Prosuo se sivi, pleteni oblak nad svu Hercegovinu, pa pritisnuo kamen i lozu, svio se nad Trebinjem tiho i meko poput majčine pregače. U gradu sunca i platana jutros mjera stala tačno na deset stepeni. Ni makac gore, ni makac dolje. U vazduhu vlaga od osamdeset i četiri procenta, teška i sjetna, dotiče lice ko magla s Trebišnjice, dok pritisak od devedeset tri milibara pritišće stari grad taman toliko da čovjeku nadođu neke davne, zaboravljene misli. A sjeverac? Nestašan momčić, otima se s planina, pa brije brzinom od četiri metra u sekundi — tek toliko da prozbori riječ-dvije sa starim platanima i otpuši pokoju jesenju vlas s kape.
A gore, u kamenom i gorskom zagrljaju, druga pjesma svira. Bogami, tamo se zima već ušunjala na prstima. U Bileći živa potonula na šest stepeni, na Berkovićima se stidljivo drži petica, dok u Nevesinju i gore na vjetrovitom Čemernu zvoni po četiri stepena — taman da se čovjek stisne uz ognjište, zamiriše pečeni krompir i zapali onaj stari, teški duvan. A Gacko, jutros se svelo na tri stepena; tamo jutros i ptice pjevaju tiše, čuvajući toplinu u kljunu.
Pa ipak, prijatelji dragi, ne tugujte pod tim teškim nebom! Kazaljke i meteorolozi šapuću da će dan malo omekšati, da će se sunčev zrak probiti i podići temperaturu do dvadeset toplih stepeni, taman da oživi stara srca i razgali šetališta.
Ali čuvaj mi se, moj dobri putniče. Kad se dan nagne kraju, a popodne pređe u večernje sutone, eto ti oblaka i rosne kiše, tihe i neumoljive, da umije preostale prašnjave drumove i umorne kestenove. Ponesite kišobran, ili još bolje — potražite topli prozor, skuvajte kafu i gledajte kako kapi veselo bubnjaju po starom krovu, pišući onu najljepšu, toplu jesenju pjesmu.
