„(...) Trebinje je nekad imalo dvije rijeke. Jedna, balzamovana da nas kao mumija podsjeća na svoju ljepotu, i danas je tu u svom koritu – pogađate Trebišnjica. Drugu rijeku, rijeku šetača – k o r z o – ni u najbujnijoj mašti ne možeš vratiti u njen stari presušeni tok. Tok koji je svako veče kretao od platana kod Pošte do platana kod Njegoša i ponovo – ukrug.“
Ovako nas Glasov autor (M.R.) uvodi u priču o korzu, reminiscenciju posve intimnu i natopljenu nostalgičnim sentimentima kakve su, uostalom, sve koje nas vraćaju u dane mladosti, u aprilskom broju godine 1986, nama jednako daleke i davne kako su i našem autoru već tada izledala ta probuđenja sjećanja na jedan svijet u pluskvamperfektu.
Ne bismo, čini se, bili daleko od istine sa tvrdnjom da je korzo bio prva i dugo vremena jedina institucija društvenog života grada, utemeljena možda kada i sam grad (ovo pretpostavimo), negdje krajem pretprošlog vijeka, sa prvim ulicama i kamenim palatama koje su po nacrtima nekog neznanog KuK urbaniste počele da niču izvan bedema starije turske tvrđave...
Danas je teško i zamisliti tu rijeku večernje promenade glavnom trebinjskom ulicom, talase šetača koji zapljuskuju špalire onih koji radije tu stoje i posmatraju (valjda da nešto ili nekog bitnog ne bi u toj promenadi propustili), a i jedni i drugi, nije važno da li stoje ili šetaju, znaju da su u tim večernjim satima tamo gdje se jedino može i mora biti, u epicentru gradskih zbivanja, na korzu.
Jer štraftom korza šetalo se ponajmanje radi šetnje - to je mjesto gdje se predstavljate čaršiji, mjesto susreta i upoznavanja, gdje se razmjenjuju prve riječi i pogledi naklonosti, traži zabava i druženje, prilika da se popriča sa prijateljem ili znancem - da se čuje kakav novost, radi kakve korisne stvari, posla ili tek da se prekrati vrijeme. I tako je sve teklo decenijama...
Sa novim vremenima, večernja rijeka šetača počela je da presušuje, korzo se preselio u kafane (ili odlutao nekim improvizovanim i manje obaveznim putanjama), a trebinjskim „stradunom“, sve veća i izdašnija, potekla je rijeka automobila, tone bučnog gvožđa koje su decenijama samo narastale, a na čije smo se ruglo i nelagodu toliko navikli da danas vjerujemo da je tako odvajkada bilo i da ne može drugačije. I ostaće tako sve dok neki urbanista ne smisli (a smišljaju već evo decenijama, još od sredine sedamdesetih i urbanističkog plana „Trebinje 2000“) kako da tu bujicu, koja nas od jutra do sutra obilno daruje neprijatnim treštanjem i izduvnim gasovima, nekud okrene i preusmjeri, a glavnoj ulici i najljepšoj istorijskog arhitekturi Trebinja, koju je bespravno uzurpirala, opet vrati, ako ne baš staromodni korzo, onda nešto od nekadašnjeg duha i ambijentalnosti, smisleniji sadržaj i život, a u njemu – ljude umjesto automobila. No, vratimo se korzu i sjećanjima Glasovog autora...
Iz vremena kad je Luč bio - fabrika
„(...) Korzo nisu samo činili šetači. I ranije su postojali stajači, ali na trotoarima. To su bili stajaći kibiceri koji bi se ponekad javili glasnim komplimentom ili jetkim komentarom. Sve te grupe imale su svoja mjesta, na koja su dolazili iz večeri u veče. Jer, ne biti na korzu bilo je kao i ne postojati. Drugi su sjedali na divnoj, od oblutaka riječnog kamena napravljenoj ogradi oko Platana. Na samom dnu korza okupljali su se oni koji su samo djelić oka bacali na šetače, više gledajući na park, neće li 'uhvatiti' kad se izdvaja par šetača. Valjda ću čekali neće li se ostvariti, ne znam kad nastalo proročanstvo: da će izlazak nedotaknute djevojke iz parka biti objavljen rikom lavova, Njegoševim okretanjem nove strane i pucnjavom topova sa bedema. Radi tih stajača čuvara i parovi šetača su razvili tehniku tihog, neprimijetnog nestanka sa korza. Nasuprot tim parovima bili su lažni donžuani koji su nastojali da svi vide kako napuštaju korzo, a kad bi zašli iz ugla, djevojku bi najčešće vodili u slastičarnu, ili ako je bila sa strane, 'da joj pokažu grad'. Vraćali su se poslije izvjesnog vremena dižući glavu pred svojim društvom. Pravi zavodnici su bili neprimjetni, samo ih je pratio glas. Kraljica korza, nikad zvanično izabrana i naimenovana, ali od svih priznata, davala je svojom pojavom poseban elektricitet korzu. Šetajući 'skraćene krugove' više puta ste sretali osobu do koje vam je stalo, i tim naglašeno učestalim susretima, na jedan način iskazivali ste simpatiju. Bilo je šetača koje sa korza ništa nije moglo odvući. Ni olimpijada na Brekani, ni vaterpolo utakmica, ni prenos sportskog događaja... To su bili fanatici korza...“
U istom broju Glas bilježi još nekoliko svjedočanstva sugrađana koji su živjeli korzo, a koji pamte i preratne i poratne dane ove trebinjske tradicije.
