U vremenu kada buka asfalta i stres savremenog života guše unutrašnji mir, nekolicina bajkera iz Beograda odlučila je da potraži tišinu – ali ne bijegom, već putovanjem koje povezuje duhovnost, slobodu i vjeru. Među njima su Nebojša Vlačić i njegov kolega Filip Kolev, obojica aviomehaničari, koji su se na svojim motorima uputili iz prestonice prema Hercegovini, ka svetim mjestima, noseći sa sobom ne samo prtljag, već i duboku potrebu za mirom i blizinom Boga.
Njihov put vodio ih je preko manastira Ostrog, Gračanice, a vrhunac je bio dolazak u manastir Tvrdoš kod Trebinja.
„Ovo mi je prvi put u Trebinju, i siguran sam da nije poslednji“, započinje Nebojša Vlačić.
„Ne verujem u slučajnosti. Sve što nam se dešava ima neki smisao, i mi smo se, eto, ‘slučajno’ zadržali baš ovdje, ali znao sam odmah da nismo ovdje slučajno. Tvrdoš nas je prizvao.“
Put bajkera u Hercegovinu nije bio puka turistička tura. Bio je to svojevrsni moto-hodočasnički pohod, u kojem se svaki kilometar mjeri ne u benzinu, već u smirenju i blagodati. Vlačić i Kolev kažu da im je vjera neophodna – ne samo zbog rizične vožnje motorom, već kao temelj svakog dana.
„Bez vjere ne bih ni sjeo na motor. A kamoli letio avionom“, kaže kroz osmijeh Filip, inače školovani aviomehaničar.
“Mi znamo šta znači sigurnost – tehnička, mehanička. Ali ona prava sigurnost dolazi samo od Boga. Vjerujemo da Bog voli hrabre, ali i da hrabrost ne znači ludost. Vjera daje smisao i put, pa čak i kada si na dva točka.“
Na putu do Trebinja i Tvrdoša susreli su se sa mnogim ljudima. I svi su, kako kažu, bili otvoreni, srdačni i – što je najvažnije – prepoznali njihovu potragu.
„Prilazili su nam bez da smo išta pitali. Kada su vidjeli da stojimo pored puta, mislili su da smo zalutali – što i jesmo, par puta“, uz osmijeh dodaje Vlačić.
“Ali to su ti znakovi. Kad se izgubiš, neko dođe. I to nije slučajno. Bog pošalje ljude kada ti trebaju. I to je možda ono najjače što sam osjetio ovdje.“
Manastir Tvrdoš ostavio je snažan utisak. I ne samo zbog svoje istorije i ljepote, već zbog duhovnog mira koji vlada među zidinama okruženim hercegovačkim kamenjarom i vinogradima.
„Ovdje osjećaš spokoj. Pogledaš zidove, pogled ti ide u nebo. Srce se spusti, disanje se uspori. A ljudi… Pa ljudi kao da te čekaju. Prilaze ti, blagi, nasmijani. Nisu ni znali ko smo, ali su nas prepoznali kao braću.“
Na pitanje šta bi poručili slušaocima Radio Trebinja i svima koji možda nisu doživjeli ovakvo putovanje, njihova poruka je jasna:
„Ne tražite mir u tuđim zemljama i staklenim gradovima. Dođite u svoja brda, u svoje manastire. Dođite sebi. Ovdje je sve što vam treba – tišina, narod, svetinje. I sloboda. Mi bajkeri znamo šta znači sloboda, ali prava sloboda se ne vozi – ona se moli.“, zaključili su.
Za kraj, poručuju i Beograđanima i Trebinjcima:
„Pozivamo sve ljude iz Trebinja da dođu u Beograd, da se osjećaju kao kod kuće. A Beograđane – neka ne idu samo po morima i aerodromima, nego neka dođu ovde, među svoj narod. Da se sretnemo kao ljudi. I da zajedno učimo da živimo malo sporije, iskrenije, dublje.“
U vrijeme kada su putevi puni buke, a duše često prazne, ova grupa bajkera podsjeća da duhovno putovanje ne traži asfalt, već srce.
Pripremila Sunčica Pešić
