Vuk Milivojević ili Royal Wolf, kako se davno predstavio prvim projektom elektronske muzike, momak je koji od kada se pojavio, svojim muzičkim opusom nikoga ne ostavlja ravnodušnim. U svijetu koji gradi prilično dugo i posve iskreno, vrednujući sadržinu nasuprot forme, nudeći nam čitav raspon emocija, potpuno svoj bez potrebe da se dopadne ili prilagođava, pripada onima koji zaslužuju da se čuju u svakom smislu, muzičkom, ali i ljudskom, donoseći nam ono što ga čovjekom čini pa time i daruje svijet.
On je di džej, producent, autor svih svojih tekstova i muzike, neko ko se putem poezije izražavao još u ranim srednjoškolskim danima, iako je vlastitu ekspresivnost podredio muzici. Genijalnost da dopre do srca slušalaca ne može se opisati riječima. Jednostavno se osjeti i prepozna. Prošle godine izdao je EP „Prije i poslije ponoći“, a prije toga EP pod nazivom „Puls“, oba miks različitih zvukova, apsolutni odraz njega. Svemu tome prethodio je didžejing, kao i EP-jevi „Harem“ i „Do You Feel It“, vezani za produkciju i elektronsku muziku, a zatim albumi, spotovi, muzika za predstave, filmove, revije, remiksi, bendovi, svirke i nastupi. Ako bismo sveli na broj, bila bi to decenija i po intenzivnog i plodnog rada. Ipak, kako umjetnost nije ograničena, onda ni Vukovo stvaralaštvo ne može tek tako da se podredi bilo kakvim okvirima. Ono seže mnogo dalje i dublje od pukog konteksta vremena.
„Ako bih sumirao, sve je zapravo jedno veliko putovanje kroz muziku i različite formate izraza. EP „Harem“ je bio prvi koji je napravio pravi bum. Dostigao je prvo mjesto na top listama kada je izašao, a pjesme s mog prvog EP-ja „Do You Feel It“ puštali su poznati svjetski di džejevi, što mi je otvorilo vrata i za rad iza scene, pišući i producirajući za druge. Kasnije je došao bend, sa kojim smo izbacili dva singla i imali nezaboravne nastupe i druženja. Sa projektom VUK, nastavio sam rad sa miksom različitih zvukova i stilova. Paralelno sam razvijao i projekat „Vremeplov - Back to the Future“, gdje kroz svoje obrade vraćam publiku od 60. godina do danas, kombinujući nostalgiju i savremeni pristup. Nastupi po klubovima i festivalima širom Balkana donijeli su mi najljepše uspomene, ali i potvrdu koliko je ovo što radim vrijedno - da ljudi dožive muziku, da je osjećaju i dijele s nama. Svaki EP, svaki remiks, svaka svirka je dio mog putovanja, i sve me to motiviše da idem dalje, istražujem i ostajem vjeran svom izrazu“, kaže Vuk, sugestivno nam dajući do znanja koliko je muzika neraskidivi dio njegovog bića.
NEZAUSTAVLJIVI KREATIVNI KORACI
„Elektronski dio mog rada je i dalje i te kako živ. Moj prvi projekat, „Royal Wolf“, traje od samog početka i predstavlja osnovu svega što sam kasnije radio. Iako sam pravio male pauze dok sam svirao s bendom, projekat se ponovo aktivirao i ove godine sam imao niz izdanja koja su dobro prošla na top listama elektronske muzike. Plan je da do kraja 2025. izađu i nova izdanja, tako da „Royal Wolf“ ostaje stalni dio mog stvaralačkog izraza i muzike. Oduvijek je tu i didžejing. U mojoj sobi je uvijek bila neka oprema za muziku i kao dječak sam, zamišljenoj publici puštao disko hitove 70. i 80. godina, kao i tadašnju globalnu dance muziku - potpuno ubijeđen da ću jednog dana biti veliki di džej. S tim u vezi želim da kažem da će u okviru festivala elektronske muzike „Echostone“, prvi put održanom ove godine u Trebinju, biti organizovan i dvomjesečni di džej kurs za sve koji žele detaljno da nauče kako se „miksa“ muzika, a neki koji ga prođu, imaće šansu i da učestvuju na idućem festivalu. Produkcija i autorska muzika došle su malo kasnije, ali istovremeno. Tačno se sjećam - bila je 2007. godina, dobio sam kompjuter, a prijatelj mi je pokazao program za pravljenje muzike. Od tog trenutka više nisam stao!“
I bez obzira u koji pravac da je zašao, otkrivamo da je svaka forma izraz nečega njemu važnog.
„Nastojim da tu emociju što tačnije reinterpretiram kroz muziku ili poeziju, koja je došla poslije. Odmalena, pa do danas, muzika mi pruža osjećaj sigurnosti. Pomaže da nađem put ili stvorim sliku, ako ništa, da je svaka situacija, koja nije pogodna, razrješiva i obrnuto, pojačava izraz svemu lijepome. Takođe, ona pročišćava misli, filtrira suvišno, ostavlja samo ono što je istinski važno. Tako, što je muzika glasnija i jača, to sve više smanjuje buku u glavi“.