Danilo SIKIMIĆ: „Korzo je prije rata polazio od današnje Apoteke, tadašnje Zupčevića gvožđarije i prodavnice benzina, jer dalje nije ni bilo ulice, pa se protezalo glavnom ulicom, čak do Oficirskog doma prema Dubrovačkoj kapiji. Tek puno kasnije je počelo da se lomi prema platanima. Šetalo se sredinom ulice, iako nije bila asfaltirana, a ne trotoarima koji su i tad postojali. Saobraćaj tom ulicom u vrijeme korza bio je zabranjen. Šetnja naveče, na korzu bila je način da se sretnu ljudi i razbije dokolica. Znalo se i ko prvi otvara korzo što u to vrijeme i nije bilo baš popularno. Korzo je nasljeđe od Dubrovnika. Čak je i glavna ulica zamišljena kao kopija Straduna – Mediteranski stil gradnje, lukovi. (...) Prve godine /za vrijeme okupacije/ korza nema. Ko bi šetao u vrijeme racija, hapšenja i ubijanja? Ali već 1942. korzo živi. Šetalo se do pet minuta do pred 'koprifoko'- policijski čas, a tad bi se korzo odjednom praznilo. Godine 1943, kapitulacijom Italije i dolaskom Nijemaca, korzo prestaje da postoji. Nijemci zabranjuju bilo kakvo okupljanje. Odmah poslije rata nisam bio u Trebinju, ali se sjećam da je korzo živnulo negdje 1948.
Na korzu smo se susretali i upoznavali. Koliko to znači, pokušaću da ilustrujem primjerom. Negdje 1942. godine u Mostaru mi prilaze dvije djevojke, Jevrejke, obraćajući se kao starom poznaniku i u razgovoru mi otkrivaju da su tu pod lažnim imenom. Koliko povjerenje, a znali smo se samo iz prolaza na korzu. Nakon rata, za jednu sam saznao da je preživjela i da studira. Mnogi znani ljudi dolazeći u Trebinje i doživljavajući atmosferu korza bili su oduševljeni. Za izlazak na korzo ljudi su se posebno spremali i oblačili, jer se nije samo šetalo nego i pokazivalo. Čini mi se da otkad ljudi prestaju voditi brigu o načinu oblačenja, počinje da slabi i interes za korzo. Valjda je i to jedna karika u nizu razloga nestanka korza.“
Glas Trebinja, jun 1986.
Glas Trebinja, avgust 1985.
Glas Trebinja, april 1983.
Pero NIKOLIĆ: „Korzo sam zavolio od najraniji dječačkih dana. Kao učenik, na zanatu, izlazeći u sedam uveče iz radnje, išao sam pravo na korzo. Te šetnje, uz razgovor i pjevušenja, znale su se završiti odlaskom na kolače kod Emila Matkovskog. Ta slastičarna, ljeti sa stolovima, natkrivenim tendom i ograđenim saksijama punim predivnog cvijeća, uljepšavala je ambijent tadašnjeg korza. Kolači su i bili nadaleko čuveni. Za krempite se govorilo da nema boljih odavde do Splita. Čak su i Dubrovčani navraćali u tu slastičarnu. Na korzu smo se okupljali pred odlazak u tamburašku sekciju društva 'Slavuj', gdje bi svirali, a i zaplesali, pa opet se vraćali korzu.
