Tihi heroji, kako se često i sa pravom nazivaju posebno empatični ljudi, jedan je od najljepših sinonima za volontere. Za one koji druge stavljaju ispred sebe, nečujni a uvijek prvi kada je potrebno. Čineći tuđe živote bogatijim postaju ljudi puni dobrote, toliko opipljive već na prvi pogled. Vidi se to u očima, u osmijehu, po tome kako se u njihovom prisustvu atmosfera u prostoru promijeni. I svaki će vam reći isto – pomažući drugima, zauzvrat sa sobom nose zahvalnost i ljubav kao najljepše darove.
Mia Vuković
Jedna takva, koja zrači nesvakidašnjom toplinom i neposrednošću je i Trebinjka Mia Vuković, već deceniju volonter trebinjskog Crvenog krsta, od prošle godine uključena u program „Briga o starijima“ ove organizacije, član Skupštine mladih CK RS i član višenamjenske terenske jedinice trebinjskog CK u slučaju opasnosti i pružanja prve pomoći. Istovremeno je i medicinska sestra na Odjeljenju neurologije Bolnice Trebinje, a odnedavno i diplomirani psiholog. Takođe je i dobrovoljni davalac krvi. Iza sebe ima završen prvi stepen Škole za neuropsihologiju na Institutu za mentalno zdravlje u Beogradu i sprema se, uprkos brojnim aktivnostima, da upiše i sljedeći, viši nivo.
Svemu čega se takne posvećena je do kraja, a po načinu na koji govori o svim aktivnostima, odavno već neraskidivim dijelom njenog bića, odmah uviđamo da sve što čini, čini srcem, nepogrešivo se vodeći tim iskonskim osjećajem njene duše.
„Volonterizam je za one koji iskreno vole da pomažu drugima bez interesa. Zauzvrat dobijamo ljubav koja se umnožava, a to je najljepši poklon koji vam neko može dati! Kroz volonterizam se izgradimo i mi kao ljudi, naučimo dosta o sebi, koliko smo jaki, da možemo biti bolji, kako se nositi sa situacijom, kako pomoći u nevolji, ali i kako iskanalisati emocije i nositi se sa njima“, započinje sa nama priču Mia, koja sa svojih tek 24 godine iza sebe ima čitavo bogatstvo susreta, koji su je izgradili da bude to što jeste danas.
Ujedinjeni u istom humanom cilju
Dobra organizacija i iskrena ljubav prema pozivu, presudni su što uspijeva da odgovori svakom zadatku. Ostvaruje za većinu nemoguće. I ništa joj nije teško. Ni da odradi smjenu na poslu, a potom ode u okolna sela kako bi bila tu za one kojima je potrebna. Emocije radosti i zahvalnosti koje sa tih mjesta ponese, reče nam, za nju predstavljaju neprocjenjive životne trenutke.
„To su one situacije koje čovjeka iznova motivišu da bude bolji. Nije teško nekome pomoći na bilo koji način, ponekad samo ljude saslušati. Svi smo, vjerujem, makar jednom nešto takvo učinili i osjetili ogroman nalet neke lijepe, povratne energije. Upravo emocije koje takvi gestovi izazovu kod drugih čine da se i mi osjećamo bolje. Davati se drugima i biti tu za njih ili uz njih, makar i na par minuta, nama je ništa, a nekome može mnogo značiti. Ta spoznaja je ono što me ovolike godine zadržalo u Crvenom krstu, kao i svi ti divni ljudi koji tamo rade, svi volonteri i naš zajednički cilj da koliko možemo nekome olakšamo život“, kaže nam ova mlada žena, ne stavljajući sebe nikako u prvi plan, konstantno insistirajući na timskom radu.
Zato je kao ravnopravan dio tima uključena u programe rada trebinjskog Crvenog krsta.
„Program „Briga o starijima“ finansira italijanski CK, a predstavlja terensku jedinicu i naš zadatak je da obilazimo socijalno ugrožene porodice, stara lica i pomažemo im na razne načine, od druženja, do nabavke lijekova i hrane, pružanja medicinske pomoći i njege. Provodi se već drugu godinu i mi svakodnevno obilazimo naše korisnike po gradu i u područnim jedinicima Ljubomir, Jasen, Popovo polje, naselju Crnač, a sve u saradnji sa Centrom za socijalni rad. Dosta sarađujemo i sa Udruženjem dijabetičara i Nadom Bijedić koja nam pomaže prilikom terenskih posjeta, a imali smo odličnu saradnju i sa doktoricom Nelom Vasković po pitanju pružanja zdravstvene njege, pregleda, nabavke lijekova. Sa korisnicima popričamo, provedemo vrijeme zajedno, što njima mnogo znači. Nedavno sam zajedno sa kolegama završila obuku i postala član višenamjenske terenske jedinice trebinjskog CK, koja treba da počne da djeluje u slučaju opasnosti i pružanja prve pomoći. To je tim mlađih i starijih volontera i članova prve pomoći, obučen i spreman da odgovori kada zatreba“.
