Inspirisana srednjevjekovnom istorijom, tradicionalnim kostimima i susretima različitih kultura i ljudi u jednoj sredini, Trebinjka Irena Malovrh možda se nije slučajno našla u ulozi volontera. Više se čini da ju je zaintrigiranost spajanja suprotnosti i postizanja sklada u tom prožimanju dovela tu gdje je danas. Da zvanje diplomiranog antropologa i etnologa, dobijeno na Filozofskom fakultetu u Beogradu, vješto primijeni na ranjivu i zanemarnu populaciju.

Antropologiju naziva prvom ljubavlju, a u korak je slijedi istorija, dotle da joj je hobi čitanje istorijskih knjiga, a strast istraživanje epoha, kultura, naroda i njihovog načina života. Volonterski rad na obrazovanju Roma za nju je bio pun pogodak, čime je, kaže, na nevjerovatan način izašla iz svoje zone udobnosti i doživjela predivno iskustvo.

„Da napustim Trebinje na jedno vrijeme uticao je moj vjerenik, inače Švajcarac, koji me podstakao pitanjem: 'Da li znaš da svijet postoji i izvan Trebinja?' To me, na neki način otrijeznilo. Pretraživala sam sajtove i naišla na oglas za međunarodni projekat Evropskog volonterskog servisa (EVS), koji traže volontere za rad na inkluziji Roma u Hrvatskoj. Zvučalo mi je interesantno i konkurisala sam. Nisam vjerovala da ću proći. S obzirom da sam bila jedina iz BiH, nije postojala mogućnost da idem samostalno, nego preko neke volonterske organizacije jer je takva procedura. Povezala sam se sa Nevladinom organizacijom Slovenaca 'Triglav', koji su me prihvatili, a kako sam po porijeklu dijelom Slovenka, to mi je bio još veći motiv da idem i istrajem“, priča nam ova tridesetogodišnja Trebinjka.

Od februara do jula ove godine boravila je u Zagrebu. Ushićeno govori da ju je prilika da radi i druži se sa Romima, upotpunila kao osobu. Upoznala je njihovu kulturu i za, naše poimanje, potpuno drugačiji način života. Kako smatra, upravo zbog toga i vrijedan pažnje.

„Volonterski rad me na neki način prosvijetlio. Sastojao se od brojnih radionica i predavanja djeci po školama na teme porasta tolerancije i suzbijanja diskriminacije. Moja oblast bile su antidiskriminacijske radionice u mješovitim školama sa djecom. Razlike su gotovo opipljive. Koliko god upakovali sliku realnosti u što ljepši papir, diskriminacija je prisutna svakodnevno, a naročito među nacionalnim manjinama. Jedno od troje romske djece nema obrazovanje, a kad je riječ o djevojčicama, porazno je da se većina uopšte neće obrazovati. Romima se ni za posao ne pruža prilika i to je tužno“.

Vremena je imala i za svoju neizmjernu ljubav – istraživački rad, što naziva jednim od omiljenih dijelova volontiranja. A kreativan rad trebala je primijeniti na radionice za djecu, što joj je bilo najzahtjevnije.

„U pitanju su osnovne škole i djeca do petog razreda. Nije bilo jednostavno smisliti nešto što će oni smatrati ineteresantnim, a tek naučiti nešto iz toga. Trebalo je djeci objasniti šta je to diskriminacija, ali njihovom terminologijom. Izuzetan izazov zaista i divan osjećaj kad vam djeca uzvrate, onako iskreno, kako samo oni znaju. Sve nam zapravo počinje sa djecom. Potrebno ih je od malih nogu učiti toleranciji, njegovanju razlika među ljudima i obasipati ih ljubavlju. Samo tako će shvatiti da se podjelom i mržnjom ništa ne rješava. Takođe i sa Romima, ali i svakom drugom manjinom, potrebno je od malena raditi, na više nivoa i dugi niz godina. Uključiti ih u društvo, a ne praviti segregacijska naselja. Tužno je da dosta Roma neće uopšte da se izjasne kao Romi da ne bi imali problema. Na ovaj način štite sebe i porodicu od diskriminacije. A mi smo u 21. vijeku i sebe nazivamo civilizovanim društvom. Nažalost, na djelima nismo tako snažni“, otužno govori ova Trebinjka, nakon što je imala priliku da se direktno susretne sa životom i problemima Roma u Hrvatskoj.

Uprkos takvom statusu, oduševila se njihovoj vječitoj radosti prema životu, neposrednosti, otvorenosti i iskrenosti.

„Otišli smo u najveće romsko naselje u Hrvatskoj. U sekundi oko mene se okupila gomila djece i postavljali su mi stotinu pitanja. Svi smo im bili zanimljivi. Tako su iskreni i spontani, nemaju ograničenja šta će im ko reći niti bilo kakvih predrasuda. Jednostavni su i nas prihvataju bolje nego što to mi činimo kad je o njima riječ. Bio je to zaista divan susret“, prepričava Irena jedan od emotivnijih trenutaka volontiranja i rada sa romskom populacijom.

