Trebinjac Marko Simović, vječiti sportista i nekadašnji odličan fudbaler, koji svakim atomom svog bića živi zdrave navike, pokrenuo je odnedavno YouTube kanal sa treninzima za fizičko i mentalno zdravlje. Ovaj inspirativan mladi čovjek, veoma zrelih i argumentima potkrijepljenih uvjerenja, pravi je primjer kako, svjedočeći usponima i padovima, ako imamo vjeru, možemo ostvariti sve čemu stremimo.
Odrastajući sa loptom, nije samo radio na sebi kao fudbaleru, već mnogo više na podizanju vlastite svijesti, učenju o značaju zdravih stilova života, kako na fizičkom, tako i na psihičkom polju. Sva svoja čula maksimalno je usmjeravao da nova saznanja, od onih koji od njega više znaju, upija sa radošću i širi ih. Čak i onda kada je doživio povredu na terenu, od koje se oporavljao skoro godinu dana, nije prestao da vjeruje da sve što mu se događa ima svoju svrhu.
Sa fudbalom je počeo od osme godine i tu ostao do svoje 24. Kroz put kojim je prošao sretao je mnoge sportiste, trenere, igrače, sticao prijatelje i nove vještine. Prošavši klubove – „Leotar“, „Slaviju“, „AIK“ Štokholm u kojem je boravio na probi jedno vrijeme, „Teleoptik“, „Smederevo“, „Orašje“, „IFK Lulea“, „Tekstilac“, završivši Akademiju fudbalskog kluba „Sarajevo“, igrajući Premijer ligu BiH već kao srednjoškolac i Prvu ligu Srbije, ovom sportu bio je posvećen maksimalno. Iako perspektivan mladi igrač, fudbal danas ne igra. Ima 25 godina i živi sve ono za šta ga je, i nesluteći, ovaj sport odavno pripremio.
„Posljednjih godinu dana karijere oduzimalo mi je energiju da budem u sredinama gdje se rad ne cijeni, gdje je postalo svejedno kako treniraš, kako igraš, jesmo li pobijedili ili ne. Nije mi se dopadala atmosfera, neka prepuštenost melanholiji i nisam više htio da budem dio toga. U svijetu fudbala, preko menadžera, trenera i prijatelja, težio sam da dođem do višeg nivoa jer me manje, u tom trenutku više nije zadovoljavalo, samim tim ni ispunjavalo. Kad se povrijedite, kad nemate čovjeka da vas zaštiti, to vas vrati na sami početak i onda se opet podižete iz blata. To traži mnogo energije i vremena, a u svijetu fudbala ne važe ista „pravila“ kada imate 18 godina i kada imate 24. Pokušao sam svojim radom da dođem na nivo kvalitetnog fudbala i bio sam na dobrom putu, ali upravo u tom periodu je nastupila korona i poremetila tok. Zbog pandemije mi je propao ugovor za Njemačku i tada sam znao da je vrijeme da stavim tačku na fudbal. Roditelji i brat su se na prvu zabrinuli, znajući koliko mi fudbal znači, ali kada sam im objasnio, shvatili su i podržali moje želje i ambicije. Odlučio sam da počnem da radim nešto kvalitetno, a opet u domenu sporta, onoga što najviše volim, što ja i jesam“, otvara svoju zadivljujuću priču Marko.
Vodeći se kroz život tezom „Raditi predano i odgovorno ili uopšte ne raditi“, kako bi od sebe dao maksimum, dostigao najviši nivo i slijedio, kako kaže, jedine zdrave zakone za sve sfere života u bilo kojoj profesiji, hrabro se suočio sa sobom i izabrao. Tu odluku, priča nam, donio je nakon godinu dana razmišljanja o svemu. Ono što posebno nadahnjuje je njegova svijest i obećanje koje je održao samom sebi!
„Ostao sam dosljedan svojoj odluci, ili kvalitetno ili nikako! Vratio sam se u svoj rodni grad, nastavio da treniram radi sebe jer to je moj način života, da sam u treningu. I tijelo i um mi to traže i u tome se osjećam najbolje!“
A kada pratimo taj dobar osjećaj i emociju koja nas vodi, tada znamo da smo na ispravnom putu. Upravo svoj unutrašnji glas Marko je poslušao, a onda su se stvari posložile, kako to obično i biva, same od sebe.
