Tragajući u arhivu našeg lista za davno izblijedilim slikama jednog grada i vremena, stigosmo i do početaka sedamdesetih. Glas je tih godina često pisao o odlasku Trebinjaca na privremeni rad u inostranstvo. Ne bi tu bilo ničeg novog za naš kraj, odakle se uvijek odlazilo trbuhom za kruhom, da pečalbarenja ovog vremena nisu bili stvar neke više politike, štaviše međudržavnih sporazuma.
Za radnike je bilo sve manje mjesta - i u zemlji radničke klase. Organizovani „izvoz viška“ bio je, kako se danas uglavnom smatra, iznuđeni odgovor jednog sistema, suočenog sa vlastitim ekonomskim neuspjesima i bolnim privrednim reformama koje su tokom šezdesetih obilato proizvodile nezaposlenost. Pritom je i kapitalistički Zapad nekako izmicao propasti kakvu su mu istorijska nužnost i klasna borba zlurado predviđali. Nasuprot tome, mamio je višim zaradama i boljim životom. Sa željezničkih perona širom Jugoslavije radnička klasa kretala je u obećani raj. Privremenost bi za mnoge postala trajna - išlo se samo na rad a tamo često nalazio dom i novi početak.
Predstavnici društveno-političkih organizacija komune zvali bi ih na sastanke kad bi ih godišnji odmori vraćali u zavičaj, upoznavali ih sa aktuelnim privrednim i društvenim kretanjima u zemlji, uvjeravali - da će uskoro biti dovoljno posla i kod kuće. Naš list donosio priče o njima, životu i radu u inostranstvu, njihovim željama i planovima. Iz Trebinja se mnogo manje odlazi nego što je to slučaj u drugim sredinama – bila je najvažnija poruka ovih napisa, koji su po pravilu širili optimizam. „Sa područja trebinjske opštine na privremenom radu u inostranstvu nalazi se 291 radnik od toga 52 žene. (...) Najveća migracija iz ovih krajeva usljedila je prošle godine. Tada je u inostranstvo otišlo 126 Trebinjaca. Te godine se prvi put nije išlo stihijno. Posao se dobijao preko Zavoda za zapošljavanje a većina radnika bili su osposobljeni za razne poslove putem dobro organizovanih kurseva čiji su inicijatori bili takođe Zavodi.“ (GT, novembar 1971.) Među našim „strancima“ ponajviše je kvalifikovanih metalaca koji posao nalaze u industriji Zapadne Njemačke. Svi bi se oni, kako od reda svjedoče, vratili rado kućama i svojim porodicama, samo kada bi im ovdje bilo ponuđeno više šansi za zaposlenje i kudikamo veća primanja. Nade se bile obostrane, a buka mašina sa gradilišta i iz novih pogona – ponešto je i obećavala...
BIĆE POSLA I KOD KUĆE
Najviše nade polagano je u najveće, još ranije prepoznate nosioce razvoja ovog kraja. Naredna faza izgradnje hidrosistema otvorila je tih godina novo veliko gradilište – u majskom broju iz 1973. Glas piše da je „u Svitavi kod Čapljine počela gradnja glavnih objekata (...) prve reverzibilne hidroelektrane u zemlji i trenutno najvećeg hidroenergetskog objekta koji se gradi u Evropi“. Već u decembru iste godine čitamo da je Radnički savjet „Hidroelektrana na Trebišnjici“ usvojio investicioni program izgradnje još jednog velikog energetskog kapaciteta u Hercegovini. „Izgradnja termoelektrane u Gacku zasnovana je na istraživanjima značajnih nalazišta uglja u Gatačkom polju. Rezerve rude iznose oko 250 miliona tona, a to je rezerva koja obezbjeđuje rad elektrane za preko 135 godina.“ (GT, decembar 1973.) Izradu projekta trebalo je da finansiraju „Hidroelektrane“, dok bi ostala investiciona sredstva bila obezbijeđena iz više kreditnih izvora, ponajviše od isporučilaca opreme za rudnik i elektranu - iz Sovjetskog Saveza.
