i.jpg (276 KB)
Smiljana i Ljiljana

Blizanci! Za roditelje dvostruka ljubav i radost, a oni između sebe najbolji prijatelji. Oslonac, podrška, dvije polovine koje se i pogledom razumiju. Uvijek interesantni i posebni bilo da su jednojajčani ili dvojajčani, identični ili različiti, istog ili suprotnog pola, plijene pažnju gdje god da se pojave. I kada svako gradi svoj put jer su ipak individue za sebe, neraskidive spone izgrađene još u majčinom stomaku zauvijek ih povezuju.

To najbolje oni sami znaju. Koliko mogu, odnosno ne mogu jedno bez drugog. I pored ostalih braće ili sestara, blizanci će uvijek biti okrenuti sebi. Bez obzira kakva situacija da nastupi podršku i razumijevanje prvo će tražiti od svog para. Onog sa kojim su još kao bebe prvi put gugutali, kasnije se smijali, igrali, sjedili u istoj školskoj klupi, pravili iste smicalice, do prvih i svih sljedećih važnijih životnih odluka. Uvijek u paru, kao jedna duša u dva tijela. Jednom rječju blagoslov!

Svaki par blizanaca jedinstven je na svoj način. Gledajući sa strane, možda su malo više zanimljiviji oni identični, iz razloga što počesto, nevjerovatnom fizičkom sličnošću zbunjuju druge i zbog toga imaju bezbroj anegdota. Takve su Trebinjke Smiljana Miladinović i Ljiljana Zindović, djevojački Đajić, jednojajčane blizankinje rođene 1974. godine. Na prvi pogled potpuno iste! Da budemo iskreni i na drugi, i treći... i potrebno je malo više vremena da uočite kako ih drugačijim čine samo nijanse.

„Tada nije bilo ultrazvuka u Trebinju i roditelji nisu znali da će dobiti blizance. Između nas dvije razlika je pet minuta i prvo se rodila Ljilja. Više smo različite psihički nego fizički, mada ko nas dobro poznaje vidi razlike. Kod nekih nastavnika i profesora smo mogle da se „švercamo“, a kod nekih ni govora. Kad je Ljilja studirala Turizam u Kotoru, umjesto nje sam bez problema polagala engleski i računare i niko nije primijetio da smo se zamijenile“, smijući se priča nam Smilja, mlađa blizankinja, samo neke od mnogih situacija u kojoj su jedna drugu uspješno pomagale.

Prvo razdvajanje bilo je upravo tada, kada jedna odlazi na studije, a druga ostaje u Trebinju. Bilo im je teško, ali Mojkovac, u kome živi starija blizankinja, nije daleko pa se često viđaju. Zahvaljujući tehnologiji, posljednjih godina i po više sati dnevno su na vezi.

„Uvijek smo bile vezane i posebno bliske, iako imamo još dvije sestre. Do četvrtog razreda osnovne škole isto smo se i oblačile. Sjedile smo zajedno u klupi cijelo školovanje. Sve smo dijelile i tako je ostalo do danas, premda već 20 godina ne živimo u istom gradu i svaka ima svoj život. Kad god Ljilja dođe u Trebinje ili kad odem kod nje u Mojkovoc napravimo pravu zabunu. Ljudi nas pomiješaju i misle da je riječ o istoj osobi“.

KO JE KO?

„Ja kod sestre u Mojkovcu. Spremam se da pođem za Trebinje, a ona otišla na posao. Svratim na trafiku i tražim cigarete i novine. Prodavačica me gleda u čudu: „ Ljiljo, kupila si isto to prije pola sata, jesi li zaboravila, je li ti dobro?“ Objašnjavaj da sam njena sestra blizankinja. Za vrijeme Ljiljinog studiranja u Kotoru redovno sam dolazila kod nje. Idemo mi sa drugaricama, a ispred studentskog doma gleda nas jedan Crnogorac i kaže: „Što je ovo meni, prođe Ljilja, Vesna i opet Ljilja?! Što je ovo sa mnom danas?!“ Isto tako, poslala ona meni autobusom neke stvari iz Podgorice. Čekam na autobuskoj stanici, a vozač, Crnogorac, me gleda u čudu: „ A Boga ti čime ti dođe, dade li mi ovo jadna ne bila sad u Podgorici?!“ Stalno zbunjujemo ljude i to nam je više postala svakodnevica“.

