„Djeca su ili zanemarena, zbog finansijskih, porodičnih ili zdravstvenih problema roditelja, posebno onih sa psihičkim poremećajima, ili su, s druge strane, prezaštićena. U oba slučaja posljedice na psihičko zdravlje djeteta su dalekosežne i teško ispravljive”, upozorava psiholog Ana Radišić. djeca

Mentalno zdravlje djece najčešće je daleko od svakodnevnih roditeljskih briga, zbog čega su posljedice već zabrinjavajuće, upozoravaju psiholozi.

Ana Radišić, psiholog u trebinjskim osnovnim školama „Vuk Karadžić“ i „Sveti Vasilije Ostroški“ i savjetovalištu „Slobodan um“, kaže da sve veći broj djece u Trebinju ima neke mentalne poteškoće, iako varljive statistike taj broj i dalje drže u okvirima ili ispod opšteg prosjeka.

„Svjetski podaci kažu da 8 do 10% djece u populaciji ima određeni poremećaj. Kod nas se taj broj kreće od 6 do 7% što je zabrinjavajuće kada se uzme u obzir da je mnogo više one djece kod koje problem nije otkriven“, kaže ona.

ana radisic Ana Radišić

Radišićeva pojašnjava da je takozvani 'tamni broj' mnogo veći od zvaničnog statističkog jer roditelji nisu u stanju da prepoznaju poremećaj kad ga najave prvi simptomi, niti se sa djecom savjetodavno-terapijski radi kako bi se problem eleminisao.

„To je ona stara priča o odgovornosti - porodice prije svega, a onda i škole. Djeca su ili zanemarena, zbog finansijskih, porodičnih ili zdravstvenih problema roditelja, posebno onih sa psihičkim poremećajima, ili su, s druge strane, prezaštićena. U oba slučaja posljedice na psihičko zdravlje djeteta su dalekosežne i teško ispravljive”, upozorava Radišićeva.

Kada nešto nije u redu sa mentalnim zdravljem djeteta, problem je prepoznatljiv u ranom djetinjstvu preko brojnih simptoma, koje, međutim, roditelji zanemaruju – ili zbog nespremnosti da se suoče sa njim ili iz uvjerenja da je riječ samo o razvojnoj pojavi, koja će vremenom sama nestati.

„Zna se šta dijete u kom uzrastu može i kako bi trebalo da se ponaša. Međutim, problem je da li roditelji to mogu da prihvate, koliko su spremni da se suoče s tim da sa njegovim djetetom nešto nije u redu. Postoje i situacije kada se roditelju kaže da treba da mijenja pristup prema djetetu i svoje navike, što je mnogo teže, jer svi očekuju od djeteta da se mijenja i prilagođava, dok mi sebe kao roditelje vrlo teško mijenjamo“, ističe Radišićeva.

Poteškoće koje ukazuju da dijete ima određene mentalne probleme uočljive su prvo u glasu i govoru. „Nerazvijen govor kod djece, problemi sa učenjem i specifičnim vještinama - kao štu su disleksija, disgrafija i diskalkulija potiču od neadekvatnog motoričkog stimulisanja djece u ranom razvoju, jer su djeca sputana da putem pokreta razvijaju svoje sposobnosti. Ne možemo odvojiti motoričke i kognitivne sposobnosti čiji centri u mozgu su isti“.

Ona upozorava da sputavanje djece u motoričkim radnjama po pravilu sputava i razvoj svih viših moždanih funkcija - kao što su učenje, pamćenje i mišljenje.

„Nažalost, roditelji to sada često rade, prvenstveno dozvoljavajući djeci da provode previše vremena ispred televizora, kompjutera i telefona sa jedne strane, a s druge - djeca provode premalo vremena napolju i u zdravoj igri sa vršnjacima”, objašnjava psiholog Ana Radišić.

Najugroženija djeca u nasilničkim porodicama

branka pejovic Branka Pejović

Branka Pejović, psiholog u Dječijem dnevnom centru NVO „Ženski centar“ Trebinje i savjetovalištu „Slobodan um“, iz dugogodišnjeg rada sa djecom izloženom nasilju u porodici, kaže da je mentalno zdravlje takve djece prilično uzdrmano.

„Ženski centar Trebinje, nedavno je proveo istraživanje u kojem smo, između ostalog, dobili podatak da se žene tek nakon 5 do 8 godina odlučuju prijaviti nasilje, a pitanje je čega se sve dijete u tom periodu nagledalo. Dakle, djeca iz ovih porodica nemaju jedno traumatsko iskustvo sa kojim se trebaju izboriti, nego su pod stalnim pritiskom i svakodnevno izloženi traumama. Takva djeca su nepovjerljiva prema sredini, agresivna, anksiozna, povučena, nemaju samopouzdanja i što je još veći problem - usvajaju modele takvog ponašanja, što otežava uspostavljanje zdravih odnosa kasnije u životu”, ističe Pejovićeva.

Ona ukazuje na poražavajuće statističke podatke po kojima je jedna trećina djece koja su trpjela ili gledala nasilje kasnije razvila i kod sebe taj obrazac ponašnja.

„Dječaci su uglavnom agresivni, a djevojčice depresivne jer usvajaju model ponašnja majke. Uglavnom govore da ih niko ne voli u odjeljenju, da su svi protiv njih, da ih ignorišu i slično, te svaki postupak djece doživljavaju traumatično“.

stop-nasilju-kod-dece-1328585176-90451

Posebno teške i dalekosežne posljedice po mentalno zdravlje imaju djeca koja su i sama bila žrtve nasilja. „Osim emocionalnih, imaju i psihosomatske tegobe mučninu, nesanicu, glavobolju. Veoma su nepovjerljivi, izbjegavaju nastavu, ne mogu da se prilagode novoj sredini, povučeni su i u svakom postupku vide neprijateljstvo i agresivnost, što rezultira time da se prilično teško prilagođavaju novim uslovima života, ukoliko do njih dođe“, objašnjava Pejovićeva.

Ona je naglasila da su radeći sa djecom žrtvama nasilja u porodici u Dječijem dnevnom centru Trebinje, kroz okupacionu terapiju, 2013. imali zadivljujuće rezultate.

„Bilo je mnogo manje neopravdanih časova, a uspjeh u učenju djece koja su kod nas dolazila je poboljšan za 35%, što su izvanredni rezultati ako znamo da su to bila djeca koja u osmom razredu nisu znala da čitaju, pišu, množe i slično, te da su imali mnogo jedinica u školi“.

Pejovićeva napominje da u savjetovalište „Slobodan um“ i Dječiji dnevni centar Trebinje dolaze i adolescenti koji trebaju pomoć, prvenstveno u prilagođavanju.

„Djeca se u ranom djetinjstvu ne razvijaju na adekvatan način zato što većina roditelja 'režira' život vlastitog djeteta, a kada ono napuni 10 ili 12 godina od njega se traži da sam donosi odluke, pri čemu je dijete nemoćno, jer do tog uzrasta nije naučilo da odlučuje i snosi odgovornost za svoje postupke. Zato danas imamo veliki broj djece sa depresijom i anksioznošću“.
Maja Begenišić (Foto: RT i fotoilustracije)