Nakon desetogodišnje pauze ženski fudbal ponovo se igra u Trebinju. Sudeći po broju djevojčica, njih 70 koliko se upisalo u ŽFK „Leotar“ početkom avgusta prošle godine, zainteresovanost je prilično velika i ništa manja ni pred prvi rođendan kluba. Djevojčice raspoređene u dvije grupe, seniorke i curice do 13 godina, ne samo da se takmiče na nivou BiH, nego su već imale i zapažene rezultate.
Vodi ih trener Jelena Milović, jedna od glavnih inicijatora da se ovakva sportska priča pokrene u Trebinju. Naša fudbalerka i reprezentativka BiH, sudija i Uefin edukator za trenere u Sarajevu, gdje predaje sa profesorima iz Fudbalskog saveza BiH, pokretanjem ženskog fudbala u Trebinju ostvarila je vlastiti, najljepši san.
Za svako zvanje koje posjeduje izborila se sama, onako srčano kako je igrala svaku utakmicu, istovjetno kako je danas posvećena svakoj fudbalerki svog kluba. Jer, Jelena drugačije ne može. Onako kako je kao mala uspjela da odbrani sport koji voli, uprkos predrasudama okoline, govori da je njena borba uvijek išla do finala. Pa i onda, kada je kao jedina djevojčica sa dječacima igrala lopte ispred zgrade, ali i kada se uz podršku porodice, sa 10 godina opredijelila da fudbal bude njen jedini put.
„U Trebinju je 2002. osnovan ŽFK 'Leotar teks', što je meni bilo nevjerovatno. I danas smatram da treba čestitati Draganu Joksimoviću koji je te godine, kada su prema ženskom fudbalu bile ogromne predrasude učinio jako hrabar potez. Počela sam da treniram 2003. i odmah znala da nisam pogriješila. Radila sam ono što volim i uživala, znajući da me više niko neće moći odgovoriti, da će to biti moj put u kojem ću sigurno sebe dati 100 posto“, započinje sa nama priču ova izuzetna djevojka.
Sa stavom koji je imala tada, hrabro i nepokolebljivo je nastavila do danas. U Trebinju je trenirala deset godina i sa klubom ostvarila zapažene rezultate – bili su prvaci RS i vicešampioni BiH.
„Bile su to divne godine. Osim mene, igrale su i Trebinjke Milena Nikolić, sada kapiten BH reprezentacije, Anja Stević kapiten 'Radnika' koja nam se vraća u 'Leotar', kao i Dragica Denda i Olivera Čučković, trenutno moj pomoćni trener u ŽFK 'Leotar'. Naš klub zaista je bio pun talenata. Na žalost, nakon izvjesnog vremena počeo je da se gasi. Nije bilo sluha, nedostajalo je finansija da se sve iznese. A meni se od fudbala nije rastajalo i odlučila sam da pokušam negdje drugo. Tako sam 2012. godine otišla u ŽFK 'Radnik' Bijeljina“.
U novi klub odlazi sa 19 godina i već kao reprezentativka BiH. Igračku karijeru nastavlja i niže uspjehe, kako fudbalske, tako i kao trener nekim novim, ali i već iskusnim fudbalerkama „Radnika“. Znajući oduvijek koji joj je cilj i u kom pravcu treba da se usmjeri, sa 25 godina preuzima omladinsku selekciju sa kojom veoma brzo osvaja titule BiH.
„Uz sve obožavanje fudbala, oduvijek sam težila tome da budem trener. Iako u datom momentu još nisam bila završila igračku karijeru, ta činjenica što sam znala šta želim da budem u životu, čini me posebno srećnom. Uveliko sam igrala u 'Radniku', a zvanično sam postala trener sa preuzimanjem omladinske ekipe. Nije da se tako nešto ne dešava u našoj državi, ali me raduje da sam istovremeno mogla da radim dvije meni najvoljenije stvari. Trenirati druge, učiti ih i prenositi im znanja me ispunjava i trudim se da svakoj fudbalerki dam najviše od sebe!“
Put do zvanja trenera nije lagan, što našoj sagovornici ni u jednom trenutku nije predstavljalo prepreku. Odavno naviknuta da se onome što voli daje upotpunosti, apsolutno svjesno i, naravno, svim srcem, ušla je i u trenerske vode. Iza sebe ima položene UEFA B i A licencu, sertifikate priznate u cijelom svijetu, zahvaljujući kojima je vodila prvo kadetski, a potom seniorski tim te postala trener nacionalnog tima BiH za djevojčice od 15 i 17 godina. Želja joj je da upiše i PRO licecu sa kojom bi mogla da trenira najjače timove svuda u svijetu.