Milion komičnih situacija proživjele su i danas proživljavaju ove sestre blizankinje. Od mnogih, Smilja, koja 24 godine radi u kafani na ulazu u Kastel, čuvenoj „Limenci“, iz rukava izvlači i sljedeće.

„Imala sam redovnog gosta svako jutro i znala sam šta pije. Mene jednom sestra zamijeni. Priđe mu i pita ga: „Gospodine, dobar dan, izvolite“ – on je gleda, pa se osvrće naokolo i pita ljude u kafani: „ Šta je ovo danas sa Smiljom?“ Sav u čudu! Jednom prilikom, žena zapne, udari se u nogu, spotakne se i padne ispred kafane. Istrčim da vidim je li dobro, kad evo je sutra, priča: „ Došla sam kući i rekla mojima da sam imala potres mozga. Pa gdje si se udarila? – pitali su me – U nogu, ali sam imala potres mozga, znam šta sam vidjela. Smilja mi dodaje vodu a vidim je na metar od mene sjedi!“

Smilja kaže da joj nikad nije zamorno objašnjavati svakome da ima sestru blizankinju sa kojom toliko liči. Njih dvije ovakve situacije odlično zabavljaju. Ono što ih još čini zanimljivim, jesu situacije da ne znajući, na primjer obje se isto ošišaju, kupe istu stvar, promijene nešto na sebi ili u kući, i kad se sretnu, ne mogu da vjeruju.

„Nedavno smo obje vadile nalaze. Nevjerovatno, svi parametri su nam bili identični! Dođem kod nje, a prethodno sam kupila novu posteljinu, kad ona ima istu! A ne znamo da smo isto kupile. Često smo i među djecu unosile zabunu, kako Ljiljinu, tako i od naše starije sestre. Dok su bili mali gledali bi nas i nikako nisu mogli da shvate ko je ko od nas dvije. Posebno djeca moje blizankinje, pa se često šalimo i na temu ko je mama a ko tetka! Jednom prilikom mi je Ljiljin sin, kad je imao četiri godine, misleći da sam mu mama rekao: „Znaš na koga mi danas ličiš, na tetku Smilju!“

Bez obzira na sve komične prilike i neprilike, ono što je najvažnije, je da su ove sestre uvijek tu jedna za drugu. Njihova povezanost toliko je snažna, da ih ni kilometri udaljenosti ne mogu razdvojiti. A kad se svi porodično okupe u Trebinju, emotivno dodaje Smilja, to je radost koja se ni sa čim ne može mjeriti. I kad im bilo ko u šali kaže da njihovu povezanost i bliskost ne može da podnese, one znaju da je to kompliment najveći od svih!

UVIJEK TIM

Slično njima, život prepun doživljaja i bezgranične sestrinske ljubavi, žive dvojajčane blizankinje Vanja Kundačina i Ana (Kundačina) Kukrika. Rođene su u Trebinju 1987. godine, a izuzev po tome što su blizankinje, interesantnim ih čini i spoznaja da u porodici imaju i stariji par blizanaca, sestre Sanju i Tanju. Ana živi i radi u Banjaluci, pa nam je njihovu povezanost, sestrinsku ljubav, anegdote i doživljaje, sasvim vjerodostojno dočarala deset minuta starija sestra Vanja.

„Kada smo se nas dvije rodile, 1987. godine, nije bilo ultrazvuka u bolnici. Tata, koji već ima starije kćerke blizankinje, čeka ispred porodilišta. Dolazi babica i govori mu: „Gospodine čestitamo, imate dvije prekrasne kćerke“. Tata je gleda zbunjeno i kaže: „Znam, ali te su mi kući, šta sam sad dobio? – Pa prekrsane dvije djevojčice“, i tako je krenulo naše urnebesno putovanje. Četiri sestre, sve četiri različite u svakom smislu. Mi nismo klasični blizanci koji su isti. Jesmo vezane dosta kao prijatelji i ta jaka veza i sestrinska ljubav nam je oduvijek veliki oslonac. Ana i ja smo zajedno sjedile kroz cijelu osnovnu školu. Razdvojile smo se u srednjoj, ja u ekonomsku, ona u medicinsku školu, a potom svaka u svom pravcu i na studije. Ana je upisala Medicinu u Foči, a ja Filološki fakultet, odsjek za španski jezik i hispansku književnost u Beogradu. To je bilo naše prvo pravo razdvajanje, kada smo i fizički otišle na dvije strane i objema nam je veoma teško palo“.