Desetak dana ranije, 1. decembra 1973, komuna je proslavljala još jedan kamen temeljac. „I pored izuzetno hladnog i sniježnog vremena u Industriji alata bilo je veoma svečano – slavljena je još jedna značajna radna pobjeda ovog kolektiva – početak izgradnje nove fabrike“, koja bi „već u 1975. godini (...) trebalo da uposli preko 600 radnika“. Još su ranije sa trebinjskog biroa poručivali – naša industrija već oskudijeva sa kvalifikovanim metalcima, pa je „najveće trebinjsko preduzeće Industrija alata bilo primorano da ove godine primi 100 nekvalifikovanih radnika koje će u toku proizvodnje obučiti za rad na mašinama“. (GT, januar 1971.) Potražnja na tržištu alata početkom sedamdesetih (iza fabrike tada biće decenija i po redovne proizvodnje, a pune dvije od osnivanja) ohrabriće na dotad nezapamćene proizvodne rezultate - i još ambicioznije investicione planove. „Proizvodnja je iz godine u godinu rasla fantastičnim tempom i prošle godine trebinjski alatničari popeli su se na prvo mjesto po proizvodnji reznog alata u našoj zemlji. (...) Industrija alata sutra – to je najveća fabrika ove vrste u Evropi“. (GT, oktobar 1971.) Kvalitet je širom otvarao vrata i najzahtjevnijih tržišta: nakon Evrope, alat iz Trebinja sigurnim koracima osvajao je Ameriku i Kanadu, sve više i Kinu. Već je u 1971. godini prosječan broj zaposlenih iznosio oko 1.300, a do 1975. računalo se da će dostići 2.000...
Propali pokušaji sa tekstilnom industrijom „Trebinjka“ još sredinom 1971. godine pokrenuli su pregovore sa slovenačkom „tekstilnom tovarnom“ iz Novog Mesta, sa povoljnim epilogom – u Trebinju će se graditi savremen konfekcijski pogon ove renomirane jugoslovenske kuće, specijalizovan za proizvodnju muških, ženskih i dječijih pantalona. Dvije godine trajale su pripreme, adaptacija prostora u zgradi nekadašnjeg „Arpadžika“, opremanje pogona najsavremenijim mašinama iz Njemačke, obuka radnika u pogonima u Novom Mestu. Trebinjski „Novoteks“ počeo je sa probnim radom 4. jula 1973. godine, a uz velika očekivanja svečano otvoren za proslavu Dana oslobođenja, 4. oktobra.
„Ovaj pogon urađen je na najsavremeniji način, a uređaji predstavljaju 'posljednju riječ' tehnike. U toku probne proizvodnje pokazao je veoma dobre rezultate i svi proizvodi plasirani su na inostrano tržište – Zapadnu Njemačku i Sjedinjene Američke Države. (...) Do kraja godine u pogonu će se povećati broj zaposlenih na 300 radnika. U narednim godinama predviđa se da će taj broj porasti na 600...“ (GT, oktobar 1973.)
Početkom maja 1973. godine sa radom počinje još jedan proizvodni pogon – nova fabrika namještaja u okviru preduzeća „Luč“, još ranije integrisanim sa sarajevskim „Šipadom“. Reforme su bile tema koja je tih godina ponajviše punila stupce Glasa rezervisane za privredu. Nalagale su integrisanje radnih organizacija i razvoj samoupravnih organa, što je trebalo da im osigura - i veću produktivnost i više socijalizma. Na liniji novih partijskih direktiva i ustavnih amandmana - i trebinjska preduzeća morala su pod isti krov sa sličnim republičkim.
Stanogradnja početkom sedamdesetih (Glas Trebinja, oktobar 1973.)