Poeziju je počeo da piše još u Gimnaziji i, premda stihove do sada nije oblikovao u pjesme, oni, u nekom skrovitom kutku njegove ličnosti imaju svoje utemeljenje. Vrata muzičkog svijeta najprije je otvorio didžejingom, dječačkim snom, koji se vremenom pretočio u produkciju i autorsko stvaralaštvo. Kako mu muzika oduvijek predstavlja odgovor na okruženje, jasno je da se kroz nju i oblikovao, ostajući dosljedan sebi i konceptu iskonskih ljudskih vrijednosti.
„Za mene je jezgro uvijek bilo u disku, rokenrolu, dance muzici i, naravno, u underground pravcima elektronske muzike. Možda djeluje kao čudan spoj, ali u suštini svi ti žanrovi nose isti DNK -ideju slobode, bunta, vjere u emociju i čovjeka i ljudski duh, nastajali iz potrebe da se kaže istina, a ne da se svidi tržištu. Nikada nisam imao potrebu da pratim trendove, pogotovo današnje. Većina njih funkcioniše kao brendirana praznina - forma bez sadržaja. Poruke koje šalju često su u potpunom raskoraku s onim što muzika treba da bude. Umjesto da oslobađa, ona sve češće zarobljava u površnosti, instant emociji i primitivizmu, a te vrijednosti ne mogu da doprinesu društvu“.
Lišen potrebe da djeluje zarad ispunjenja bilo kakvih normi on stvara intuitivno. Žanrovski često drugačiji, uvijek je tamo gdje progovaraju iskrene emocije, a ko zna da sluša, može spoznati i sve neizrečene lične dubine melodijom iskazane.
„Tamo gdje riječi prestanu da funkcionišu, tu počinje muzika. To je prostor u kojem emocija, ton i slika postaju jedno i kad se tako sjedine, stvaraju u čovjeku nešto što ne mora nužno da se razumije, ali se uvijek osjeti. Zato mi različiti žanrovi pomažu da izrazim različite strane sebe. Nekada je to kroz glas i poruku koja jasno govori, a nekada kroz instrumental, gdje sve ostaje u emociji, bez potrebe za objašnjenjem. Muzika je, za mene, iskreni refleks onoga što jesi u trenutku stvaranja - i ako u tome ima istine, ljudi to uvijek prepoznaju. Mislim da je to i jedina stvarna obaveza muzičara - da bude iskren prema sebi. Ili, ako već ne može, da barem zna kako da to zvuči iskreno. To je ono što čini razliku između pjesme koja traje jedno ljeto i one koja ostaje zapamćena“.
A ta Vukova srčanost i energija evidentne su kroz poruke koje nedvosmisleno šalje. Jedna od mnogih našla se i u singlu „Lovu na sunce“, objavljenom početkom godine, vjerujući da, kako nam reče, glas čovjeka još uvijek može da se čuje te da u svijetu letargije, pjesma pripada svima koji imaju hrabrosti da ne ćute, da se bore za ono što žele, ne zbog samog bunta, već zbog nade u bolje sutra.
Takva tematska punoća primijetna je kod njegovih prvih poetskih izraza do svega što je nastalo kasnije. Tumačenje realnosti na koji to ovaj muzičar čini obilježilo je i njegov senzibilitet kroz studenstki bend „Sajber banditi“, a nastavilo da se razvija do danas pa i u novoj formi trebinjskog koncepta „Savana bond“.
Savana Bond
„Iz druženja sa dobrim prijateljima, potpuno nepretenciozno nastali su “Sajber banditi”, studentski bend iz Novog Sada. Izdali smo spotove i pjesme, a trajali koliko i studije. Iz tog perioda nosim mnogo lijepih uspomena i dragih trenutaka. “Savana Bond” je trebinjski bend, oformljen od srednjoškolaca kojima je trebao još jedan član i u tu priču sam ušao da ih podržim. Bilo mi je drago vidjeti da u Trebinju konačno nastaju novi bendovi. Iako smo mali, već smo imali nekoliko nastupa i planiramo nove, uključujući i autorsku muziku. Svirke s bendom su potpuno drugačiji svijet nego didžejing. Direktna je povezanost s publikom, energija se rasplamsava na četiri dijela. Kao di džej, prepušten si sebi, što traži dodatni fokus i kontrolu prostora. Svaki format ima svoje prednosti, a meni daje priliku da kroz različite izraze gradim i energiju i odnos s ljudima“.
Umijeće komuniciranja je vrednovano, kako u produkcijskom, tako i u muzičkom angažmanu. Saradnja sa pozorištem donijela mu je dvije Zlatne maske za najbolju autorsku muziku na „Festivalu festivala“ u Trebinju, posljednji put, ali sigurno ne i zadnji, ovog ljeta u predstavi „Siroti mali hrčki“, potvrdivši da se odlično snalazi i izvan poznatih mu okvira.
