Prve Dučićeve večeri poezije (1968.), na improvizovanoj sceni u sali Skupštine opštine Trebinje - Meša Selimović, Mak Dizdar, Vesna Parun, Vitomir Nikolić, Dobrica Erić, Cico Arnautović
„Mislim da Dučiću treba posvetiti više pažnje nego što je to učinjeno kod nas, jer postojala su dva načina kako se prilazilo Dučiću – ili apologija ili potpuno oduševljenje. Mislim da nije dobar ni jedan ni drugi način. On je novina u našoj literaturi, naročito u pogledu versifikacije i jezika. To je pojava koju treba izučavati, a isto tako treba otkrivati nanovo ono što je prećutkivano. To je vrlo misaon pjesnik. Neke njegove pjesme nisu dosad isticane mada spadaju među najljepše koje su napisane kod nas. Recimo, pjesma 'Neprijatelj' - jedna je od najsnažnijih naših pjesama. Tako da se u tom pogledu imalo mnogo šta još novo i interesantno reći, to će učiniti i drugi - ali mislim da Trebinje u tome treba da odigra važnu ulogu. Čini mi se da je prilika da se povodom Dučića svake godine održavaju večeri Dučićeve misaone poezije. To bi bila prilika da se Dučić u jednom planu, koji bi se sačinio na duži rok, razmotri mnogo šire nego dosad, tako da se svake godine istakne jedna vrsta njegove poezije i da se govori o jednoj markantnoj osobini. Čak mislim da treba da se organizuje i simpozij na temu Dučić. To bi bilo vrlo originalno, zato što bi jedna literarna akcija bila bazirana na nečem što je vrlo temeljito i ima svoj dubok korijen kao što je vezanost Dučića, njegova aktivna vezanost za ovaj kraj. A uz to bi se mogle još nadodati manifestacije koje bi značile afirmaciju savremene poezije - tako da bi ta dva kraka - jedan autentičan dučićevski – jedan savremeni vezan za poeziju uopšte, značila mnogo više nego što znače neke manifestacije počete u drugim krajevima gdje se nije ta debela žila iskoristila kao što je u slučaju ovdje sa Dučićem. Ja se nadam da će zato večeri Dučićeve poezije u Trebinju postati tradicionalne i da će značiti manifestaciju, ne samo u korist Trebinja, u korist Dučića, nego u korist uopšte. To je po mom dubokom uvjerenju i jedna šansa za Trebinje.“
Ove riječi akademika Meše Selimovića o Dučiću i Trebinju, jednoj vezanosti koja može biti i šansa za Trebinje i korist za cijelu zajedicu i njen kulturni trenutak - bilježi naš list u reportaži sa novustanovljene manifestacije, koja se tog oktobra 1968. godine po prvi put održavala u našem gradu - „Dučićevih večeri poezije“.
Istina, savremenici će svjedočiti i zabilježiti da je prva pjesnička smotra posvećena Dučiću, kao lokalna manifestacija, održana godinu ranije u organizaciji ovdašnjeg kluba književne omladine „Svitanje“, te da će inicijativu mladih književnih stvaralaca već naredne godine prihvatiti zajednica i njeni javni radnici - u naporu da utemelje manifestaciju, koja će po učesnicima, njihovom autoritetu i važnosti za kulturni trenutak, biti šireg, republičkog značaja.
Ta tri oktobarska dana 1968. godine „u tijesnoj sali Opštinske skupštine“ govorilo se o Dučiću, slavila poezija. Teško da je tada mogao iko slutiti da će tih dana zametnuta priča o Trebinju i poeziji nadživjeti i svoj vijek i već grabiti trećom decenijom ovog našeg...