„Pored prijatelja, počeli su mi se javljati i poznanici koji su željeli da treniraju sa mnom, da im pomognem da se aktiviraju. Iako nisam trener, znaju da sam u tome 100 posto i sami su me potražili. I ovdje se vodim istom tezom, dati sve od sebe i biti odgovoran! Pošto radim kao konobar, a želim svakome da se posvetim maksimalno, onako kako zaslužuju da dobiju trening, odlučio sam se da počnem da snimam ono što radim. Nudim svima koji žele cijeli paket u jednom, sa različitim vježbama, od rekretaivaca do ljudi koji žele ozbiljno da se aktiviraju. To mi je cilj, da svako ko hoće, jednim klikom na moj kanal, odabere vježbe koje mu odgovaraju“, reče nam sa sjajem u očima, ne skrivajući radost poziva u koji se otisnuo sasvim spontano.
Njegov koncept treninga odvija se napolju, u prirodi, na različitim lokacijama po Trebinju. Riječ je o treninzima koji se mogu raditi bilo gdje, čak i u kući, bez potrebe odlaska u teretanu za sve one koji to ne vole. Potreban je samo motiv da se krene, a pritom svako ko želi, u pola sata dobija besplatne savjete i priliku da vježba koliko, gdje i kako hoće.
„To su treninzi koje sam radio godinama, koje i sada radim, za cijelo tijelo. Povećavaju snagu, izdržljivost, mobilnost, fleksibilnost, sve što poboljšava zdravlje i fizičko i mentalno. Mogu se raditi bez ikakve opreme. Meni su donijeli dobro, provjereni su i pomogli su momcima koji ih rade. Ono što mi je takođe važno je da znam da stojim iza cijele priče koju plasiram jer donosim ljudima moje iskustvo i cjelokupno znanje. Kad sam se upustio u to htio sam da uz kvalitetan trening bude kvalitetan i cijeli snimak koju ljudi gledaju, da je lijepa lokacija, kvalitetna muzika u skladu sa ritmom treninga, da se ljudi usude 20 do 30 minuta dnevno da vježbaju rekreativno. Svako može naći za sebe koliko i šta mu odgovara“.
Markovi treninzi koncipirani su tako da ljudi vide da mogu da vježbaju bilo gdje. Nema izgovora, potrebna je samo želja. A ovaj Trebinjac tu želju svakodnevno ispunjava na svom YouTube kanalu, jednostavno nazvanim po njegovom imenu, Marko Simović.
Ushićeno nam priča da na papiru ima zapisano 1.000 treninga i isto toliko ideja kako da ovu priču zavrti što bolje i kvalitetnije. Počeo je postepeno, sa prvim korakom – ljubavlju i zato znamo da ovako kreiran, i svaki naredni može biti samo bolji.
„Imam prijatelja Gorana Bodirogu, koji voli fotografiju i koji mi sve snima. Oba uživamo, svako u svojoj profesiji. Svaki trening pripremim kući, odredim lokaciju i muziku i kad se nas dvojica uskladimo onda radimo. Materijal nosim kod gospodina Andreja Ćurčića, montažera RTRS –a, koji uradi montažu profesionalno. Imam mali tim koji vodi računa o svemu“, sa osmijehom i nekom dragošću reče nam ovaj sportista.
I čini nam se da upravo njegov entuzijazam privlači ljude sa sve više inovativnih ideja, od kojih je jednu dobio nedavno, da putem video snimaka treninga, radi i promociju sportskog turizma Trebinja.
„Čar svega ovoga je baš u tom doprinosu raznih ljudi, zbog kojih se razvija jedna lijepa priča. Videa sam počeo da izbacujem prije mjesec dana, već su primijećena i neprekidno dobijam sugestije od mnogih šta bih sve mogao da učinim da zamisao unaprijedim. Trenutno mi je primarno da sve bude kvalitetno i zato završavam sertifikaciju za personalnog trenera u Zagrebu, kod Marina Bašića, trenera svjetskog nivoa, koji sa zadovoljstvom dijeli svoja znanja. Kod njega učim i osposobljavam se, on mi je mentor i vodi me kroz edukaciju“.