„Zlatne maske su, naravno priznanje, ali i potvrda da ono što stvaram može da funkcioniše i van muzičkog konteksta u kojem sam navikao da radim. Nagrade ne volim precjenjivati ili ih gledati kao krajnji cilj. One su potvrda da trud i iskrenost u radu ipak dopiru do ljudi i stručne publike, i znači mi da ono što stvaram ima snagu da ostavi trag, da se osjeti i izvan mog studija ili di džej pulta. Sa druge strane, rad u pozorištu u Trebinju je bio posebno iskustvo jer traži drugačiji pristup - muzika mora da govori zajedno sa pričom, da bude podrška glumcima, ritmu scene, emociji trenutka. Iako nisam ranije imao mnogo iskustva sa pozorištem, bio je to izazov koji me inspirisao da razmišljam drugačije o muzici i njenoj ulozi“, kaže nam Vuk, dodajući da bi rado nastavio sa ovakvim načinom stvaranja, koji otvara potpuno novu dimenziju kreativnosti.
Kad se sve podvuče, jasno je zašto stvaralački proces doživljava kao neuhvatljivu stvar, bez pravila i formule, te koliko mu je osuškivanje unutar sebe važno, zbog čega na bučnoj pozornici, najčešće, progovara iz duboke tišine.
„Nekad danima sjedim i gledam u zid, kao da čekam da se nešto iznutra pokrene, a nekad pjesma samo projuri kroz mene, brže nego što stignem da zapišem prvu rečenicu. To su ti trenuci kad shvatiš da si više kanal nego autor. Mislim da se pravi rad ne dešava samo dok sviraš ili pišeš, nego i u tišini između toga - kad se preispituješ, kad pokušavaš da razumiješ šta te uopšte pokreće. I sve što stvoriš, koliko god ličilo na muziku, u suštini je traganje za sobom. Na kraju, mislim da se mi tu i ne pitamo mnogo. Naš dio je da radimo, da budemo spremni, a ostalo, možemo samo sjesti i pomoliti se Bogu da nam pošalje inspiraciju za neki hit“.
U SKLADU SA SOBOM
„Ambijent svakako ima ulogu, ali nije presudan za stvaranje. Može se stvarati bilo gdje - u tišini sobe, na aerodromu, u gužvi pa i u haosu. Ali naravno, postoje trenuci kad prostor i atmosfera pomognu da sve klikne, da emocija prođe lakše kroz tebe. Ponekad je dovoljan samo mir, a nekad buka inspiriše na melodiju. Trudim se da svaka faza mog života ima smisla i da je u skladu s onim što radim pa tako neprekidno gradim i sopstveni ambijent za život. Ne bih rekao da sam „gotov proizvod“, više da sam u procesu: da stalno učim, mijenjam se i pokušavam biti bolji u onome što radim i onome što jesam. Srećan sam što imam šansu i vrijeme da radim ono što volim i to mi je dovoljno. Sve ostalo je samo bonus“.
Ovaj inženjer arhitekture i urbanizma, evidentno, svoj umjetnički prostor gradi na čvrstim temeljima, potpuno usklađen sa izborima koje je napravio, privilegovan da se bavi onim što ga ispunjava i pokreće. Kreiravši estetičke okvire po svojoj mjeri neumorno radi i na novim izdanjima, sa, kako nam reče, uvijek istim ciljem – da muzika bude iskrena poruka, da istražuje i pomjera granice, a ostaje povezana sa ljudima koji je slušaju. Istovremeno, sa novim pristupom i svježim idejama nastavlja i projekte „Royal Wolf“ i „Vremeplov“, šaljući prepoznatljivu energiju i iskrenost.
PREPOZNAVANJE KOJE POKREĆE
„Arhitektura i muzika dijele mnogo toga: strukturu, ritam, sklad, ambijent, prostor za emociju. U arhitekturi projektuješ prostor u kojem ljudi borave, a u muzici kreiraš prostor u kojem ljudi osjećaju. Možda nisam još krenuo svoj životni projekat u arhitekturi, ali u muzici svakodnevno gradim i istražujem vlastiti svijet, i to mi daje isti osjećaj ispunjenosti, možda čak i veću slobodu nego što bih ikada imao sa građevinom. Muzika je pronašla mene jednako koliko i ja muziku. Postoji taj trenutak u kojem osjetiš da ne radiš samo ono što želiš, nego ono što moraš raditi, što te oblikuje i pokreće“.
Planove uvijek ima i mada, kako kaže, ne čine striktan put, jesu kompas koji pokazuje ispravan smjer. Smjer, rekli bismo, nevjerovatne svestranosti i vanvremenskog izraza. I kad nam se učini da sa sobom nosi elegičan prizvuk, on nas dinamično uvuče u nove uzbudljive svjetove, kao da je uvijek korak ispred vremena. Fantastična transformacija i interpretacija govore više od svake riječi, a o tome ko nam ih tako velikodušno nudi, možda najbolje Vukovi stihovi - „Duša je jedina jedinica za ljubav; Ljubav je jedina mjera za sve“.