„Ujedno, puštanjem u rad nove fabrike obilježena je 25-godišnjica rada ovog najstarijeg trebinjskog radnog kolektiva koji je prošao veoma težak razvojni put od male zanatsko-stolarske radionice sa desetak zaposlenih do modernog i savremenog pogona za preradu drveta“. Modernizacija pogona započela je 1971. godine, a nova proizvodna hala od 1.700 kvadrata sa opremom najsavremenije tehnologije omogućiće da se u narednim godinama planira i značajan rast proizvodnje, prihoda i novih radnih mjesta, tim prije što je za namještajem i stolarijom iz trebinjskog „Luča“ i do sada „vladalo veliko interesovanje u području crnogorskog i dalmatinskog primorja...“.
Glas bilježi da je u 1972. završena i izgradnja aneksa Hotela „Leotar“, sa dodatne 64 sobe na četiri sprata, čime su „stvoreni uslovi za sticanje 'B' kategorije i prijem grupa iz Dubrovnika i okoline, koje turističke agencije u periodu jun-septembar dovode u Trebinje, jer nema dovoljno odgovarajućih kapaciteta u Dubrovniku i okolnim mjestima“. Za dan oslobođenja grada, 4. oktobra iste godine, ozvaničen je i završetak gradnje objekta novoosnovanog preduzeća za prodaju i servisiranje vozila „Autorad“. Istog mjeseca u Trebinje (koje tada već ima oko 1.500 automobila) stižu i prvi „fijatovi“ modeli iz kragujevačke „Crvene zastave“.
Trebinjci su se do sada snabdijevali hljebom iz Bileće, ali će ubuduće jesti svoj „domaći“: kod željezničke stanice u Policama, čitamo u julskom Glasu iz 1973. godine, sagrađena je i puštena u rad savremena parna pekara mostarskog „Žitoprometa“, kapaciteta pet tona hljeba dnevno, sa mogućnošću proširenja i do 20 tona na dnevnom nivou. Već u narednom broju nalazimo crticu o gradnji još jednog objekta koji je gradu nedostao. „Travnički kombinat 'Borac' (...) završio je sve pripremne radove za izgradnju univerzalne robne kuće u našem gradu. Kako je predviđeno, ova robna kuća imaće oko tri hiljade kvadratnih metara prodajnog prostora...“
GRADI SE NA SVE STRANE
U korak sa otvaranjem novih privrednih kapaciteta, u Trebinju se početkom sedamdesetih grade i važni javni i komunalni objekti.
Za osmomartovsku proslavu 1971. godine, a o tome smo već pisali, svečano je otvoren Dom kulture. Radovi koji su trajali čitavu deceniju jedan skromni i nedovršeni objekat pretvorili su u reprezentativno zdanje i darovali ga kulturnom životu grada.
Krajem aprila 1972. svečano je otvoren novoizgrađeni paviljon Medicinskog centra u kojem je „smješteno očno, ginekološko-akušersko i neuropsihijatrijsko odjeljenje i operacioni trakt sa intenzivnom njegom i hirurška poliklinika“. Trebinjska borba za zdravstvenu ustanovu višeg reda bila je duga i teška. I zaposleno osoblje, kako piše Glas, odricalo se plata da bi se započeto dovršavalo. Zli jezici širili priče da je bolnica u Trebinju stvar političke volje, ne i realnih potreba, zlurado je nazivali „političkom bolnicom“. Trebinjci nisu odustajali. „Nije bilo tako davno kada je u Trebinju cjelokupna zdravstvena služba bila smještena u 4-5 prostorija sa jednim ljekarom (...) Danas imamo oko 40 ljekara, farmaceuta i stomatologa,“ bilježi naš list u prilogu sa ove svečanosti. (GT, maj 1972.)