Nedeljom izjutra, korzo bi mijenjalo tok. To je bila promenada. Vojni orkestar 29. pješadijskog puka na spomeniku Slobodi od 10 do 12 časova bi svirao promenadni koncert. Stariji šetači bi svraćali u prelijepu baštu 'Pod platanima' tadašnjeg Radića hotela. Odatle slušajući muziku, posmatrali šetače, usluživani pićem (...) Mi mlađi nismo smjeli ni privirit u baštu. Poslije oslobođenja nastavljaju se druženja i šetnja na korzu. Ono opet postaje žila kucavica grada. Grada zelenila, cvijeća i mirisa. Toliko divnih sjećanja, ali nikako naći prave riječi koje bi makar i djelimično opisale korzo...“
Momo TEŠANOVIĆ: „Moj prvi susret sa korzom je u jesen 1938. Za njega je vezana dogodovština iz mog života kao đaka osnovca. Školu sam pohađao u zgradi koja je bila uz tadašnje korzo. Zbog neke đačke vragolije, nas nekoliko je bilo kažnjeno zatvorom. Taj zatvor je bio u školskom podrumu u koji nas je sat vremena zatvorio podvornik Božo Vučurević, po nalogu direktora Đurovića. To je bio razlog da ostanem duže u školi i da je napustim u vrijeme kad korzo počinje da živi. Bila je to rijeka raznolika svijeta i mladosti. Ja izlazim na korzo tek 1945. godine, kao đak partizanske gimnazije. Od tada korzo se rijetko propuštalo. Ne samo ja, nego svi. Šetnja, razgovori, poznanstva, prve ljubavi, sve se to dešavalo na korzu. Svraćalo se u slastičarnu Jusufa Velijevića ili Matkovskog, a u kafane se nije zalazilo. Danas se ustalilo mišljenje da je korzo bilo samo „gradsko“, što nije tačno. Dolazila je omladina iz okolnih sela: Gorice, Podgljivlja, Hrupjela, Zasada... Oni bi se, u prolazu, okupljali i zajedno slivali u rijeku šetača. Druženje bez ikakvih ograničenja: socijalnih, nacionalnih, klasnih. Nije korzo samo pripadalo intelektualcima, nego svima. Tada je bio ustaljen strog školski režim, tako da su gimnazijalci i mlađi đaci šetali do određenog vremena, a i u kino se išlo samo sa dozvolom iz škole. Šetalo se u grupama ili parovima. A bilo je normalno da se djevojka, s kojom se šetalo, isprati do kuće, pa bilo to u Zasad ili Dživar. Dosta je vremena trebalo skupa šetajući, da bi djevojka dozvolila da se drži za ruku. Takva su bila vremena...“
Ljiljana BUKVIĆ: „Živjeli smo za korzo, za te divne izlaske, šetnje, druženja. Ono nam je bilo skoro jedina razonoda, uz poneku igranku. Drhtalo se od hladnoće, ali se izdržavalo do kraja. To je u naše vrijeme, za đake, bilo osam uveče. Sve što se moglo vidjeti bilo je korzo i na korzu. Ko god je došao sa strane, prvo je prošetao korzom. To je bilo predstavljanje. Kiša, snijeg, vjetovi nisu mogli poremetiti obavezu izlaska. Ako ništa drugo, onda poslije škole u 18:15, prošetalo se makar dva kruga. Kući su imali naš raspored časova i moralo se na vrijeme doći, ako se nije dobila dozvola za izlazak. Nismo popuštali ni kiši, iako bez kišobrana jedino bi nas pljusak natjerao da se sklonimo pod balkone i tu u grupama čekamo. A korzo nije bilo isto svakog dana. Ono je poprimalo svečan izgled za praznike. Okićeno zastavama cvijećem, transparentima, sa šetačima svečano obučenim, dobijalo je poseban ton. Taj osjećaj ljepote ispuni me i danas kad na ulicama vidim zastave. Na korzu su se prikazivali i filmovi. Šetači bi se zbijali ispred platana, ali je korzo i dalje teklo. Razne parade, bakljade, poprimale su svečaniji ton kad su prolazile korzom. Tu su bili i zvučnici tadašnje razglasne stanice, sa kojih smo slušali popularne melodije i prenose utakmica. Znali smo produžit korzo, šetajući preko starog mosta do željezničke stanice, da bi, direktno u poštanski vagon ubacili pismo. Sve je to imalo svojih čari. Korzo doživljavaš drugačije kao đak, drukčije zreliji, ali su najljepše uspomene iz đačkog doba...“