IMG-64c38c1dbce53ef075bb048b951c48cd-V.jpg (256 KB)
Vanja i Ana

Kako nam priča, premda su se razdvojile u srednjoj školi, kući su bile zajedno. Odlazak na studije došao je kao prva teška i, činilo se, nepremostiva prepreka. Možda ispit najteži od svih koji su uslijedili.

„Strašno smo tugovale. Taj osjećaj razdvojenosti bio je nepodnošljiv. Prvi put sam je vidjela poslije tri mjeseca, jedva sam izdržala. Strašno sam bez nje patila, osjećala sam se kao stranac u sopstvenoj koži. Trajalo je to godinu i nešto, ali smo se navikle. Zbog tehnologije, stalno smo na vezi i nemamo taj osjećaj sada. Često se viđamo i nadoknadimo sve propušteno“.

I ovaj blizanački par anegdtoda ima pregršt. Kako su različite, ne samo mlađe, nego i starije blizankinje, dogodovština i zanimljivih situacija imale su neprekidno.

„Ja sam hedonista, volim kafanu, putovanja, druženja i u gradu mi je uvijek svega bilo malo. Ana je društvena poput mene, ali mirnija, odgovornija i redovno je brinula da će nas tata ružiti ako zakasnimo kući. A tata je bio veliki autoritet. Ali ja sam dizala bune! Ispaštale su sve sestre zbog mene. Pošto nisam htjela da odustanem, Ana je mene „pokrivala“. Išla bi stepenicama i pričala sama sa sobom, namjestila bi krevet kao da spavam jer nas je tata uveče provjeravao jesmo li došle. Vremenom je i sam shvatio i često smo se na tu temu šalili. Sestra zaspi, a ja gađam kamenjem da mi otvori prozor. Mama izađe, ne vidi me i žali se tati kako nam sa kuće otpada fasada, a tata njoj kaže – Nije fasada nego ti kćerka kasnije dolazi kući – “, kroz smijeh priča Vanja, prisjećajući se samo djelića iz prebogatog odrastanja sa svojim i starijim parom blizankinja.

Interesovanja su im bila drugačija odmalena, a kako su fizički oduvijek različite, u školi nisu mogle da se zamijene. Međutim, to ih nije spriječilo da se snađu i jedna drugoj pomognu kad god treba.

„Dovijale smo se na razne načine. Ani je bolje išla matematika, a meni jezici. Sjedile smo u istoj klupi pa smo kontrolne radile jedna za drugu. Iako smo sve četiri uvijek bile odlični đaci, starije sestre su bile ozbiljnije i odgovornije. Imale smo sreću da nas po njima profesori poznaju pa bi nam na njihov račun često i progledali kroz prste. Živjele smo na njihovoj slavi. Njih dvije su nas čuvale, a mi smo ih slušale. Kroz čitav život smo oslonac jedna drugoj, iako se svaka od nas kad se nešto dogodi prvo obrati svom blizancu pa tek onda kaže ostalim sestrama.To je neka specijalna veza. Kad se iznerviram prvo Anu zovem ili ona mene. To nam dođe potpuno prirodno“. 

Činjenica da od početka života blizanci nikad nisu sami, stvara bliskost koja se teško riječima može opisati. Bliskost, kako Vanja reče koja se ne može ni izgubiti.

„Oduvijek imam najbolju prijateljicu, svoju Anu. I nikad nisam imala potrebu da pored nje imam još nekog, mada imamo veliko društvo. Obje smo nezavisne na svoj način, živimo različite živote, ali smo najveći oslonac. Kad me pitaju ko mi je najbolja drugarica uvijek sam govorila Ana. Onda bi rekli pa ona ti je sestra. I upravo je u tome ta blizanačka čar! I kad bismo se posvađale sve bi to nestalo u sekundi. U slučaju da se među nas dvije neko umiješa mi bismo, gotovo instinktivno, držale stranu jedna druge“.

