Naš sugrađanin Savo Pujić pokreće inicijativu za vraćanje spomenika Luke Vukalovića nepromišljeno sklonjenog pretprošle godine. Smatra da je tim činom ponižen i znameniti vojvoda i uvrijeđen poodavno upokojeni umjetnik koji je svoje djelo darovao našem gradu. Čim je saznao o namjeri podizanja dva spomenika zubačkom vojvodi, pokretač inicijative je reagovao upozorenjem da o tom treba ozbiljno razmisliti. Njegov tekst tada nije objavljen, a nekolika mjeseca kasnije, postavljene su dvije kopije Vukalovićevog spomenika podignutog u Gajdobri, jedna u Trebinju, druga na Ublima.

Objavljujući njegov tadašnji napis, pozivamo zanteresovane građane, udruženja i institucije da se izjasne o pokrenutoj inicijativi. Napominjemo da vraćanje spomenika ne bi iziskivalo novo ulaganje jer njegov postament srećom nije uklonjen.

SAZNADOH iz prošlog broja "Glasa" za namjeru da se podignu dva spomenika znamenitom vojvodi Luki Vukaloviću - u Trebinju i na Zupcima. Ništa manje nego dva odjednom, u seriji. Bojim se da bi se to moglo uklopiti u početak serijskog spomeničkog obilježavanja zaslužnih boraca iz prošlog rata, kojima njihove likove ne vajaju provjereni umjetnici, nego anonimna "umjetnička radionica", u kojoj se, vjerovatno, nekakvom novom skalamerijom poput skenera, na osnovu fotografije, začas izlije bronzana bista ili statua. Em jeftino, em brzo. A malo se ko pita od prolaznika koliko ta obličja, pored fizičke sličnosti sa eventualno upamćenim likovima, odražavaju i onaj žar s kojim su ti mladići žrtvovali živote za odbranu svojih ognjišta. I, umjesto da im se odaje dostojno poštovanje, oni se obezličavaju.

OPROSTITE za ovu digresiju, ali bojim se da opet ne upadnemo u kolotečinu nepromišljenog spomeničkog obilježavanja istaknutih ličnosti i značajnih događaja, pri čemu se prave neoprostive greške, koje je kasnije gotovo nemoguće ispraviti. U tu bih kolotečinu svrastao maltene sva spomenobilježja podignuta na našem području od prošlog rata do danas, izuzev prošlogodišnjeg spomenika orovačkim žrtvama u Prvom svjetskom ratu. Nedostaju smišljene predradnje i dosljedna realizacija utvrđenih koncepcija. I umjesto jeftinog ćarenja skup završni bilans!

DA SE VRATIM vojvodi Luki. Mislim da je krajnje vrijeme da se i na Zupcima počne  razmišljati o trajnijem spomeničkom obilježavanju Vukalovićevog vojevanja (1852-1862). Već duže se iznose i mišljenja da bi trebalo vratiti vojvodine zemne ostatke u zavičaj. Te akcije bi trebalo objediniti i uključiti širu javnost u izbor najfunkcionalnijeg idejnog rješenja predstavljanja tih događaja i njihovog predvoditelja. Ne mora to biti ni bronzana bista ili statua, kako obično zamišljamo spomenike, ne mora se fizičkom veličinom spomenika odmjeravati značaj događanja koja su imala veliki odjek u svijetu, treba težiti da se što uspješnije umjetnički predstavi Luka i njegov poduhvat pa bilo to u rodnom Bogojevića Selu ili u njegovom ratnom štabu na susjednim Stocima, a moglo bi i na Pirinom brijegu, ili na Grabu - gdje ne bi uskoro zarastao u šipražje.

IDEJA da se vojvodi Luki podiže spomen-obilježje u Trebinju vrlo je problematična jer u našem gradu već, za koju godinu biće pola vijeka, postoji njegov spomenik. Nevelika bista djelo je Luke Tomanovića, učitelja u Crnču pred Drugi svjetski rat, dživarskog političkog komesara u prvoj ratnoj godini i poznatog bokeljskog akademskog umjetnika u poratnom periodu. Kakva je umjetnička vrijednost ovog obilježja najbolje se može uočiti ako se ono uporedi sa onovremenim vojvodinim fotografijama i umjetničkim portretima i crtežima koje je sabrao Rajko Vukašinović u monumentalnoj biografiji Luke Lakova, objavljenoj prije dvije godine.

PORED neosporne sličnosti, primjećuje se koliko iz Tomanovićevog poprsja više isijavaju vojvodina zabrinutost, odlučnost i samouvjerenje, čega se ne bi moglo nimalo naslutiti iz tvorevina "umjetničke radionice", ma koliko njena tehnologija bila sofisticirana. Nepoznato je da li se, pored postojećeg spomenika, namjerava podići još jedan ili ovaj zamijeniti. U svakom slučaju, to bi bilo poniženje i za poodavno upokojenog umjetnika i za njegovo djelo, koje je poluvjekovnim trajanjem već steklo itekakvo pravo građanstva.

