Trebinjska omladina i njihova organizacija otkriveni su 1. jula 1914. godine, tri dana iza atentata u Sarajevu, o čemu je već 3. jula Potjorek izvijestio Beč. Trebinjskim omladincima suđeno je kao pripadnicima tajne organizacije đaka Trgovačke škole pod nazivom “Srpsko - hrvatska nacionalistička omladina” koju su u Trebinju osnovali Lazar Đukić i Branko Kebeljić uz pomoć đaka te škole. Od Trebinjaca, kako onih koji su đakovali u Trebinju, tako i onih koji su „stojbinom“ iz Trebinja, na ovoj optužnici našli su se: Radoslav Semiz (Veličani, 17 godina), Branko Kebeljić (16), Dušan Drekalović (18), Đorđe Perović (17), Aleksa Vrčević (17), Petar Babić (18), Ljubomir Nikšić (15), Mustafa Babović (19), Milorad Lečić (16), Veljko Petković (14), Stevan Anđelić (Dubočani, 15), Dušan Samardžić (16), Ismet Salihović (17), Svetozar Kovačević (19) i Danilo Beloš (?).
Poznato je da pucnje u Sarajevu, juna 1914. godine, nije ispalio samo Gavrilo Princip, niti je bombu „Vasićku“, skrivenu ispod pojasa, izvukla i na nadvojvodin automobil jurnula samo ruka Nedeljka Čabrinovića. To su prsti i ruke čitavog jednog pokoljenja mladih ljudi koji osjetiše gorak ukus austruogarske uprave u Bosni i Hercegovini, računajući od prve „zvanično formalne“ organizacije bosanskohercegovačke omladine u Sarajevu nazvane „Srpska svijest“ iz 1896. godine, pa sve do onog sparnog vidovdanskog dana 1914.
Svakako da ono konkretno zavrijeđuje posebnu poštu i naklon jer između riječi i djela, tj. sitnog rada i konkretnog čina, uvijek stoji jasna razlika i tako je otkada je svijeta i vijeka. Ali, na tom putu, do tog konkretnog, često stoje ti veliki „sitni“ radovi koji čine osnovu i utiru put za ostvarenje jasnog cilja. Upravo ti sitni radovi ostaju zaboravljeni, pa se tako i imena onih koji rade u „pozadini“ ili uopšte ne pojave na površini ili ostanu svedena na samo nekoliko, sad već požutjelih, izblijedjelih i izgužvanih strana nekog starog pisma, dokumenta, knjige. Kako bi barem za momenat ispravili tu stalno ponavljanu grešku, pomenuću neka od imena te mladosti od prije jednog vijeka, vezanih za Trebinje.
I dok su stariji, roditelji njihovi, uz malobrojne izuzetke, stajali po strani, kao onog 28. juna 1914. u hladovini kestenova sarajevske Apelove obale, dotle je omladina odvažno prelazila na drugu, sunčanu stranu ulice pod crnim pelerinama u kojima junsko sunce stvara još težu vrućinu, i tako oparena, ali ne tim već onim slobodarskim suncem koje samo oni vide iza tamnih oblaka koji mu ne daju da se pojavi, bunila se, radila i čekala konačnu potvrdu svog delanja.
Iako danas nemamo podataka o revolucionarnom udruživanju trebinjske omladine iz prvih godina 20. vijeka, napomenuću sljedeće. Kada je nadvojvoda Franc Ferdinand 1906. godine prvi put posjetio Dalmaciju i Hercegovinu, tačnije Dubrovnik i Trebinje, planirane manifestacije povodom njegovog dolaska niti u jednom od ova dva grada nisu naišle na pozitivan odziv. Zabilježeno je da je austromađarska uprava u Trebinju nudila po 30 kruna svakom onom koji bi javno toplo dočekao nadvojvodu.
Kako su svi zvanični prijemi kratko trajali, a topli dočeci propali, Nadvojvoda je u vozu na povratku iz Trebinja izgovorio: „Sada i sami vidite kako ovde stoje stvari, što svaki pametan čovjek može da vidi. Samo vlada nema pojma o tome.“, a čuo je njegov lični ljekar, Viktor Ajzenmenger. Razočaran prijemom u Trebinju i Dubrovniku, Nadvojvoda se pismom požalio i šefu svog vojnog kabineta pukovniku Aleksandru fon Brošu o nelojalnosti stanovništva i njegovom „infamnom“ držanju. I tada je bilo jasno šta stanovništvo ovih pokrajina misli o okupatorskom režimu, kao i o eventualno nastupajućoj aneksiji Bosne i Hercegovine.