Iste godine okončani su i radovi na rekonstrukciji Arslanagić mosta, koji je svečano pušten u promet u oktobru, za proslavu Dana osloboljenja. Djelo drevnog neimara, od kamenih blokova „razmontiranih“ sa autentične građevine, četiri vijeka kasnije ponovili su moderni graditelji na novoj lokaciji, između Polica i Gradine - u poduhvatu koji je u ono vrijeme cijenjen jedinstvenim u jugoslovenskoj konzervatorsko-restauratorskoj struci. Spasavanje znamenite građevine finansirale su „Hidroelektrane na Trebišnjici“ a za radove na rekonstrukciji, započete 1970. godine, angažovan je „Partizanski put“ iz Beograda. Nisu morali na dalek put - beogradsko preduzeće je u to vrijeme gradilo hercegovački dio magistrale Beograd - Dubrovnik, dionicu od Trebinja do Gacka. O njima i danas u sjećanjima starijih oživi poneka anegdota – koja po pravilu poručuje kako su se putevi nekad gradili mnogo solidnije i strogo po propisu.
Nije još bio ni završen a nedaleko od mosta niče još jedno gradilište. Početkom te 1972. godine Glas će izvijestiti da su na Abazovini „počeli prvi radovi na izgradnji velikog sportsko-rekreacionog centra“, koji opet finasiraju „Hidroelektrane“ na ime obeštećenja Trebinjcima, kupačima i sportistima, koji su izgradnjom hidrosistema ostali bez plivališta i omiljenih kupališta na rijeci (zbog dubokih akumulacija, voda je postala isuviše hladna za kupanje).
„Snažni buldožeri ravnaju površinu od preko 40.000 kvadratnih metara zemljišta na kojoj će se podići objekti centra. Prvo će se graditi otvoreni bazen olimpijskih razmjera. Nešto kasnije počeće gradnja pokrivenog bazena sa fizioterapijom (12,5h10), zatim omladinskog doma, ugostiteljsko-turističkog objekta sa 50 postelja i terena za male sportove.“ (GT, januar 1972.)
Moderno opremljen bazen olimpijskih dimenzija biće svečano otvoren već naredne 1973. godine, tokom oktobarske proslave Dana oslobođenja. Ispostaviće se da su ambicije ipak išle ispred realnih mogućnosti, pa će ovo „nešto kasnije“, u slučaju najavljene gradnje pokrivenog bazena, potrajati čitavih pola vijeka, sve do naših dana, kada će „Hidroelektrane“, izgradnjom velikog i moderno opremljenog zdanja, dostojno „obeštetiti“ neke današnje plivače i rekreativce.
Tokom iste proslave biće ozvaničen i završetak gradnje još jednog važnog objekta na koji se dugo čekalo i o kojem se tih godina u Glasu sa posebnim entuzijazmom pisalo. „Nova, savremena osnovna škola za 800 učenika, izgrađena je mjesnim samodoprinosom, kao dar građana najmlađim Trebinjcima“. Prva školska zgrada za osnovce podignuta nakon rata imaće sve što oskudne okolnosti nadomještane impovizacijom nisu mogle da pruže trebinjskom školstvu: posebno opremljene učionioce za razrednu i predmetnu nastavu, biološko-hemijski i kabinet za fiziku, radionicu za opšte tehničko obrazovanje, sportski teren i fiskulturnu salu, đački restoran...
Nisu zaboravljeni ni oni još mlađi, predškolci. Fotografiju sa zabilješkom o još jednom gradilištu „Neimarstva“ (koje, valja i to pomenuti, gradi skoro sve što se u to vrijeme u Trebinju podizalo) nalazimo u majskom broju iz 1973. godine – u Bregovima, u blizini Doma kulture, već se vide temelji nove zgrade koja se podiže za smještaj vrtića „Naša radost“.
REFERENDUMOM DO PRVE ŠKOLE
Skoro tri decenije je trebalo da prođe od rata da bi u gradu bila izgrađena prva zgrada za osnovnu školu. Borba i za nju je počela deceniju ranije. Još tada je postalo izvjesno da zgrade dvije gradske škole nisu dovoljne za sve osnovce, još manje za broj upisanih koji se očekivao u narednim godinama, te da bi trebalo graditi novi objekat za smještaj prekobrojnih odjeljenja. (Prva osnovna škola je radila u glavnoj ulici, današnjem hotelu „Central park“, a Druga osnovna u bivšoj zgradi gimnazije u Starom gradu, danas Muzeju Hercegovine).