Ono što fascinira je Markova posvećenost, koliko sebi, još više i drugima. Zarada od YouTube – a nije mu primarni cilj, već da svoja znanja i talenat dijeli, pružajući tako svima priliku da rade na sebi. Platforma koju je pokrenuo preko YouTube – a njegov je doprinos ovom svijetu, a profesionalan i kvalitetan način rada, protkan ljubavlju, zadivljujuća je strana cijele zamisli.
Do sada je na svoj kanal izbacio sedam treninga, a u pripremi ima još njih nekoliko. Vješto usklađuje posao konobara i sport, prezentujući nam na lijep način zdrave stilove života na jednom mjestu. Najvažnije, daruje nam vlastita iskustva bez imalo zadrške.
Zato, pretplatimo se na YouTube kanal Marko Simović i podržimo njegovu inspiraciju. Prilično je jednostavno. Uzvratimo mu tim gestom na ono što on nama nesebično poklanja!
BOGATA FUDBALSKA KARIJERA
Poznavaocima fudbala ime Trebinjca Marka Simovića nadaleko je poznato. Od Trebinja, preko Sarajeva, Smedereva, Beograda do Štokholma. Nakon zavidne i izuzetne fudbalske karijere, ovaj iskonski sportista i sada živi izreku: „U zdravom tijelu zdrav duh“! Sa 15 godina igrao je u omladinskoj reprezentaciji BiH, sa 17 u Premijer ligi BiH kao sastavni član „Slavije“, a zatim imao zavidnu karijeru u partizanovoj omladinskoj selekciji, u Prvoj ligi Srbije u timu „Teleoptik“, sa nepune 22 godine. Kada se priključio FK „Leotar“ imao je 15 godina i slovio za jednog od perspektivnijih u Omladinskoj školi. Kroz fudbalsku karijeru sarađivao je sa mnogim talentima iz BiH i šire, ali i velikim fudbalskim imenima, Nebojšom Novakovićem, pomoćnim trenerom FK „AIK“ iz Štokholma i Sašom Ilićem, u tom trenutku kapitenom beogradskog FK „Partizan“.
STRPLJENJE KAO PUTOKAZ DO ODGOVORA
„Povreda, lom noge, desila mi se na pripremnom treningu u „Teleoptiku“ pred utakmicu. Uslijedila je operacija i dug oporavak. Fudbal nisam mogao da igram sedam mjeseci. Imao sam sreću da sam kroz karijeru, a potom i kroz oporavak radio sa ozbiljnim trenerima i fizioterapeutima. Prolazeći fudbalski put, stalno sam želio da saznam razne stvari i srećom, nailazio na ljude željne da mi prenose znanje, posebno gospodin Aleksandar Tomić, kondicioni trener u prvom timu „Partizana“. Neprekidno sam radio na sebi. Bio sam odličan đak, a želio fudbal. Između te dvije, meni važne stvari, izabrao sam fudbal i posvetio mu se 300 posto! Sve sam tome podredio, čitao o treninzima, o vježbama i zahvaljujući svemu tome od povrede sam se oporavio toliko da sam čak bio više spremniji nego prije nje. Želja za učenjem mi je pomogla i da psihički lakše prebrodim povredu. Sa ove distance, mislim da sam najviše naučio tada. Shvatio sam da se sve dogodilo van moje moći, da postoji neki smisao u tome, iako ga nisam znao u tom periodu. Izgradio sam strpljenje i dobio odgovore zbog čega se sve desilo. Na kraju sam dobio mnogo više nego što sam tada izgubio. Nisam razočaran, naprotiv taj život od 16 do 24 godine u fudbalu doveo je do mnogih prijateljstava, psihičke i fizičke snage i benefita kojih sam danas svjestan i na kojima sam zahvalan!“