LJUBAV KOJA I DANAS TRAJE
„Za volonterski rad u Crvenom krstu konkretnije sam saznala početkom srednje škole. Otišla sam na prvo predavanje i ostala do danas. Sa druge strane, uvijek sam slušala priče o Crvenom krstu, takmičenjima, prvoj pomoći. Kroz brojne aktivnosti sam uvidjela da se tu dobro osjećam, a taj osjećaj me ni do danas ne napušta. Mene i moju ekipu volontera vodila je moja generacija i pored toga što smo bili istih godina mi smo ih poštovali, na sastancima su nam bili autoritet. Takav pristup sam pokupila od njih kada danas predajem drugima. Mnogo puta sam držala predavanja našoj djeci, a jednom prilikom i Kinezima koji su bili u Trebinju, što je bilo jako zanimljivo. Bio je to susret kulturoloških razlika. Navikla sam da radim sa našom dječicom koja su divna i toliko opuštena da ponekad moram da ih smirujem. A Kinezi su došli kao vojska, svi disciplinovani i to tinejdžeri, što mi je bilo čudno ali i fantastično u isto vrijeme. Sa nekima sam ostala i u kontaktu, kao što sam često povezana i sa našom djecom i to su, opet, one predivne strane volonterskog rada!“
Njena volonterska priča, potreba da ljudima bude na usluzi, kao i opredijeljenje za srednju Medicinsku školu počela je još kada se u krugu svoje porodice brinula o dedi koji je zavisio od pomoći drugih, te je ono što nosi u sebi vrlo rano spoznala. Upisavši srednju Medicinsku školu, uporedo je krenula i sa volontiranjem. Činjenica da je potom, i više nego dobro plaćen posao napustila kako bi radila ono za šta se školovala, sugeriše nam koliko je predana svom životnom odabiru profesije. Čak toliko da je i studije vanredno i u roku završila, uporedo sa dvanaestosatnim smjenama u bolnici.
„Sticajem okolnosti, nakon prve godine studija Psihologije u Banjaluci, počela sam raditi u jednom hotelu. Međutim, taj posao sam napustila i u novembru 2020. godine, odlučila da počnem da radim posao koji me oduvijek privlačio. Nevezano za platu, željela sam da radim ono što zaista volim, da budem medicinska sestra i pomažem ljudima“.
Mia sa kolegama sa Neurologije
U Bolnicu se zaposlila u jeku pandemije, trenutku veoma teškom i izazovnom. I uprkos svim patnjama i gubicima koji je ni trenutka nisu štedjeli, nije ustuknula.
„Vrijeme pandemije naučilo nas je strpljenju, organizaciji u vanrednim okolnostima, u svima nama još više probudilo osjećaj empatije. Prošla sam maltene sva odjeljenja, bila i na kovidu. Ljubav me sve jače vukla iako je bilo teško zbog tolikih gubitaka koje sam gledala, kao i zbog straha da li ću ugroziti moju porodicu ako se zarazim. Gledali smo ljude i koje poznajemo kako ih gubimo iako radimo sve u našoj moći. Davali smo maksimum, ali nije bilo svejedno gledati nečiju patnju, taj osjećaj nemoći je strašan. Ipak, svi mi koji smo tada počeli i ostali do danas, naučili smo da radimo pod pritiskom i u vanrednim okolnostima. Sve su kolege bile uz nas da nas nauče, a dobar dio smo učili i sami zbog takve situacije i, zaista, svi smo naučili posao“.
Bila je to, rekli bismo, lekcija života. Kako ne odustati, već još požrtvovanije dati svaki atom sebe za drugoga. Mia je svoju lekciju savladala i danas je medicinska sestra na Neurologiji, odjeljenju, kako nam priča, sa teškim oboljenjima, sa čijim ishodima se nije lako miriti. Ipak, njena istrajnost i želja da učini sve što može, jači su od odustajanja. Toliko da se uz zvanje psihologa, dvoumi kojim putem dalje da krene.
„Još se razmišljam da li ostati medicinska sestra ili se posvetiti psihologiji, koja je divna nauka. U oboje pomažem ljudima, ali mi se poziv medicinske sestre baš uvukao pod kožu. Sa druge strane, kroz razgovore sa našim psiholozima u bolnici sve mi se više sviđa i taj domen rada, pronalazim se tu i razmišljam ka tome. Od edukacija i seminara ne odustajem i vidjeću gdje će me sve to odvesti“.