Posljeratno školstvo u Trebinju uglavnom je podstanarilo u „tuđim“ i često nenamjenskim zgradama, a Glas Trebinja sve ovo vrijeme bio je podrška naporima prosvjetne zajednice u borbi za bolje uslove i kvadrat više. Za ovakav angažman našeg lista početkom sedamdesetih postojali su posebni razlozi.
Naime, za školu nije bilo novca u opštinskoj kasi pa je odlučeno da se najveći dio sredstva obezbijedi zavođenjem mjesnog samodoprinosa. Za neupućene, to znači da bi gradnju uglavnom finansirali građani, oni zaposleni koji bi solidarno za ovu namjenu trebalo da izdvajaju određeni procenat svojih neto ličnih primanja. Ovakva mjera, razumije se, podrazumijevala je izjašnjavanje građana - na referendumu. Lokacija za školu bila je već određena „na zemljištu Bokonjića“ u Policama, u dijelu grada koji tih godina i decenija doživljava intenzivan urbani razvoj.
Još 1967. godine zaveden je mjesni samodoprinos od 1%, koji nije mogao da obezbijedi dovoljno sredstva, pa je u septembru 1970. od građana zatraženo da pristanu na 2% izdvajanja. Taj prijedlog Trebinjce očito nije oduševio. Ali ni komuna nije odustajala nakon neuspjelog referenduma. „Popravni ispit solidarnosti“ zakazan je za 21. mart naredne godine. Ovoga puta stvari nisu prepuštene slučaju, a u kampanju za prvu savremenu školu uključio se i Glas Trebinja.
Iz broja u broj pisalo se o nevoljama našeg školstva. Između ostalog da „u Trebinju od 1894. godine nije sagrađen niti jedan metar novog školskog prostora za osnovce“. Zgrada u kojoj je „prije rata boravilo i školovalo se 300-350 učenika danas je (...) 'životni' prostor za preko dvije hiljade učenika“. Priliv novih, iz godine u godinu, bio je sve izrazitiji...
„Prostor se naprosto 'gubio' u vrevi nagomilanih učenika. U ovakvoj stisci iznajmljena je trošna zgrada Crkvene opštine, nekoliko prostorija u Vojnom logoru a za fiskulturnu salu obje škole koristile su se jednom učionicom. Posljednjih nekoliko godina nastava se izvodi u tri smjene, tako da se učionice ne mogu dovoljno ni 'ohladiti'.“ (GT, septembar 1972.)
Podaci iz matične službe kazuju da će stanje u godinama koje su dolazile biti samo teže - već do 1973. biće upisano 600 učenika (15 odjeljenja) više nego što će ih do tada završiti školovanje. A za najmlađe osnovce već sada nije bilo mjesta u školi. S razlogom su ih zvali - malim vojnicima.
„Ali ko su mali vojnici? To su mališani 'prvačići', njih oko 170, koji idu u školu u Sjeverni logor. Kao po nekom nepisanom zakonu i ovdje se nastava odvija u tri smjene... – I sami vidite – rekla nam je učiteljica Cana Pravica – da se nastava odvija u prostorijama koje su nekada služile vojsci. Prostorije nisu ni adaptirane za potrebe škole. Početkom školske godine, trebalo je naći neko rješenje za 'prekobrojne' učenike i rješenje je nađeno - uselili smo ovdje...“ (GT, mart 1971.)
Trebinjci nisu mogli protiv svoje djece - 21. marta glasali su za školu. Dvije godine kasnije zvono se prvi put oglasilo sa „poličke ljepotice“. Po gradnji prva i najstarija trebinjska - a po utemeljenju Treća osnovna škola, koja će kasnije ponijeti ime Vuka Karadžića, naredne godine obilježiće svojih pola vijeka...