Ono što danas nazivamo „Mladom Bosnom“, koja nikada nija postojala kao formalna organizacija, odnosi se na jedan sveopšti omladinski revolucionarni pokret Bosne i Hercegovine (čije opseg i djelovanje seže i van BiH), a njegov veći dio predstavlja fuziju više formalno postojećih đačkih organizacija do koje je došlo 1911. godine, a naročito zbližavanje uslijedilo je nakon održanih đačkih demonstracija u Sarajevu februara 1912. godine, kao odgovor na mađarski teror nad pravom u Hrvatskoj, i kao podrška zagrebačkim studentima u otporu koji su zbog tog terora sproveli. Fuzija tih organizacija otpočela je u Sarajevu, a prenijela se i na ostale gradove u kojima su te organizacije imale svoje ogranke. Radilo se o fuziji posebno srpskih naprednih i posebno hrvatskih naprednih organizacija u jednu. Pored ovih, u ovaj pokret ubrajaju se i neke druge, doduše malobrojnije organizacije koje su svoje sudske procese dočekale samostalne, kao npr. „Srpska đačka omladina“ iz Mostara ili „Srpska muslimanska đačka organizacija“ iz Travnika.
Svakako da je takvo raspoloženje stiglo i u Trebinje. Baš te 1912. godine bilježi se i udruživanje trebinjskih srednjoškolaca čiji su članovi bili uglavnom đaci Trgovačke škole. Trebinje je Gimnaziju dobilo tek poslije rata. U prvi mah spontano i naivno okupljanje uglavnom van čaršije gdje su se pjevale nacionalne pjesme, vrlo brzo je preraslo u konkretno udruživanje sa konkretnim programom rada. Petar Babić, Milorad Lečić, Mustafa Babović, Danilo Beloš, Veljko Petković, Ismet Salihović, Dušan Samardžić, Ljubomir Nikšić i Svetozar Kovačević organizaciji su 1913. dali ime „Srpsko-muslimanska omladina“.
Svetozar Kovačević, činovnik Srpske narodne banke u Trebinju bio je predsjednik, a Danilo Beloš njen potpredsjednik. O ovoj organizaciji govori nam sam Svetozar u pismu Vojislavu Bogićeviću 1936. godine. Za potrebe rada organizacije iznajmili su i jednu sobu, kao zajedničku prostoriju u „zabačenoj ulici (kod familije Perišić)“ u kojoj su čitali i raspravljali o pridošloj pošti koju su im slali uredništva listova „Narod“ i „Otadžbina“. „Naše prostorije (iznajmljena sobica) bile su tajna za sve osim za naprijed navedene, a sastanke sa školskom i drugom omladinom održavali smo na raznim mjestima (izvan grada, u parku, a ponekad i u prostorijama Pjevačkog društva).“ Ovde je bitno pomenuti da je ovaj rad trebinjske organizacije, preko Jefta Dučića, materijalno pomagala i „Narodna odbrana“.
Kakvo raspoloženje je vladalo među trebinjskom omladinom u pogledu širenja nacionalne svijesti i otpora prema austrougarskoj politici u BiH, oličenoj u suzbijanju svega srpskog i insistiranju na održavanju animoziteta među stanivništvom baziranom na različitosti konfesija, govori i sledeće. Jednom prilikom đaci muslimani, Ismet Salihović i Mustafa Babović tražili su od škole da im svjedočanstva budu ispisana ćirilicom, a tadašnja praksa Srbima je izdavala svjedočanstva ćirilicom, a ostalima latinicom. „Ismet mi je kazao da mu je jedan od nastavnika odmah snizio ocjenu i pokvario mu odliku“, bilježi Kovačević.
Da su đaci u Trebinju nezavisno od nekih formalnih odluka u Sarajevu, kojim je nastala „Srpsko-hrvatska napredna organizacija“ čiji je prvi predsjednik bio Ivo Andrić, a najpoznatiji član Gavrilo Princip - formirali svoju organizaciju, govori i njeno docnije ime. Bila je to „Jugoslovenska omladinska organizacija“, a ovo ime sa znakom kulturnog i političkog jedinstva u sebi dobila je nakon što je, pored pravoslavnih i muslimana u nju stupio i Hrvat Josip Lukšić.
