolaja Koljade, najpoznatijeg savremenog ruskog dramskog pisca, a u režiji i adaptaciji Milene Pavlović, poznate glumice i rediteljke. Uz njenu čvrstu palicu i vrhunski profesionalizam, ansambl iz Crvenke, sjajni glumci i apsolutni profesionalci, suočili su se sa jednom dubokom i teškom pričom, slavnog Koljade. Naime, riječ je univerzalnoj priči o nostalgiji, koju svako doživljava na svoj način.
Milena Pavlović, koju znamo po brojnim ulogama srpske kinematografije, a ponajviše po čuvenoj Marini iz „Mi nismo anđeli“, prilagodila je, čini se, na najbolji mogući način, ovaj tekst ruskog pisca, crvenačkom ansambu. Ovo je i za nju bio svojevrsni izazov - po prvi put u svojoj karijeri, radi s amaterskim pozorištem.
„Iza mene je 14 predstava, ovo je 15. režija. Ja sam samouki reditelj ali sam u pozorištu toliko dugo, od svoje devete godine, da sam bila u brojnim situacijama gdje sam mogla da stičem ta znanja. To sam upijala potpuno nesvjesno. Bila sam u mogućnosti da na raznim mjestima i na razne načine skupljam ta znanja. Od 2000. godine i `Pijaniste` datira moj rediteljski rad. To je moj početak, a poslije toga su se rađale te ostale predstave. Nebojša Bradić je bio zadovoljan mojim načinom rada i od njega sam dosta toga naučila, dao mi je neke smjernice koje kao glumac nisam mogla da uspostavim. Ovaj rad je s amaterskim pozorištem zaista specifičan, zato što glumci kao profesionalci pa evo i sama - često zapadnu u neku apatiju, vade neke fioke i zaborave na tu radost igre i tu posvećenost pozorištu. Ovaj odlazak u Crvenku i rad sa ovom divnom ekipom me je osvježio i pružio mi je novo iskustvo i novi ugao gledanja i vratio me na `podešavanja`. Crvenačka glumačka ekipa je zaista specifična. Oni su veliki radnici, imaju svoj nivo ispod koga ne idu. Vrlo su strogi prema sebi ali i prema reditelju“, navela je Milena Pavlović.
Koljada - izazov i za glumce i za reditelja
„Glumci Pozorišta `Stevan Sremac` su željeli jedan izazov, složili smo se oko Koljade. Željeli su neki novi stil u svojoj postavci i to se zaista i desilo. Vidi se da oni mogu nešto novo. To je bio veliki izazov i za njih i za mene jer ni ja nisam radila ranije Koljadu. Najveće težište u predstavi smo stavili na to suočavanje sa snom glavne junakinje, koji mora da se demistifikuje i da stvarnost prihvati onakvom kakva jeste. Koljadin tekst je slojevit i obiman. Trebalo je adekvatno podijeliti uloge, protumačiti tekst, odlučiti koju priču pričamo. Opredijelili smo se za tu temu izbjeglištva žene, koja je morala da ode iz svoje domovine sticajem okolnosti. Nama je bila bitna intimna priča mlade žene, šta je sve prošla u tom izbjeglištvu i zašto se vraća u svoju domovinu. To je svima nama jako bliska i svestrana priča, koja se može smjestiti u bilo koju državu“, pojašnjava ona.
Cvijeta Jovanović Mučalica, koja u predstavi igra Tanju, kaže da su oni pozorište koje voli da se žanrovski mijenja.
„Do sada nismo nikada radili Koljadu i nismo nikada radili sa rediteljkom, tako da smo ove godine odlučili da napravimo jedan iskorak u tom pogledu. Kada radite sa različitim rediteljima, onda od svakoga naučite nešto novo, svako ima svoj način rada, svoj stil. Nama je jako važno da se mi kao glumci ne ponovimo. Ovo je dosta kompleksno Koljadino štivo, međutim, Milena je uradila jako dobru adaptaciju. Radili smo mnogo na analizi likova jer je ovo predstava koja se igra iz dubine duše, ovdje nema laži, nema prevare. Ona nas je potpuno ogolila što se tiče glumačke igre, što se nama dopalo. Postoji razlika kada radite sa profesionalnim rediteljima i profesionalnim glumcima koji se bave režijom. Milena je svoju režiju protkala, stavila je glumačku igru u prvi plan, jako nas je oprirodila i mislim da poslije nekoliko godinama, kada smo imali brze predstave čak i akrobatske, koreografske, svašta nešto, ovoga puta imamo jednu predstavu koja je sva u tačnoj emociji. Mora da se igra tačno, iskreno i ja volim da kažem da ja u ovoj predstavi dišem. Od početka do kraja, sve moje kolege i ja, u liku smo i iza scene. Dakle, volim da gledam šta moje kolege rade na sceni ali to ne posmatram kao Cvijeta nego kao Tanja. I to je nevjerovatno, od početka predstave pa do kraja, mi smo 100 odsto u svojim ulogama. Nadam se da će tako biti i večeras u Trebinju. To je ono što volim da naglasim i što je velika stvar ove predstave“, jasna je Cvijeta.