DUČIĆEVE, PA TREBINJSKE
Reportažni zapis Glasa Trebinja ostavio je i svjedočanstvo o učesnicima prvih Večeri, od velikih i prominentnih do onih mlađih još neafirmisanih imena naše književnosti, a koju su zajedno, rječju o Dučiću ili svojim stihom, dali obol utemeljenju jedne od najznačajnijih trebinjskih kulturnih tradicija (Meša Selimović, Hamza Humo, Mak Dizdar, Izet Sarajlić, Vuk Krnjević, Nenad Radanović, Vesna Parun, Dobrica Erić, Vitomir Nikolić, Nikola Martić, Cico Arnautović...).
Povoljni odjeci prve manifestacije posvećene Dučiću daće povoda i poleta javnim kulturnim radnicima Trebinja da podignu ljestvicu i učine napor da već naredne godine trebinjskoj svetkovini poezije daju jugoslovenski značaj. Trebinje ne pati „od provincijalne inferiornosti, još manje od provincijalne magelomanije“, samo nastoji da korak uskladi sa prirodnim redom stvari: Dučić, koji je našu poeziju približio evropskim tokovima, duhu i dometima, dovoljno je veliki da bi bio jugoslovenski - a baš ovdje je njegovo rodno mjesto.
„Grad ima svog velikog pjesnika, ima klime i sluha za pjesnička kazivanja – ne pravi li se tako ram za jednu tradiciju. A tradicionalne smotre, pogotovu na ovom planu, složićete se, izoštravaju fizionomiju jednog grada, ugrađuju nešto specifično u njegovo trajanje. Grad, između ostalog, i tako mjeri svoj uzrast i dokazuje ga drugima. Tu činjenicu ne možete preskočiti makar i imali dara za preskakanje“, kazaće našem novinaru član Organizacionog odbora „Dučićevih večeri poezije“ dr Dževad Fazlinović, kad već budu uveliko odmicale pripreme za drugu manifestaciju, zakazanu za kraj septembra 1969. godine.
I različite forme popularne kulture sve više osvajaju grad...
Od predsjednika Organizacionog odbora Nikole Čučkovića saznajemo nešto više i o konceptu i učesnicima. Prve večeri je planirano da značajna imena naše književnosti - a Dučićevi savremenici evociraju uspomene na svoje susrete sa pjesnikom (dolazak su već bili potvrdili Desanka Maksimović, Gustav Krklec, dr Milan Kašanin, još se očekuje potvrdan odgovor Miloša Crnjanskog), dok će izbor iz Dučićeve poezije kazivati poznati glumci iz Beograda. Druga veče bila bi rezervisana za poznata imena savremene poezije (Stevana Raičkovića, Jure Kaštelana, Miodraga Pavlovića, Izeta Sarajlića... ), a treća - za nastup najmlađih bosanskohercegovačkih pjesnika, koji su ove godine objavili svoju prvu zbirku poezije. Već je za drugu manifestaciju ustanovljena i trebinjska pjesnička nagrada „koju će poseban žiri dodijeliti jednom od učesnika treće večeri, čija zbirka bude ocijenjena kao najkvalitetnija“.
Kao i sve drugo što se u Trebinju tih godina rađalo, mnogo više na poletu entuzijazma nego što su to okolnosti zaista obećavale – i ove pionirske napore pratio je niz „tehničkih poteškoća“...
„To 'tehnički' – napominje dr Fazlinović - toliko naraste kao problem da niste sigurni da se ne zove: sve. I ovdje, kao i obično priča počinje od novčanih sredstava. (...) S druge strane, ova manifestacija dovela je do usijanja problem nedostatka prikladne dvorane...“
Trebinjska svetkovina poezije, dvije godine kasnije, dobiće prikladnu dvoranu – nakon duge gradnje u konačno završenom i svečano otvorenom zdanju Doma kulture. Međutim, i prije toga izgubiće – Dučića, i u imenu i u sadržaju. Političke i kulturne dogmate možda još nisu bile oprostile velikom pjesniku. Ili je pak Trebinje dučićevski progovorilo u nevrijeme, kada su probuđeni duhovi prošlosti, kao nikad do tada u posljeratnoj jugoslovenskoj zajednici – zaoštrili pitanja nacionalnih prava njenih naroda, a sve je to tražilo oprez i uzdržanost. Svejedno, grad velikog pjesnika od 1970. godine pa u svim narednim decenijama slaviće pisanu riječ - na „Trebinjskim večerima poezije“...