Trebinjska organizacija, ipak, nije radila sama. Svoje veze za „Srpsko-hrvatskom naprednom organizacijom“ u Sarajevu održavali su preko svojih drugova Trebinjaca koji su školovanje nastavljali u glavnom gradu. Svakako najpoznatija trebinjska veza bili su Branko Kebeljić i Nikola Forkapić, đaci sarajevske Učiteljske škole. To se naročito vidi iz pisama, pisanih uglavnom 1914. godine, a zaplijenjenih od vlasti nakon atentata u Sarajevu. Kebeljić je tada imao 16, a Forkapić 19 godina. Ta pisma zbilja treba pročitati. Ona prosto odišu oduševljenošću u spremnosti za nacionalni rad.
Svetozar Kovačević se u martu 1914. obraća redakciji lista „Srpska riječ“ u Sarajevu sa molbom da njima kao đacima koji nemaju sredstava pomognu tako što bi taj list dobijali besplatno, a sve u cilju da „Mi, kao mlađi naraštaj koji će danas - sutra stupiti u otvorenu borbu, treba više da se razvijemo, a to će biti moguće čitanjem raznih poučnih knjiga. Stoga se obraćamo na Vas kao pametnije da nas naučite i pomognete. Nadamo se da ovu jednu, žali Bože vrlo rijetku, srpsku organizaciju nećete dopustiti da propadne. Pozdravlja Vas u očekivanju Vašeg odgovora Srpska Omladina.“
Međusobna opštenja u pogledu razmjene knjiga, pozajmljivanja šapirografa, pružanju uputa u pogledu tema koje u svojim glasilima treba da obrađuju, sve je to sadržina ovih pisama. „Pošaljite mi radove“, „ja ću vam poslati teme za vas koje ćete vi obraditi“, „Nemojte pušiti, niti piti. Gledajte pa radite na tome.“, „Želim vam napredak!“ sve to piše jedan šesnaestogodišnjak, Kebeljić, svojim trebinjskim drugovima. Svetozar Kovačević bilježi da je upravo preko Branka trebinjska omladina pokrenula i svoj organ - list „Borac“, koji je, nažalost, doživio samo jedan broj.
Naročit uticaj na trebinjsku srednjoškolsku omladinu, a preko Kebeljića i Forkapića imao je čuveni Lazar Đukić, đak sarajevske Učiteljske škole, rodom iz Ključa (selo Vrbljani), u Potjorekovim izvještajima Beču označen kao glavni agitator među bosnanskohercegovačkom omladinom. Čovjek protiv koga su se 1914. i 1915. godine vodila tri sudska procesa. „Ako vam je milo da brzo tamo dođe naš vođa, obećajte mi da ćete ga dobro primiti. On će doći. Taj je vama iz mojih karata dobro poznati Đukić“, Trebinjcima piše Kebeljić. Pored njega, značajno ime sa kojim su održavali vezu je i Viktor Rupčić, takođe đak Učiteljske škole u Sarajevu i član centralnog odbora sarajevske organizacije. Na sastanke te organizacije u Sarajevu, pored Kebeljića i Forkapića iz Trebinja su odlazili i Josip Lukšić i Ljubomir Nikšić. Pored sarajevskih grupa, Trebinjci su sarađivali i sa npr. Vladimirom Čerinom, urednikom listova „Val“ i „Vihor“, jednim od vođa dalmatinske i hrvatske omladine zajedno sa Tinom Ujevićem i Oskarom Tartaljom. Oni su „Vihoru“ slali pjesme, a ovi njima list za dalje rasturanje. Uz određenu kritiku da stvari treba nešto bolje da se pišu, ali da su svakako „odvažni“, stoji: „Niste bez izvjesnog jednog poetskog dara i samo ustrajno naprijed.“
Zanimljivo je, što se vidi iz korespodencije između trebinjske i sarajevske omladine, da su Trebinjci imali svoj šapirograf koji su Sarajlije na pozajmicu tražili u više navrata. „Pošaljite nam odmah šapirograf, jer nam je prijeko potreban... Mi ćemo vam ga odmah povratiti i ostajemo vam uvijek zahvalni, Jugoslovenski pozdrav od Đukića.“
I trebinjska omladinska organizacija tog vremena, koja se gotovo uvijek pominje uz one u Sarajevu, Tuzli i Banjaluci, radila je po programu Prve redakcije opšteg programa omladinskog kluba Narodno ujedinjenje iz 1912. godine, čiji je autor najvjerovatnije Dimitrije Mitrinović. Iako je taj klub predstavljao beogradske studente, program je u Beograd iz Zagreba donio Mitrinović, a na njemu je osnovan i srednjoškolski klub. Zanimljivo je da je i Mitrinović, često nazivan guruom Mlade Bosne, iako rođen u Donjoj Poplati kod Stoca, rodom iz Popova polja –selo Rapti-Bobani. Usvajajući program koji koriste i druge organizacije, i ova trebinjska organizacija postaje, od 28. aprila 1914. „Srpsko-hrvatska nacionalistička omladina (organizacija)“.