Zato nas uvjerava da je biti volonter dragocjeno. Da ima prednosti i mana, ali da je predivno kada ljepša strana medalje prevlada.

„Tu mislim i na sebe. Nije uvijek bilo lako. Uz obezbjeđen smještaj i hranu, za sve druge aktivnosti, mimo projekta, na nama je bilo da se snađemo. Nije mi sve bilo servirano. Volontiranje mi je pomoglo da izgradim sebe. Mnogo toga sam naučila o svojoj i drugim kulturama družeći se sa volonterima iz Belgije, Francuske, Italije, Turske, kao i sa Romima. Bilo je ličnih izazova koje sam prevazišla i po ko zna koji put shvatila da je najvažnije pamtiti samo ono lijepo, a toga je, svakako, i mnogo više. Život sam mnogo realnije sagledala i zahvalna sam na tome!“ 

Od iskustava samog posla, ističe da su je najviše fascinirale konferencije na temu antidiskriminacije, poput Unicefove „Vrtić za svako dijete“ o tome koliko je bitno da djeca idu u vrtić, posebno romska. Akcenat stavlja i na dvodnevnu radionicu u okviru projekta „Mreža gradova i civilnog društva za suzbijanje diskriminacije“, u organizaciji Kuće ljudskih prava u Zagrebu i evropske antirasističke mreže.

„Predstavili su nam dvije pozitivne prakse, koje se danas primjenjuju u Evropi. Mentorski projekat iz Berna od 2005. godine, koji vodi Nevladina organizacija 'Femin' za povezivanje žena migranata sa stručnnjacima iz Švajcarske, u svrhu poboljšanja pristupa radu, pružanju informacija i razvijanju novih kontakata. Druga je sprovedena u Barseloni. U pitanju je model demokratskog učestvovanja djece u razvijanju kritičkog razmišljanja, gdje je učenicima od 8 do 12 godina omogućeno da uz nastavnike raspravljaju o pitanjima od važnosti za grad u kom žive. Nama su prikazana jednostavna rješenja koja su djeca ponudila. Oduševilo me koliko logički i jednostavno razmišljaju“.

Najsrećnija je, ipak, što je uspjela drugima da pomogne, pa makar to bilo i vidu podrške i razumijevanja, što je ponekad i dovoljan motiv da nekoga pokrenete. Želja joj da se i u budućnosti bavi sličnim radom, naročito u smjeru pružanja pomoći kroz obrazovanje, važnim aspektom svakog društva.

„Nadam se da sam uspjela da promijenim ugao gledanja mnogih sa kojima sam radila, posebno djece. Ako sam uspjela da im objasnim da je tolerancija bitna za život i ponudila im važnu temu za razmišljanje, pa makar je jedno dijete usvojilo, postigla sam nešto. Jako je važno da ljudi shvate da je obrazovanje svakog čovjeka izuzetno bitno jer mijenja društvo na bolje“, stav je ove mlade žene, otvorenog uma i srca.

Irenin moto je ostati čovjek u svakom trenutku. Čitav spektar aktivnosti svog volonterskog djelovanja usmjerila je ka tom cilju. Od sebe je dala mnogo, a dobila još i više. Zato je njena preporuka lako primjenjiva.

„Ljepota je u izazovima i susretima sa različitim ljudima, drugačijim kulturama, mjestima... Preporučila bih svakome da se pokrene jer život započinje izvan zone komfora!“

Doživljaj i sa turističke strane

„Zagreb je prelijep, kao da je stalo vrijeme u 19. vijeku. Bila sam u mogućnosti da proputujem Hrvatsku. Zaljubila sam se u Istru i Vodnjan, prelijepo malo mjesto, kao da je dio italijanskog sela stavljen u Istru. Tu sam prvi put jela pohovan bagremov cvijet. Fantastično! Onda Šibenik, Murter, Kutina, Slavonski Brod, zagorske štrukle... Da nisam volontirala u Hrvatskoj ne znam da li bih ikad otišla sve to da vidim. Posebna stavka su prijateljstva. Bilo nas je sa svih strana. Upoznala sam ljude iz Belgije, Francuske, Italije. Svi su po završetku šestomjesečnog volontiranja došli kod mene u Trebinje. Skoro cijeli jul bila sam im turistički vodič. Oduševili su se našim gradom, zbog čega sam presrećna i ponosna!“

Život na relaciji Trebinje – Njemačka – Švajcarska

Po prirodi radoznala, Irena tečno govori engleski jezik, a uporedo uči njemački i francuski jer su joj potrebni za budući život, koji planira u Švajcarskoj i Njemačkoj.

„Vjerenika a budućeg muža upoznala sam slučajno u Trebinju i evo četiri godine smo zajedno. On mi je velika podrška. Imamo slične stavove i poglede na svijet. Zahvaljujući njemu sam se i prijavila za volontiranje u Zagrebu. Švajcarska je predivna zemlja i radujem se odlasku. Uvijek kažem da idem tamo da odmorim. Ljepota Grijera, njegovog rodnog grada, ne može se riječima opisati. Malo mjesto sa vikend kućicama i pogledom na planine i šume. Čarobno!“