DAVALAŠTVO KRVI JE POSEBAN OSJEĆAJ
„Moji roditelji su cijelog života pomagali kako i koliko su mogli pa smo sestra i ja odmalena naučile značaj takvog pristupa ljudima. Tata, sestra i ja smo i dobrovoljni davaoci krvi. Prvi put sam u akciji darivanja kapi života učestvovala kao maturant. Spoznaja da time mogu nekome pomoći bila je dovoljna da se poslije odazovem kada god mogu. Poseban osjećaj je kada me pozovu da nekome treba moja krvna grupa. Spasiti nečiji život na takav način za mene je neuporedivo sa bilo čim, a to je suština volonterizma – uljepšamo nekome dan, a sebi život. U Srbiji je uvedeno da kada se iskoristi vaša krv dobijete poruku na telefon sa riječima: Hvala, spasili ste život. Ima li išta ljepše od toga?!“
U međuvremenu, znanja sa fakulteta svakim danom nadopunjuje na Neurologiji, a sve joj mnogo olakšava organizovan i uigrani tim sa kojim radi.
„Uživanje je raditi sa kolegama koji ulivaju nadu u oporavak, koji nastoje da borba svakog pacijenta prođe što dostojanstvenije. Psihološki momenat je važan, kako prići pacijentu. Ovo je posao koji ne smije da se odrađuje i može se raditi samo ako ga zaista volite, bez obzira na sve teškoće koje sa sobom nosi, a bude ih. Može zvučati kao kliše rečenica – radi što voliš da ne moraš raditi nijedan dan – ali u mom slučaju zaista je tako. Spojila sam ugodno s korisnim i radim ono što volim. Napustila sam posao sa mnogo višom platom nego što imam sad i opet bih isto uradila! Novac mi nije presudan jer istinski volim poziv medicinske sestre, a kada se bavite poslom koji biste obavljali i besplatno, onda vam ništa nije teško. Znala sam to i kada sam upisivala srednju školu. Sve me to drži i trajaće dok istinski uživam u tome, dok na teren idem sa ushićenjem i provodim vrijeme sa ljudima koji mi prijaju i koji vole da rade isto što i ja. Zdrava radna atmosfera i okruženje dodatni su podstrek da svaki dan na posao ili sa volonterima odlazim tamo gdje treba“.
Miino geslo moglo bi stati u nekoliko riječi - biti i ostati čovjek. Maksima kojom se vodi i u privatnom i poslovnom okruženju, zbog čega danas ima prijatelje kuda god da krene.
„Sve što ima tendenciju da nas nađe, naći će put do nas i zaista vjerujem da smo se tako svi mi pronašli i spojili u zajedničkom cilju. Sva poznanstva su me oplemenila, kao i rad sa ljudima sličnih afiniteta. Iz druženja se izrodi nešto zaista divno. Uspostavili smo posebne relacije koje traju zauvijek. To su veličanstveni susreti, ekipa mala ali odabrana i kada imate takve ljude lako je pronaći iskrenog prijatelja i zaista ih imam svuda!“
OMLADINA SE RADO ODAZIVA NA HUMANE AKTIVNOSTI
„Mnogi mladi su zainteresovani za volonterski rad, iako stariji često govore da nisu. Ima ih mnogo divnih i na praksi u bolnici i mnogo volim upoznavati mlade ljude spremne na humani rad! Takođe, i na predavanjima u Crvenom krstu ili u akcijama darivanja krvi. Zaista naša mladost ima dosta potencijala, samo im je potreban neko da ih usmjeri, da ih pita šta ih zanima, da ih razumije i pruži podršku kako bi ostali ovdje. Svaki dan radim sa koleginicama koje imaju preko 20 i više godina iskustva i čvrsto vjerujem da jedne od drugih možemo učiti, one mene svim njihovim znanjima na osnovu tolikog iskustva, a ja njih možda i nekim modernim tehnologijama. Ta razmjena energije i znanja velika su stvar. Nije sramota pitati kako bismo nešto naučili, samo tako možemo imati bolju saradnju i sjajan kolektiv. Nove generacije zahtijevaju svježiji pristup i to je normalno, a mi stariji im trebamo biti vjetar u leđa!“
Kao pravi svetionik nade, Mia nas podsjeća kako je malo potrebno da budemo bolji ljudi. Zato je volonterski rad za nju način življenja. Za ljude slične njoj, ponekad i mnogo više od toga. Neprocjenjivi benefiti takvih pojedinaca, i kada se učini da su malobrojni, za sobom ipak, ostavljaju veliki trag. Iznova nas prisjećajući koliko naše malo za nekoga može značiti sve. Budimo taj most dobrote jer dobra djela čine čuda, a čuda, naš svijet boljim mjestom za život!
