S Ljubomira, što stražari nad cijelom trebinjskom valom, zorom su silazila dvojica mladića. Radoslav i Dragutin. Braća po krvi, a u srcu isti nemir nosili – težinu sirotinje i san o svijetu dalekom, bogatom, pravom. Ispred njih – Amerika. Iza njih – dom, kamen, otac što je umro u siromaštvu, majka što se sasušila od rada i tuga.
Na leđima torbe sa suvim kruvom i vunenom robom, u džepu nešto novca, a u očima sjenka – ona što ostaje, što za sobom vuku. Silazili su polako, jer ih je ispraćala šutnja koja više boli od jauka.
Do njih su išle dvije žene: sestra Anđa i Dragutinova Radojka. Anđa, stara devetnaest ljeta, ali lice joj tvrdo kao litica iznad Trebišnjice – odavno se ona više ne nada ničem, ni sebi ni svijetu. Samo je pošla da ih isprati, da im, kako je rekla, „na oči dobro ostanu“. Radojka, nježnija, sitnija, s očima što se boje i gledat i plakat, držala je Dragutina za ruku, stiskala kao da će joj tako ostati što duže uz nju.
Kad su stigli u Gruž, sve je već vonjalo na rastanak. Brod je stajao kao tuđinac – veliki parobrod, čeličnoga trbuha, s dimnjacima što ka nebu rigaju crnilo. Na palubi su se već tiskali ljudi iz svih krajeva – Ličani, Hercegovci, Crnogorci, žene sa šamijama, djeca što plaču, a svi s jednom mišlju: zaraditi dolare, pa se vratiti – da se sagradi kuća, kupi zemlja, oženi, preživi.
Radoslav je bio stariji – on je prvi krenuo prema brodu. Okrenuo se još jednom i klimnuo glavom, a Anđa mu se samo prekrsti. Nije suze prolila.
Dragutin je stajao. Ne ide mu se. Radojka šuti, ali oči joj govore.
— Čekaj me — reče joj tiho. — Dvije-tri godine, pa se vraćam.
— Ako dočekam — promuca Radojka.
— Dočekaćeš — reče on, kao da se kune. — Neće mene Amerika pojesti.
Pola sata kasnije, kad je brod zazviždao i pomakao se, Anđa je još uvijek stajala na rivi, uspravna kao svetac na ikoni. Radojka se bila srušila na kamen, držeći rub marame u ustima da ne vrisne.
Parobrod je nestajao u magli, u dimu, u tuđini.
A na Ljubomiru, još dugo poslije, djevojke nisu pjevale, niti se igrale pod mjesečinom. Ostale su da čekaju, da mole, da proklinju. Neke se udale za druge, neke zakopale mladost u crnini. A Amerika…
Ona je samo uzimala, gutala, ćutala. Njih dvije nisu...
U Montanu su braća stigli krajem jeseni. Vjetar je kroz dolinu Bjut rezao kao britva, a snijeg je padao s planina prije nego su im se kosti privikle na novi zrak. Grad od dima, mulja i čelika. Ničeg svetog ni poznatog – samo rudnici, i lica crna od prašine i znoja.
Ušli su u rudnik kao i mnogi drugi sa Balkana – bez jezika, bez prava, ali s rukama što znaju čekić i lopatu. U tamu su silazili svakog jutra prije svitanja, spuštali se u utrobu zemlje zajedno s Česima, Slovacima, Talijanima, pa čak i Kinezima. Dolje je vladala samo jedna boja – boja rude i znoja. I samo jedan zakon – šuti i radi, ili ideš kući praznih šaka.
Radoslav je brzo oćutao sve. Nije mnogo govorio, samo je štedio. Svaki cent što je ostajao poslije kirije, sapuna i skromne hrane, stavljao je u metalnu kutiju pod krevet. Govorio je:
— Brate moj... svaka kap znoja je kamen na kući koju ćemo graditi kad se vratimo.
Dragutin je češće pisao. Pisma Radojki bila su kratka, puna grešaka, ali iskrena.
„Ljubi te tvoj Drago. Kad šetam po ovom snijegu, čini mi se da si tu, da te čujem u vjetru. Još malo, još jednu godinu, i dolazim. Donosim prsten i dvjesta dolara.“
U sobičku, koju su dijelili s još dvojicom Crnogoraca, mirisalo je na vlagu, prženu mast i duhan. Nedjeljom su išli u katoličku crkvu, ne zbog vjere, nego da osjete tišinu, da budu među svojima. Nekad bi pjevali tiho, uveče, pjesme iz zavičaja. Kad bi pjevali „Oj, djevojko, mila dušo moja“, Dragutin bi ustajao i išao van, da ga niko ne vidi kako briše oči.