Trebinjska omladina i njihova organizacija otkriveni su 1. jula 1914. godine, tri dana iza atentata u Sarajevu, o čemu je već 3. jula Potjorek izvijestio Beč. Trebinjskim omladincima suđeno je kao pripadnicima tajne organizacije đaka Trgovačke škole pod nazivom “Srpsko - hrvatska nacionalistička omladina” koju su u Trebinju osnovali Lazar Đukić i Branko Kebeljić uz pomoć đaka te škole. Proces je održan u Travniku od 14. do 21. juna 1915. godine, a po optužnici Državnog odvjedništva u Sarajevu „protiv Lazara Đukića i drugih“. Đukićeva grupa, njih 65 omladinaca bili su đaci iz Sarajeva i Trebinja. Od Trebinjaca, kako onih koji su đakovali u Trebinju, tako i onih koji su „stojbinom“ iz Trebinja, na ovoj optužnici našli su se: Radoslav Semiz (Veličani, 17 godina), Branko Kebeljić (16), Dušan Drekalović (18), Đorđe Perović (17), Aleksa Vrčević (17), Petar Babić (18), Ljubomir Nikšić (15), Mustafa Babović (19), Milorad Lečić (16), Veljko Petković (14), Stevan Anđelić (Dubočani, 15), Dušan Samardžić (16), Ismet Salihović (17), Svetozar Kovačević (19) i Danilo Beloš (?).
Od zaplijenjene dokumentacije kojom ih je tužilaštvo teretilo naročito je interesantna pjesma „Atentatori!“, koju je spjevao Ljubomir Nikšić, a povodom atentata u Sarajevu. Pjesma kaže:
Zbog čega ste vi,
Sinovi pravi
Naroda svog, to učinili?
Radi ljubavi,
Nada ubavi,
Da bi narod oslobodili!
Ne bojasmo se muka
Ni željeznih ruka
Mučitelja naših. Zlotvora!
Kao i mi smrtnika:
Izdajica, silnika,
Novovjekih gladijatora!
I kada su nam čitali
Smrt. Mi smo pjevali
Domovini namučenoj ode.
Bili smo prezirani,
Od svojih napadani
Jer bjesmo ljudi od slobode.
Ah, mi trunemo,
Ah, mi ginemo
Između tamničkih zidova.
Ali u nama
Sad nije tama.
U nama ima jošte snova!
Pored ove pjesme, kod trebinjske omladine pronađen je i letak s natpisima o Jugoslaviji, protiv ugnjetavača i tirana, a kod Petra Babića i Ismeta Salihovića pjesma „Čujte braćo Slavjani”:
Čujte braćo Slavjani, srpske majke glas,
Eto idu dušmani da unište nas.
Hajte, hajte, Srbi, ustajte
Samo složno braćo, Bosnu ne dajte.
Da nam otmu najmiliji mili jezik svoj,
za Slobodu i Srbiju poletjesmo u boj.
Napred ide Srbadija, za njom ide Rusija.
Hrabri Marko Kraljeviću daj nam topuz svoj,
Petre Karađorđeviću vodi nas u boj.
Za Srbiju majku milu i za njezin glas
Ići ćemo, ginućemo, sve dok traje nas.