NA TEMELJIMA SRESKOG SUDA...
„Dan žena je ove godine proslavljen svečanije nego ranijih godina. Pored brojnih prigodnih svečanosti, otvoren je i Dom kulture, velelepna građevina, za kojom se već dugi niz godina osjećala potreba...“ (GT, mart, 1971.)
A gradnja na ovom lokalitetu počela je decenijama prije - kroz istorijska nevremena 20. vijeka bilo je u tom naporu nečeg nalik na ono epsko zidanje Skadra na Bojani. Naš list sa svečanosti otvaranja reprezentativnog zdanja, tog 8. marta 1971. godine, bilježi riječi predsjednika Skupštine opštine Trebinje Ahmeta Spahovića.
„I kuće kao i sve drugo imaju svoje živote i svoje istorije. I ova naša ima vrlo burnu, dugu i neobičnu istoriju, a tek je sad dovršena. Gradnja je počela prije 60 godina za vrijeme Austro-Ugarske, a za potrebe suda. Da je dovršena bila bi to ogromna, tipična austrijska građevina koja bi već i svojim izgledom ulijevala strahopoštovanje pred moćnom monarhijom i njenom pravdom koju je trebalo dijeliti po buntovnoj Hercegovini. Ali, rat je prekinuo i ideju i gradnju, a od moćne carevine nije ostalo ništa, a od zamišljenog suda samo temelji...“
Kada naš list započinje svoju sedamdesetogodišnju hroniku grada, tih ranih pedesetih, na ovom mjestu zatiče skromnije zasnovan i još nedovršen objekat - Doma kulture. I neprestane apele javnih radnika da se objekat dovrši i omoguće kudikamo pristojniji uslovi za razvoj kulturnog života u Trebinju. Tokom šezdesetih godina odvijaće se radovi na završetku - ali sa dogradnjom na značajno proširenoj osnovi zgrade. Trajaće cijelu deceniju...
„Gradnju Doma pomogle su skoro sve radne organizacije, a posebno treba istaći sarajevsku Hidrogradnju, HE Trebišnjicu, Neimarstvo, Metalac, Socijalističku izgradnju i Skupštinu opštine. Prema globalnim procjenama vrijednost današeg Doma je preko 15 miliona dinara; u svom sastavu ima bioskopsku salu sa 350 sjedišta i koncertnu dvoranu sa 470 sjedišta, salu za sastanke, bilijar salu, prostorije za biblioteku i izložbene prostorije, zatim najsavremenije klima uređaje i centralno grijanje. Sigurno je da po svom uređenju i funkcionalnosti spada među najbolje objekte ovakve vrste u našoj Republici“.
Za svečano otvaranje domaćini su priredili i bogat program. Ostaće zabilježeno da su „na daskama moderne pozornice prvi gostovali glumci Crnogorskog narodnog pozorišta iz Titograda sa predstavom 'Lažni car Šćepan Mali', dok je u bioskopskoj sali održana premijera domaćeg filma 'Klopka za generala'“. Svečani trenutak uveličali su i trebinjski likovni umjetnici – priredivši izložbu „na kojoj su svoje eksponate izložili akademski slikar Ejub Begović, zatim Ljubo Milojević, Nedžad Fazlinović, Mihajlo Barbić i poznati arhitekta Vuk Roganović“.