Od njih publika očekuje savršenstvo. Konkurencija su sami sebi.
„Plaši nas pomalo što se od nas uvijek očekuje odlično igranje i odlična predstava. Prolazimo jaku selekciju i uvijek se desi da mi budemo sami sebi najveća konkurencija jer nas upoređuju sa prošlogodišnjom našom predstavom. I kod publike koja nas zna, naše crvenačke, kada dođu na premijeru, mi smo uvijek u strahu i odgovornosti, treba ispuniti ta iščekivanja.I ovdje je tako. U Trebinju se osjećamo kao kod svoje kuće. Znamo da smo Trebinje navikli na dobre predstave i da su one uvijek bile lijepo primljene od trebinjske publike. Nadam se da će tako da bude i ove godine. Mi i sada imamo to - da li ćemo naše Trebinjce razočarati ili ćemo ih opet oduševiti“, uz smijeh kaže ona.
Zoran Radulović, još jedan zaštitni znak crvenačkog pozorišta, u ovom komadu igra Sergeja.
„U 80 godina postojanja crvenačkog pozorišta, nekako smo možda i zapostavili ruske pisce i eto ove godine Milena Pavlović prvi put radi u našem pozorištu i odlučila se da postavi ovaj komad. Obradovala me je što konačno radimo jednog dobrog ruskog pisca. Tekst je vrijedan pažnje, ima šta da kaže i poruči. Srećan sam što mi je povjerena uloga Sergeja. Srećan sam jer do sada u svom pozorišnom radu nisam imao prilike da radim na ovakvom liku i ovakvoj ulozi. Kao i svi likovi, i moja uloga je veoma kompleksna. Po svojoj vokaciji, ona je dramska ali ima i taj neki drugi pravac. Pa, da ne otkrivamo baš sve! Jedna, zaista, izazovna muška epizoda. Uloženo je puno truda, rada i eto isplatilo se, sada smo tu“ kaže Zoran Radulović.
Ovo je komad u kome se smjenjuju smijeh i suze.
„Nije to lako iznijeti - komad u kome se smjenjuju tuga, suze, nostalgija, sjeta i pomalo komedije. To je ono, da mi prosto i ne osjetimo da smo u svojim najtežim životnim momentima nekim ljudima koji to posmatraju sa strane, smiješni“, zaključuje on.
Miroslav Malacko je po prvi put na Festivalu festivala, po prvi put sarađuje sa Pozorištem „Stevan Sremac“. Oduševljen je dolaskom u Hercegovinu.
„Prelijepo je, mirno, a ipak festivalski. Oduševljen sam svime što sam do sada vidio. Ovo je moje prvo gostovanje kod crvenačkog pozorišta, tako da sam možda najviše uzbuđen od svih njih. U glumi sam preko deset godina, dosta je `materijala` za mnom ali evo prvi put ovako uspješno, odnosno najuspješnije što se može sa glumom.J a sam iz obližnjeg sela pored Crvenke, tamo glumim na rusinskom jeziku, a sada sam se oprobao i u srpskom. Mislim da sam se odlično uklopio, kao da je sve baš za mene pisano i da je to upravo taj `komplet` koji treba da bude“, kaže ovaj simpatični mladić.
U predstavi glumi lik Dejvida.
„Dejvid je Tanjin najbolji prijatelj, njena srodna duša, a ipak ne zna šta je. Traži se, kao što i Tanja traži sebe. Sve je isprepleteno u traženju“, dodaje Miroslav.
Svi su oduševljeni dolaskom u Trebinje, kažu da su dvije prethodne godine bile duge, preduge. I nama su falili. Ali, evo sada su, na daskama koje život znače sa predstavom za preporuku. Garantujemo dramski spektakl, sjajnu glumu, emocije, iskreno i profesionalno predstavljanje. Od 20:30 časova, večeras, u Kulturnom centru!