Godine su prošle. Nisu ih brojali po kalendaru, već po zubima što su ispadali, po ožiljcima od eksploziva i kamenja, po umrlim kolegama koje su dizali s kolica u tišini. Jedanput mjesečno, kad bi stiglo pismo iz Trebinja, Dragutin bi ga čitao tri puta, i nosio ga u džepu danima.
Jednog februarskog jutra, dok su izlazili iz jame, Radoslav se srušio. Srce. Jednostavno je stao. Samo se skljokao kao bor posječen. Dragutin je kleknuo kraj njega, zvao ga, tresao. Rudari su ćutali.
Na trenutak je otvorio oči i kratko rekao: “Nemoj Svetim te Nikolom zaklinjem, prevariti Radojku.
Te večeri, nije napisao pismo.
Te večeri, nije otvorio metalnu kutiju.
Te večeri, samo je sjedio i gledao u jedan stari novčanik, pun novčanica što su trebale biti put za nazad.
Godine su prolazile, a Ljubomir je ćutao pod nebom koje se nikad nije mijenjalo. Iako je prošlo već pet zima otkad su Radoslav i Dragutin otišli, pisma su stizala sve rjeđe. Zadnje pismo od Dragutina došlo je pred Mitrovdan, kad je napisao da su se preselili u drugi rudarski blok, još dublje pod zemlju, i da se više ne može lako slati pošta.
Ljudi su prestajali da čekaju. Sjećanje na braću iz počelo se gubiti. Samo su žene još znale. Samo su dvije sjenke svaki dan izlazile pred kuću, na istu klupu, i gledale dolje, niz put.
Anđa je bila viđena djevojka. Visoka, snažna, uredna u svakom pokretu. Znala je obrađivati zemlju kao muškarac, ali i mijesiti ržani hljeb s nježnošću žene koja nikad nije izgubila nadu. Dolazili su prosci. Iz Bileće, iz Zavale, čak i iz Crne Gore. Neki su nosili darove, neki samo riječi.
— Anđo moja, ne možeš čekati čitav život. Ne zna se ni gdje je, ni šta je.
— Imaš zemlju, imaš glavu. Daj sebi mira.
Ali Anđa bi samo rekla:
— Ne idem ja nikud dok se moj Drago ne vrati. I neću da Radojka ostane sama.
Radojka je bila drugačija. Tiša. I dok su joj vršnjakinje već imale djecu u naručju, ona je ostala ista – kose spletene, pogleda u zemlju, ali sa žarom u očima koji nije gasnuo. Kad bi se u selu pričalo da je Dragutina „progutao rudnik“, da ga više nema, da se tamo ljudi gube kao kap u moru – ona nije odgovarala. Samo bi pogledala u pravcu staze u selu odakle bi ljudi stizali, kao da nešto čeka iz kamena da progovori.
— Da je mrtav, sanjala bih ga — rekla je jednom tiho, kad je Anđa pokušala da je utješi. — Ja bih znala.
Živjele su zajedno, skromno, ali čisto. Iako su bile dvije, kuća je bila puna. Jer vjernost, kad se nosi iskreno, ima snagu cijele porodice. Ljudi su s vremenom prestali dolaziti. Počeli su da ih gledaju s poštovanjem, pa i sa strahopoštovanjem. Dvije žene koje čekaju — jedna brata, druga dragog.
Uveče bi, kad bi se upalila svijeća ispod ikone, sjedile jedna uz drugu. Ponekad bi šile, ponekad krpile, ponekad samo ćutale. Nisu mnogo govorile, jer riječi su se već izlizale. Ostala je samo vjera. Tvrđa od kamena, dublja od rudnika u Bjut.
I tako je prošla šesta godina.
Sedma godina biješe na izmaku kad se zima povukla ranije. April je došao blag, s mirisom zemlje i prvih behara. U selu se govorilo da će godina biti rodna. Ali toga dana niko nije očekivao da će se iz pravca Gruža, preko Trebinja i Moska, u Ljubomir doći poznati, umorni lik.