FESTIVAL JE STIGAO U GRAD
Veliko zdanje Doma kulture bilo je možda arhitektonski isuviše ambiciozno za kulturne potrebe i stvaralačke domete jedne male sredine i domaćih kreativaca tog vremena – ali je Trebinju, samo godinu nakon otvaranja, pružilo šansu da postane festivalski grad, značajan i u jugoslovenskim okvirima. Štaviše, da tada utemelji još jednu važnu kulturnu tradiciju, koja živo traje sve do danas. U Glasu o tome čitamo već u martovskim brojevima 1972. godine – naime, Festival dramskih amatera Jugoslavije deceniju i po se održavao na Hvaru, ali je domaćin te godine „iz posebnih turističkih razloga“ otkazao gostoprimstvo. Trebinje sa novim i reprezentativnim Domom kulture ponudilo je svoje, iščekujući sa nestrpljenjem odgovor iz Beograda, koji je ubrzo i stigao...
Plakat i fotografije sa prvog festivala održanog u Trebinju
„Juče je u Beogradu Odbor za dramski amaterizam Zajednice kulturno-prosvjetnih organizacija Jugoslavije odlučio da se ovogodišnji Festival amaterskih pozorišta Jugoslavije održi u Trebinju. (...) Povjerenje organizacije Festivala Trebinju bez sumnje je priznanje našem gradu, pa otuda i pred nama, kao pred domaćinom, stoje i veće obaveze. Što se tiče prostora za izvođenje predstava, naš grad je spreman jer novosagrađeni Dom kulture pruža sve mogućnosti, ali pred drugim službama u gradu stoje zadaci koje treba riješiti do početka Festivala. Očito ponajviše posla imaće komunalci i ugostitelji u pogledu smještaja. Festival će trajati četrnaest dana, a jedan dio priredbi održaće se i u amfiteatru Begove kuće.“ (GT, mart 1972.)
Taj 16. Festival dramskih amatera Jugoslavije – a prvi čiji je domaćin Trebinje, održan je od 15. do 27. jula te 1972. godine. Trinaest pozorišnih večeri, Trebinjci su uživali u ostvarenjima amaterske dramske produkcije iz cijele Jugoslavije, onim najboljim koja su odabrana da budu na završnoj, saveznoj smotri.
Magija pozorišta brzo je osvojila srca naših sugrađana. Festival je došao u neki njemu nepoznat grad, koji ga je gostoprimstvom prigrlio, kao da je oduvijek bio tu i samo njegov. O ovoj ljubavi još na prvi susret tih julskih dana svjedočiće i prepuna sala Fest-kluba na razgovorima za „okruglim stom“, nakon svake predstave, a koje je te prve trebinjske godine festivala vodio sarajevski reditelj Vlado Jablan.
„I najveće optimiste prosto je šokiralo ogromno interesovanje gledalaca za ove razgovore. Nećemo pretjerati ako kažemo da je svaku veče bilo prisutno oko 100 gledalaca, neračunajući profesionalne kritičare, reditelje, novinare i učesnike dotične predstave. Bolje reći, bilo ih je onoliko koliko je moglo stati u Fest-klub. (...) Ovakvi razgovori mogu, bezrezervno, dobiti kvalifikativ male dramske škole za gledaoce. Čuti jednu iscrpnu stručnu analizu gledane predstave (...) je, nesumnjivo, veliki dobitak za dramski obrazovni nivo publike“. (GT, avgust 1972.)
Neka još za istoriju bude zabilježeno da je na prvom Festivalu dramskih amatera Jugoslavije u Trebinju „Zlatnu plaketu“ za nabolji predstavu osvojilo Narodno amatersko pozorište iz Kikinde (za ostvarenje „Pa izvol'te u Sakule“). Među šest najboljih glumačkih kreacija festivala, nagrađenih pohvalama, nalazimo i jedno poznato ime: u predstavi beogradskog pozorišta „Dadov“ („Ako su živi lepo im je danas“), na festivalu nagrađenoj „Srebrenom plaketom“ - svoje prve korake na pozorišnim daskama, tada još kao gimnazijalka, napravila je glumica Mirjana Karanović. U izuzetnoj umjetničkoj karijeri pobraće ih kasnije pregršt, mnogo većih i značajnijih, ali je eto iz Trebinja ponijela jedno od svojih prvih glumačkih priznanja...
