„Djeca su ili zanemarena, zbog finansijskih, porodičnih ili zdravstvenih problema roditelja, posebno onih sa psihičkim poremećajima, ili su, s druge strane, prezaštićena. U oba slučaja posljedice na psihičko zdravlje djeteta su dalekosežne i teško ispravljive”, upozorava psiholog Ana Radišić.
Mentalno zdravlje djece najčešće je daleko od svakodnevnih roditeljskih briga, zbog čega su posljedice već zabrinjavajuće, upozoravaju psiholozi.
Ana Radišić, psiholog u trebinjskim osnovnim školama „Vuk Karadžić“ i „Sveti Vasilije Ostroški“ i savjetovalištu „Slobodan um“, kaže da sve veći broj djece u Trebinju ima neke mentalne poteškoće, iako varljive statistike taj broj i dalje drže u okvirima ili ispod opšteg prosjeka.
„Svjetski podaci kažu da 8 do 10% djece u populaciji ima određeni poremećaj. Kod nas se taj broj kreće od 6 do 7% što je zabrinjavajuće kada se uzme u obzir da je mnogo više one djece kod koje problem nije otkriven“, kaže ona.
Ana RadišićRadišićeva pojašnjava da je takozvani 'tamni broj' mnogo veći od zvaničnog statističkog jer roditelji nisu u stanju da prepoznaju poremećaj kad ga najave prvi simptomi, niti se sa djecom savjetodavno-terapijski radi kako bi se problem eleminisao.
„To je ona stara priča o odgovornosti - porodice prije svega, a onda i škole. Djeca su ili zanemarena, zbog finansijskih, porodičnih ili zdravstvenih problema roditelja, posebno onih sa psihičkim poremećajima, ili su, s druge strane, prezaštićena. U oba slučaja posljedice na psihičko zdravlje djeteta su dalekosežne i teško ispravljive”, upozorava Radišićeva.
Kada nešto nije u redu sa mentalnim zdravljem djeteta, problem je prepoznatljiv u ranom djetinjstvu preko brojnih simptoma, koje, međutim, roditelji zanemaruju – ili zbog nespremnosti da se suoče sa njim ili iz uvjerenja da je riječ samo o razvojnoj pojavi, koja će vremenom sama nestati.
„Zna se šta dijete u kom uzrastu može i kako bi trebalo da se ponaša. Međutim, problem je da li roditelji to mogu da prihvate, koliko su spremni da se suoče s tim da sa njegovim djetetom nešto nije u redu. Postoje i situacije kada se roditelju kaže da treba da mijenja pristup prema djetetu i svoje navike, što je mnogo teže, jer svi očekuju od djeteta da se mijenja i prilagođava, dok mi sebe kao roditelje vrlo teško mijenjamo“, ističe Radišićeva.
Poteškoće koje ukazuju da dijete ima određene mentalne probleme uočljive su prvo u glasu i govoru. „Nerazvijen govor kod djece, problemi sa učenjem i specifičnim vještinama - kao štu su disleksija, disgrafija i diskalkulija potiču od neadekvatnog motoričkog stimulisanja djece u ranom razvoju, jer su djeca sputana da putem pokreta razvijaju svoje sposobnosti. Ne možemo odvojiti motoričke i kognitivne sposobnosti čiji centri u mozgu su isti“.
Ona upozorava da sputavanje djece u motoričkim radnjama po pravilu sputava i razvoj svih viših moždanih funkcija - kao što su učenje, pamćenje i mišljenje.
„Nažalost, roditelji to sada često rade, prvenstveno dozvoljavajući djeci da provode previše vremena ispred televizora, kompjutera i telefona sa jedne strane, a s druge - djeca provode premalo vremena napolju i u zdravoj igri sa vršnjacima”, objašnjava psiholog Ana Radišić.
Najugroženija djeca u nasilničkim porodicama
Branka PejovićBranka Pejović, psiholog u Dječijem dnevnom centru NVO „Ženski centar“ Trebinje i savjetovalištu „Slobodan um“, iz dugogodišnjeg rada sa djecom izloženom nasilju u porodici, kaže da je mentalno zdravlje takve djece prilično uzdrmano.
„Ženski centar Trebinje, nedavno je proveo istraživanje u kojem smo, između ostalog, dobili podatak da se žene tek nakon 5 do 8 godina odlučuju prijaviti nasilje, a pitanje je čega se sve dijete u tom periodu nagledalo. Dakle, djeca iz ovih porodica nemaju jedno traumatsko iskustvo sa kojim se trebaju izboriti, nego su pod stalnim pritiskom i svakodnevno izloženi traumama. Takva djeca su nepovjerljiva prema sredini, agresivna, anksiozna, povučena, nemaju samopouzdanja i što je još veći problem - usvajaju modele takvog ponašanja, što otežava uspostavljanje zdravih odnosa kasnije u životu”, ističe Pejovićeva.
Ona ukazuje na poražavajuće statističke podatke po kojima je jedna trećina djece koja su trpjela ili gledala nasilje kasnije razvila i kod sebe taj obrazac ponašnja.
„Dječaci su uglavnom agresivni, a djevojčice depresivne jer usvajaju model ponašnja majke. Uglavnom govore da ih niko ne voli u odjeljenju, da su svi protiv njih, da ih ignorišu i slično, te svaki postupak djece doživljavaju traumatično“.
Posebno teške i dalekosežne posljedice po mentalno zdravlje imaju djeca koja su i sama bila žrtve nasilja. „Osim emocionalnih, imaju i psihosomatske tegobe mučninu, nesanicu, glavobolju. Veoma su nepovjerljivi, izbjegavaju nastavu, ne mogu da se prilagode novoj sredini, povučeni su i u svakom postupku vide neprijateljstvo i agresivnost, što rezultira time da se prilično teško prilagođavaju novim uslovima života, ukoliko do njih dođe“, objašnjava Pejovićeva.
Ona je naglasila da su radeći sa djecom žrtvama nasilja u porodici u Dječijem dnevnom centru Trebinje, kroz okupacionu terapiju, 2013. imali zadivljujuće rezultate.
„Bilo je mnogo manje neopravdanih časova, a uspjeh u učenju djece koja su kod nas dolazila je poboljšan za 35%, što su izvanredni rezultati ako znamo da su to bila djeca koja u osmom razredu nisu znala da čitaju, pišu, množe i slično, te da su imali mnogo jedinica u školi“.
Pejovićeva napominje da u savjetovalište „Slobodan um“ i Dječiji dnevni centar Trebinje dolaze i adolescenti koji trebaju pomoć, prvenstveno u prilagođavanju.
„Djeca se u ranom djetinjstvu ne razvijaju na adekvatan način zato što većina roditelja 'režira' život vlastitog djeteta, a kada ono napuni 10 ili 12 godina od njega se traži da sam donosi odluke, pri čemu je dijete nemoćno, jer do tog uzrasta nije naučilo da odlučuje i snosi odgovornost za svoje postupke. Zato danas imamo veliki broj djece sa depresijom i anksioznošću“.
Maja Begenišić (Foto: RT i fotoilustracije)