Sa puno emocija, Vanja dodaje da svemu što su postigle i ostvarile, oba blizanačka para Kundačina, najviše duguju roditeljima. 

„Kapu skidam za sve što su nam priuštili! Na prvom mjestu što su nas podsticali da se obrazujemo i da žena treba biti ekonomski nezavisna. Sve smo završile fakultete. Zahvaljujući njima nijednu ekskurziju nismo propustile, kurseve, sportove, ni u čemu nismo oskudijevale. Sve smo vratile učenjem i beskrajno cijenimo njihovu ljubav i sve što su nam pružili. Kad se sve sastanemo, u porodičnoj kući je praznik! Imam petoro sestrića i sestričina i sve ih obožavam. Još nijedna sestra nije rodila blizance i u šali volim da kažem da ta privilegija sigurno mene čeka!“

BLIZANAČKA SOLIDARNOST

A kako blizanački život izgleda iz muškog ugla, kakvi su njihovi pogledi na odrastanje uz brata blizanca, koliko je tu podrške i uzajamne solidarnosti, veoma dobro znaju Predrag i Miljan Rogan ili kako ih svi znaju Peđa i Miko. Rođeni su prijevremeno, sa sedam mjeseci i pola sata razlike među njima, 1986. godine u Stocu, te do rata živjeli u Sarajevu, a potom u Trebinju. Fizički potpuno različiti. Jedan tamnoput, drugi svijetlog tena. Ipak, kada se zagledate ne možete ne primijetiti da su im oči iste, kao i pogled kojim se međusobno nadopunjuju i na taj način savršeno komuniciraju.

„Zajednički smo sve prolazili, od prijatelja, raznih aktivnosti, do ljubavi prema sportu. Zajedno smo upisali karate, a onda je Miko otišao u atletiku, a ja u fudbal. Bili smo dosta uspješni u sportu. Kao kadet stigao sam do reprezentacije BiH, a Miko je bio prvak države u svojoj disciplini trke na 3.000, 5.000 i 10.000 metara. Bio je odličan u atletici“, priča Peđa s neskrivenim ponosom na bratove uspjehe.

t.jpg (121 KB)
Miljan i Predrag

Kažu nam da su im fizička snaga i spremnost identične, toliko da su im na testiranjima pred takmičenja nalazi hemoglobina gotovo redovno bili najbolji. Oba mogu dosta da trče i prilično su izdržljivi. Iako su se do četvrtog razreda osnovne škole isto oblačili, a po sestrinoj želji potom to promijenili, i danas imaju sličan ukus i oko svega se savjetuju.

Pitamo ih na koga liče, jer su jedan sa drugim, barem fizički, u potpunoj suprotnosti. Peđa odgovara na ujaka, a Miko na očevu familiju. Različiti su i po karakteru, ali ono po čemu su isti je povezanost i blizanački odnos pun ljubavi i povjerenja.

„Prva osoba koju zovem šta god da se desi je brat. Miko je dosta realniji a ja svemu prilazim srcem. Rano smo ostali bez oca i od svoje 18. godine živio sam u Beogradu i sam o sebi brinuo, a Miljan je otišao na studije u Novi Sad. U tom periodu smo se malo drugačije oblikovali“, priča Predrag, a na njega se gotovo spontano nadovezuje Miljan, dodajući da kad se 2014. godine vratio, za njim je u Trebinje odmah došao i njegov blizanac, obrazloživši da je bilo dosta!

Dvojica braće rasli su okruženi velikim društvom. To prijateljstvo i danas traje. Uprkos brojnim drugovima, blizanci su, kao po nekom nepisanom pravilu, dijelili školsku klupu.

„Miljan je kao mali bio žut, a ja crn i dobro se sjećam da smo se stalno žalili što nismo mogli da odgovaramo jedan za drugog. I tada kao i sada bili smo potpuno različiti. Obojica imamo svoju ličnost, ali smo oduvijek jedan drugom oslonac i podrška, imamo najboljeg druga i sve važnije odluke zajedno donosimo. Miljan sagleda situaciju iz dosta više uglova, dok ja ne podnosim nepravdu, brzo reagujem. Zato je on tu da mi sugeriše kad je vrijeme da stanem na loptu“, smije se Peđa.