Nije imao više ni dvadeset i sedam, ali lice mu je bilo starije od mnogih pedesetogodišnjaka. Dragutin je hodao kao čovjek koji nosi više od jednog života. S kapom u ruci, sa zavežljajem prebačenim preko ramena i drvenim sandukom privezanom na kolica.
Ispred stare umorne kuće, u smiraj dana, stao je. U dnu avlije, pod murvom, sjedile su Anđa i Radojka, kao svake večeri.
Nisu ni skočile, ni povikale. Samo su ustale, u isti mah, kao da ih je neka nevidljiva ruka podigla. Pogledale su ga dugo, ćutke, pa poletjele prema njemu.
Radojka ga je prva zagrlila. Njena marama se zanjihala na vjetru, i u tom trenutku kao da su sve godine, svi dani, sve riječi iz pisama stale u jedno:
— Došao si.
Dragutin joj nije ništa rekao. Samo je stavio čelo na njeno rame i plakao. Plakao kao dijete, kao rudnik, kao zemlja kad se pukne od žeđi.
Anđa je prišla tiše, stavila ruku na njegovu i rekla:
— Radoslav?
Dragutin klimnu glavom i pokaza na sanduk.
Uveče, kad se selo skupilo da čuje, da vidi, da pita – niko nije znao šta da kaže. Samo su gledali to troje: dva živa i jedan mrtvi brat, što su se vratili kući.
Sutradan, Radoslavov prah je sahranjen uz crkvu, s desne strane, gdje su im preci imali grobove. Došao je i sveštenik. Iako se sedam godina ćutalo o njemu, svi su sada govorili: bio je radnik, dobar brat, čovjek koji je od sebe dao ono što je mogao.
Poslije sahrane, Dragutin je sjeo pred kuću. Pogledao kućni prag, kameni dovratak, vinograd koji se oporavljao, pa Radojku i Anđu.
— Nigdje nije dom, ako ga tamo neko ne čeka — rekao je.
Te večeri, nisu palili svijeće. Sjeli su napolje, pod nebo. Tri duše, jedno ognjište, i jedan grob kod crkve– da podsjeća.
Svadba Dragutina i Radojke bila je skromna, ali čestita. Bez muzike, ali s tišinom koja je govorila više od svake pjesme. Bez svatova sa strane, ali s onima koji su znali kroz šta su prošli.
Dan poslije, dok su još mirisale svježe postavljene prostirke, a jorgovan sa strane kuće cvjetao kao da zna, Anđa je stajala kraj prozora i gledala niz padinu.
Okrenula se tiho i rekla, gotovo kao da pita:
— Ja bih sa vama ostala. Ako Vam ne smetam.
Radojka joj priđe, zagrli je, privuče sebi kao rođenu dušu:
— Ti si ovdje gdje pripadaš. Kud ću ja bez tebe?
I tako je bilo.
Godine su prošle. Djeca su se rađala, a kuća im nikad nije bila prazna. Iako Radoslav nije dočekao ni svadbu, ni porođaje, bio je tu u svakom imenu koje su nosila njegova brata djeca. Bio je u pričama, u pismima što su se čuvala u sanduku, u radnoj navici koju su učili kao svetu stvar.
Anđa se nikada nije udavala. Bila je majka svima, domaćica, savjetnica, sjenka nad kućnim pragom. Čuvala je stare navike i gasila zadnja svjetla uveče.
A Dragutin, kad bi djeca porasla, kad bi veče palo, znao je uzeti stolicu i sjesti pred kućni prag. Unučići bi se okupili oko njega, a on bi podigao pogled prema nebu i zapjevao, tiho, ponekad kroz suze:
„Bog ubio dubrovačkog Banca,
I njegove goleme fapore,
Đe odveze momke pro Vijorke.
Pro Vijorke nasred Amerike.
Vraćaj momke, ostaše djevojke!
Sve ostaše cure neudate“
Nakon pjesme, niko ne bi govorio.
Samo bi plakali. Djeca, odrasli, i on.
A sada... eno ih gore, na gumnu iznad sela, gdje mirno spavaju. Zajedno, u jednoj velikoj kamenoj grobnici. Dragutin, Radoslav, njihova sestra Anđa i nevjesta Radojka.
Kamen hladan, ali s dušom toplom kao ognjište koje nikad nije ugašeno.
Na njihovoj ploči unučad su napisala: „Vjerovali su. Čekali. Voljeli.“