USPOMENE KOJE NEMAJU CIJENU
„Što se tiče i 'Leotara' i 'Radnika' imala sam sreću da smo imali fenomenalan kolektiv. Mnoge djevojke su ostavile ogroman trag u mom životu. Iz 'Leotara' mnoge su moje najbolje prijateljice, sa kojima dijelim svakodnevna dešavanja i svaki slobodan trenutak. Za 'Leotar' me posebno vežu druženja, utakmice koje su bile specifične, mnogo radovanja, smijeha, odrastanja mene kao osobe i kako sam se izgradila u tim momentima. Najteže mi je bilo kada sam otišla iz 'Leotara', uopšte iz Trebinja i razdvojila se od porodice i svih mojih divnih ljudi. Tada sam spoznala sve emocije prema tom klubu. Isto i u 'Radniku'. U Bijeljini sam naučila ko sam zaista, koje su mi ambicije, gdje sebe vidim u budućnosti. Tu sam prvi put postala kuma i doživjela mnogo lijepih igračkih trenutaka“.
Sve što je ostvarila smatra nagradom za ogroman uloženi trud. Prvo u sebe, a potom i na terenu i za druge. Ogromna ljubav prema fudbalu i rodnom Trebinju te čežnja što se ovaj sport ne igra među ženama u njenom gradu, prošle godine doveli su do toga da se vrati i tu, na mjestu gdje je sve jednom počelo zavrti novu, posebnu sportsku ideju.
„Osnivanje kluba bila je moja velika želja o kojoj sam maštala godinama unazad zajedno sa svojim prijateljicama fudbalerkama. Ženski fudbal danas je u ogromnoj ekspanziji i veoma se brzo razvija u svijetu. Držala sam predavanja na temu ženskog fudbala, o specifičnostima ovog sporta i moj glavni osvrt bio je na manjak ženskih klubova kod nas, sa akcentom na Trebinje. Osvijestila sam da nagovaram druge da se pokrenu i zapitala se šta ja radim? Nikada nisam imala povrede i sa 28 godina sam trenirala seniorke. Bijeljina me više nije privlačila, osvojila sam sve što sam mogla, sve svoje dala tim djevojčicama. Bilo je, dakle, vrijeme da nešto konkretno učinim za djecu iz svog grada“.
A kako se u životu kockice uvijek slože kada treba, tako je Jelena na jednom od predavanja srela Trebinjca Vasa Mijanovića, koji joj je, priča nam, pomogao da se poveže sa predsjednikom FK „Leotar“ te na svoju ideju konačno stavi tačku.
„Nakon skoro godinu dana od osnivanja, mogu slobodno reći da smo pokrenuli jednu fenomenalnu priču! Imamo oko 70 curica u klubu, od kojih je njih 50 stalno aktivnih. Veoma sam ponosna na svaku! Trebinje ima mnogo talenata i mislim da smo gradu ponudili veliku stvar. Svako ko želi može da nam se pridruži u svakom trenutku. Članarine kod nas nema. Nikada ne bih zadržala dijete zbog članarine, već želim da radim na kvalitetu. Naša vrata svima su otvorena. Tu smo da djecu razvijamo u dobre i kvalitetne osobe, što je moja primarna misija. Ženski fudbal je specifičan zbog ogromnih predrasuda sa kojima, kada se rano suočite, poslije ste spremni na svaki izazov. Mene su ojačale, postale moje najbolje oružje, odavno me pripremile za život. Zato je Ženski fudbalski klub 'Leotar' naša zajednička borba protiv predrasuda i neistina“, sa osmijehom i njoj svojstveno, sa puno emocija nam reče.