Gotovo u trenu, priču nastavlja Miko:

„Peđa ima mnogo više energije od mene, iako ja planinarim, skijam i putujem, on svugdje stiže. Često se šali kako je za razliku od mene on pravilno raspoređuje! Po toj energiji je dosta sličan našoj starijoj sestri, oboje su veoma pozitivni, susretljivi, srdačni, privlače ljude tom harizmom. Prednost je imati blizanca u svemu. U mom slučaju, kako sam uvijek bio sitniji, štitilo me to što smo dvojica. Djeca su znala biti surova i on je uvijek bio tu da me brani, temperamentan i srčan, djeca su ga se plašila a od mene niko nije imao straha. Peđa je inače bio odličan karatista, nenadmašan u svojoj disciplini, borbe. Izveo nas trener jednog naspram drugog. Gledamo se i razmišljamo šta da radimo, kako na brata da udarimo. I ja kao krenem na njega i tu je smijeh nastao. Obojica smo znali da ne možemo da se bijemo, pa makar to bio i trening“.

U prilog tome koliko su vezani, a da možda toga nisu ni svjesni, govori situacija kada su u istom trenutku doživjeli ista osjećanja.

„Pamtim da nam se jednu noć, dok sam studirao u Novom Sadu, a Peđa bio u Beogradu, dogodilo isto. Probudio sam se iz čista mira sa čudnim osjećajem mučnine i gušenja. Nisam znao šta mi se dešava. Ujutru se mi čujemo i kažem mu šta mi se desilo, a on mi ispriča da je doživio isto. Ostali smo zapanjeni i ni do danas ne znamo razlog tome. Moguće da je nastupila neka tjeskoba koju smo zajedno osjetili“, prisjeća se Miljan.

Uprkos fizičkim razlikama, slušajući ih i posmatrajući kako u trenu jedan drugom završavaju rečenicu i nadopunjuju misli, evidentna je njihova emotivna bliskost. Posebno dok prepričavaju dogodovštine i šale iz perioda kad su kao mali, kako nam rekoše, bili pravi baksuzi, i čini se u tome, dječaci ko dječaci, braća ko braća, beskrajno se zabavljali.

„Kad bih napravio neku zavrzlamu, a bilo ih je dosta, pokušavao sam Peđi da podvalim. Kao mali bio sam veći baksuz. Znao je nagrabusiti zbog mene dok otac ne skonta da sam u stvari ja taj koji je kriv. Ma svašta smo radili!“

Bratovu priču iz svog ugla evocira Peđa:

„Do polaska u školu bili smo živahni dosta i onda smo se počeli smirivati. Miljana je škola dovela u red, matematiku je rasturao, bio najbolji i energiju je vjerovatno tako kanalisao. Majka je bila stroga i dosta je uticala na naše vaspitanje. Bitno joj je bilo da se lijepo izražavamo, da budemo dobri ljudi i najviše smo njoj zahvalni na svemu što nas je naučila. Razvila je u nama osjećaj empatije prema drugima. Uvijek smo sve dijelili bratski. Imali smo povjerenje jedan u drugog i to i sada traje. Kad god vidim blizance, oduševim se! Gledam kako se kreću, ponašaju. Zanimljivi su mi i obožavam da im se posvetim!“

Obojica rekoše da bi im bez blizanca život bio izvjesno drugačiji. I vjerujemo im, jer znamo da isti stav imaju svi srećnici rođeni u paru.

Naime, život u kome se od najranijeg djetinjstva sve dijeli na dvoje, ove srodne duše vrlo rano nauči šta su ljubav, odanost, bliskost, povjerenje. I bez obzira što će svako otići na svoju stranu i graditi vlastiti put, vječno prijateljstvo i njihova jedinstvena veza neće se prekinuti. To je draž koju samo blizanci poznaju, privilegija sa kojom se rađaju i odrastaju, živeći radost svakog susreta i neke, samo njima znane veze duše i uma. Trenutak kada se ugledaju, ako obratite pažnju, govori više od ijedne riječi. U taj djelić sekunde stane sve ono što su blizanci jedno drugom, čudo prirode i čista sreća!