VUKALOVIĆEV spomenik smješten je u jednoj od najljepših trebinjskih ulica, na obali koja nosi njegovo ime, na obali sa koje je vojvoda prijetio turskoj posadi u utvrđenom gradu. Nedavno je u neposrednoj blizini podignut spomenik drugom vojvodi - žrtvi posljednjeg rata. O običaju povezivanja spomen-obilježja sa odgovarajućim imenima gradskih lokaliteta vjerovatno nisu ni znali odani saborci koji su podigli spomenik svom neustrašivom zapovjedniku uz pomoć nekakve "umjetničke radionice". Istina, po tom vojvodi nije ni imenovana ulica jer utvrđeni gradski kriterijumi ne predviđaju da se ratnicima iz posljednja dva rata posvećuju ulice i drugi lokaliteti, ali je jedna ulica nazvana po jedinici kojom je komandovao mladi vojvoda, čijoj je hrabrosti i protivnička strana odavala priznanje. Možda bi trebalo premjestiti spomenik mlađeg vojvode u odgovarajuću ulicu prije nego se odomaći u prostoru starijeg vojvode. Neko bi ipak u preglomaznoj gradskoj administraciji morao da, prilikom odobravanja gradnje, vodi računa o takvim stvarima kako bi se izbjegavali urbanistički ekscesi koji svakodnevno naružnjuju grad.

ŠTA za spomeničko obilježavanje znači odabiranje i uređenje lokacije najbolje se može sagledati iz Njegoševog spomenika podignutog prije više od osam decenija, prvog takve vrste na širem jugoslovenskom prostoru i prvog uopšte tom našem velikanu. Dragiša Brašovan, jedan od najpoznatijih onovremenih jugoslovenskih arhitekata, koga je Jovan Dučić angažovao za uređenje spomeničkog prostora, izvanredno je uklopio statuu umnog čitača u okolni ambijent između Istoka i Zapada, stvarno i simbolično, otvarajući široku vizionarsku perspektivu sa te pozicije.

Taj gradski prostor spontano je nazvan Kod Njegoša. U posljesnjoj, ratnoj deceniji dvadesetog vijeka, u furioznom srljanju da se princu srpskih pjesnika što prije oda zaslužena počast u rodnom gradu, nije se sveobuhvatno promišljalo o njegovom spomeničkom obilježavanju -prvo je poetesa Desanka Maksimović položila temeljac njegovom monumentu u parku koji nosi njegovo ime, zatim je posađena njegova megalomanska figura uz Njegoša, pri čemu je Jovanov pogled nezainteresovano usmjeren pored njegova umanjenog i poniženog idola. Ako to vidi Dučić, sigurno se od srama prevrće u grobu. To pokazuje i Božanska promisao, koja ga je nedavno oborila. Dvijetri godine kasnije, izgrađen je veličanstven mauzolejski kompleks na Crkvini, gdje bi bilo pravo mjestu postojećem spomeniku, čiji se gabarit ne može uklopiti u gradske vizure, a najmanje Kod Njegoša.

USLIJEDIO je pritisak da se na tom lokalitetu načička veći broj spomenika, jednom od njih je čak osveštan i temelj. Većinom bi to bile umanjene kopije postojećih moskovskih ili beogradskih spomenika. Pod pritiskom javnosti, obustavljeno je dalje skrnavljenje tog prostora.

Nejasno je da li je postojeći Dučićev spomenik original ili kopija onog u Somboru, u gradu gdje je naš pjesnik pohađao učiteljsku školu. A šta u umjetnosti znači kopija, ilustrativna je sudbina Dučićevog poprsja, prispjelog valjda sa pjesnikovom zaostavštinom u rodni grad, koje je izradio poznati vajar Risto Stijović. Ta bista je posuđena za neku izložbu u Beogradu, a vraćena njena kopija. Original je postavljen na Kalemegdanu, gdje se, po propozicijama, ne mogu postavljati kopije. U slučaju izmještanja postojećeg Dučićeva monumenta na Crkvinu, Stijovićeva bista bi dobro pristajala na osveštanom temeljcu u pjesnikovom parku.

VEĆ dvije decenije u Trebinju djeluje Likovna akademija sa respektabilnim nastavnim kadrom, veliki broj akademskih i amaterskih umjetnika, zatim arhitekata i drugih kulturnih radnika zainteresovanih za ljepše gradsko lice. Vrijeme bi bilo da neko pokrene javnu raspravu i o estetskom izgledu grada, da se ocijeni šta se u njemu dešava poželjno, a šta nepoželjno. Da se konačno počnu otkrivati akteri i djela i nedjela. Od gradske administracije, preokupirane političkom problematikom, to ne možemo očekivati, ali bi to mogla uraditi neka od mnogobrojnih nevladinih organizacija. Na osnovu toga trebalo bi utvrditi kriterijume za odobravanje zahtjeva organizacija i pojedinaca s ciljem da se što više suzi vladajući voluntarizam u toj sferi društvenog života. I da se proširi svijest da se podizanjem spomenika uvijek ne odaje počast događajima i zaslužnim ličnostima, nego se oni često time ponižavaju.

S. Pujić