Presuda je donijeta 24. juna 1915. godine. „Zbog zločina i prestupka javnog reda i mira“ jer je tužilaštvo dokazalo namjeru na „razdraživanje, mržnju i preziranje protiv državne uprave i državnopravnog odnošaja Bosne i Hercegovine prema Austrougarskoj monarhiji“, i „prestupa zbog osnivanja ili sudjelovanja u tajnim društvima“, Branko Kebeljić osuđen je na kaznu teške tamnice u trajanju od dvije i po godine, Radoslav Semiz u trajanju od jedne i po, dok su ostalima izrečene kazne zatvora u rasponu od 1-2 mjeseca. Zanimljivo je da je optužene na ovom procesu, pored poznatog sarajevskog advokata i političara dr Danila Dimovića, po službenoj dužnosti branio i jedan Trebinjac, advokat dr Vladimir Vlada Andrić.
Branko Kebeljić
Branko Kebeljić, omladinac iz Mostaća, preživio je tamnicu, maturirao 1919, a studije pedagogije završio u Lozani 1923. godine. Radio kao profesor u srednjim učiteljskim školama Subotice, Kragujevca, Cetinja, Sarajeva, Dubrovnika, Šibenika i Banjaluke. Životni vijek proveo je i kao novinar „Prosvjete“, „Pobratimstva“ i „Mlade Bosne“. U svojim napisima sjećao se svog druga iz školske klupe, Lazara Đukića, jedinog od umorenih iz procesa sarajevskim atentatorima koji je ostao da počiva u tuđini jer mu kosti nikad nisu nađene. Umro je u Mostaru 1966. godine.
Nikola Forkapić, iako se nije našao na travničkoj optuženičkoj klupi, sjeo je na jednu prije. Onu u procesu protiv sarajevskih atentatora. On se na optuženičkoj klupi našao pod optužbom da je znao za pripremanje atentata ali da ga vlastima nije prijavio. Odrekao je svako učešće u radu „nacionalističke stranke“, a istakao da je pristaša radikalne, srpske. Oslobođen je optužbe.
Pored pomenutih Trebinjaca koji su nesumnjivo uzeli učešća u predratnom revolucionarnom omladinskom pokretu, svakako najpoznatije trebinjsko ime iz redova „Mlade Bosne“ je ime Nedeljka Čabrinovića. Nedeljko nesporno zaslužuje čitave stranice, ali kako se o njemu kao sarajevskom atentatoru, pa makar i u grubo dosta toga zna, ovde ću iznijeti samo par zanimljivih i manje poznatih činjenica o njemu, a vezanih za Trebinje.
Čabrinović i Princip
Nedeljko je rođeni Sarajlija i s ponosom i inatom je to isticao, ali je rodom iz Trebinja, Hrupjela, odakle je njegov otac Vaso otišao u Sarajevo. Čabrinović je u Trebinju pohađao osnovnu školu i započeo srednju trgovačku, a pored toga neko vrijeme je ponovo proveo u gradu na Trebišnjici, nakon što su mu vlasti „udarile“ izgon iz Sarajeva na pet godina zbog učešća u štrajku tipografskih radnika. Zanimljiva stvar čula se tokom čitanja dokaznog materijala na glavnoj raspravi protiv Gavrila Principa i drugova, kada Čabrinović ističe primjedbu: „Nisam ja iz Trebinja, ja sam iz Sarajeva.“ Ovo, što u prvi mah izgleda kao odricanje od Trebinja ima svoje logično objašnjenje i drugu stranu izjave. Čabrinović na drugom mjestu sam kaže: „Bilo mi je krivo, što mene stranac, koji je došao u ovu zemlju, goni iz moga rodnog mjesta.“ Ovo je i jedan lični motiv koji ga je vodio atentatu.
U Trebinju i danas, kada prođete pored kamenoresca Šiškovića možete da vidite ostatke jednog spomenika. Njih 14 komada jablanita koji su nekad činili dio spomenika „umorstvu“ podignutog 1917. godine na mjestu na kome je Gavrilo Princip pucao u gušitelje slobode. I tako rastavljeni u komade, kao i austrougarska imperija, dijelovi spomenika leže skoro pa kao sakriveni u hladovini drveća, i na koje niko, kao ni na omladinu onog vremena ne obraća pažnju.