NAJSJANIJA ZLATNA MEDALJA
„Ženski fudbal ojača psihu. Kao trener, insistiram na tome da djevojke ne skrivaju emocije i ono na šta skrećem pažnju je empatija. Jako me boli činjenica da živimo u društvu u kome biti dobar čovjek nije vrlina, od toga se ježim i daću sve da ovaj tim ima zdravu energiju, punu ljubavi. Spremna sam sve svoje ostaviti po strani da djecu naučim da budu podrška jedni drugima. Ne moramo biti prvaci, nije bit biti prvi u sportu već prvi kao ljudsko biće, da poštujemo sve što nam se nudi, njegujemo timski duh i kada negdje dođemo da nam se ljudi raduju. Kada sam odlazila iz Bijeljine bilo mi je jako emotivno. To što sam se povezala sa svim tim djevojkama da uvijek možemo jedne na druge da se oslonimo, moja je najveća titula i zlatna medalja koju sam donijela u ŽFK 'Leotar'!“
Buduće trebinjske nade uveliko treniraju, a pripreme za takmičenja koja ih očekuju od septembra kreću od 20. jula. Iako se snalaze najbolje što mogu kako bi svojim članovima obezbijedili maksimalne uslove za treniranje, to ih, kaže Jelena, ne sputava da bilo na livadi pored bivše kasarane ili u Gradu sunca svim srcem igraju sport koji vole.
„Ono što se mora popraviti je infrastruktura koja nam otežava rad i djevojke nemaju uslove za potpuno razvijanje, ali vjerujem da ćemo se i sa tim izboriti. Pored Trebinjki, u klubu imamo i sedam djevojaka iz Bileće u seniorskom timu i veoma sam srećna što smo Hercegovini dali nešto što nije imala. Oduševljava me njihova radost na treningu. One su moja i motivacija samog kluba, snažan elan da im dam sve što mogu. Uskoro ćemo vratiti i neke fudbalerke koje su otišle i ponuditi im ozbiljan i dobar rad, mogućnost da se ovdje razvijaju i rade ono što vole. Moja lična misija je da ženski fudbal ne bude diskriminisan već da bude utočište svim mladim djevojkama koje vole ovaj sport!“
A sport kao sport, bilo da ga igraju žene ili muškarci, ista pravila važe za sve. Razliku čine male finese.
„Mislim da su nekad djevojke srčanije jer kod nas mnogo više rade emocije pa se igra strastveniji fudbal, a moram priznati da je muški brži. Razlika je samo u izvođaču. Po meni, žene igraju ljepši fudbal. Nemamo još uvijek toliko publike, ali polako pomjeramo granice ka punim tribinama“, sa osmijehom nam kaže Jelena.
ČAST JE IGRATI ZA REPREZENTACIJU
„Prvi poziv za reprezentaciju BiH bio je sa mojih 17 godina, za uzrast do 19 godina. To je nešto o čemu svi sanjamo i što nam je nagrada za sav trud i rad. Prelijepo! Ogromna je čast igrati u reprezentaciji i boriti se za državu u kojoj živiš. Kada si u reprezentaciji puno putuješ. Obišla sam dosta država, doživjela čudesna iskustva. Sve to sama sebi ne bih mogla obezbijediti. Nadam se da ću našim djevojkama omogućiti ne samo da igraju fudbal nego da im ovaj sport bude izazov života!“
I to će se vremenom promijeniti sigurni smo pa će se i ženski fudbal posmatrati po čuvenoj krilatici „najvažnija sporedna stvar na svijetu“. Zašto i ne bi bio, kada žene igraju i sve ostale sportove i pri takvim izborima sa sobom ne nose teret osude.
„Meni je fudbal donio prelijepa iskustva koja bih voljela da sve moje igračice jednog dana dožive. Obišla sam pola Evrope, u srcu zauvijek nosim druženja i brojne uspomene, poput onih sa osvajanja prvog pehara sa 'Leotarom' i sa kadetkinjama kao trener 'Radnika'. Sa ove strane terena mogu reći da je lakše igrati nego trenirati, ali poziv trenera me oduvijek privlačio i danas radim ono što najviše volim!“
Zato ne sumnjamo da će ženski fudbalski koraci u Trebinju prerasti sami sebe. Kada se već srce toliko jako ostavlja na terenu, a svaki šut isprati bura emocija, sa jedinim ciljem da se igra i njeguje sportski duh, onda ovakva priča mora zaživjeti. Naročito kada na teren uzdignute glave izlaze djevojčice sa stavom, kojima fudbal jednako znači kao drugima košarka, odbojka, rukomet i tako redom. Jer sport je sport, a kao i u životu, podjele su suvišne i nisu dobrodošle. Važno je biti svoj na svome, radovati se onom što dušu ispunjava i živjeti fudbal po vlastitim mjerilima!
