Ako vas put nanese prema Zasadu, starim putem ka manastiru Tvrdoš od srednjoškolskog centra sa lijeve strane niz „Strmu ulicu“ prema polju zateći će vas prizor kao iz bajke. Kuća ušuškana u zelenilo i bijelu ogradu na koju se s unutrašnje strane dvorišta naslanjaju vješto nanizane sadnice cvijeća. Narandžasta, ljubičasta, roza, žuta, bijela i tako redom, u preko 70 žardinjera s ljubavlju su posađene kadifice, agratum, begonije, ruže, surfinije... Sve vješto usklađene, kao da oduvijek tu pripadaju. Uz šum vode, koja se prelijeva u fontani rađenoj od hercegovačkog kamena, imate utisak kao da ste miljama daleko od svakodnevice grada.
Za ovu oazu u Trebinju zaslužna je Jelena Milojević, diplomirani ekonomista, sudski policajac u Sudskoj policiji, supruga i majka troje djece. Cvjećarstvu se bezrezervno odavno predala, a prije šest godina počela je da se bavi proizvodnjom i rasadom cvjetnica.
„To je, jednom rječju, ljubav! Sve što radim oko cvijeća, od sijanja, presađivanja, sadnje, prihranjivanja, zalijevanja, kompletne njege, za mene je relaksacija. Prije nego što sam počela ozbiljnije da se bavim uzgojem i svojim rasadnikom, cvijeće sam gajila u dvorištu i neprekidno uređivala terase. Pored žardinjera i saksija, njegujem i cvjetnjake koje sam godinama dopunjavala kako bih dobila ambijent za uživanje“, priča nam s osmijehom i ponosom na kutak koji je kreirala.
Proizvodnja cvijeća, kaže, veoma je komplikovan posao. Zahtijeva posvećenost, vrijeme, pedantnost, istrajnost. Trebalo je stisnuti punim gasom i upustiti se u ovu raskošnu avanturu.
„Tek druge godine, kada sam se uhodala i povezala sa uvoznicima cvijeća za BiH, iz Čapljine i Brčkog, koji uvoze sadnice iz Italije, odnosno Holandije, mogla sam bolje da razvijam rasadnik. Sarađujemo već šestu godinu uspješno i veoma sam zadovoljna kvalitetom, što su prepoznali i kupci. Uvozim samo originalne i provjerene sadnice“.
Sadnice iz italijanskog naselja Padana, te iz Holandije, evropskih prestonica cvijeća, stižu mlade i već formirane početkom svake godine. Jelena ih u februaru presađuje da bi, u zavisnosti od vrste, cvjetale krajem marta, početkom aprila i bile dostupne kupcima. Kako nam objašnjava, riječ je o cvjetnim vrstama koje se ne siju na našem podneblju jer im ovdje klima ne godi. S druge strane, sve one koje pod trebinjskim nebom uspijevaju, sije i sadi sama.
„To su uglavnom sitne i krupne kadifice, agratum, vinka, savija, petunije, impatiens, kod nas poznat kao momak, a uvozim pelargonije, muškatle, vlagene, surfinije, minđušicu, dalije, te ove godine po prvi put novu vrstu, begoniju ružu. Imam plastenik sa savršenim uslovima za uzgoj cvijeća koje se primaju i rastu ovdje, sa termogenom za grijanje u prelaznom periodu, stolovima namijenjenim za proizvodnju cvijeća i razvedenu vodu za zalijevanje. Dobila sam ga od Agrarnog fonda prije tri godine, kako bih sadnice mogla uspješno da proizvodim“.
Uz obaveze na poslu, rad u smjenama, čak i noćnim, kućnim poslovima i odgoju troje djece, oko cvijeća Jelena najviše radi sama. Ponekad joj u pomoć priskoče suprug i djeca, kada kaže „zagusti“, ali uglavnom se najbolje snalazi kada se zanata prihvati svojim rukama.
„To je moje carstvo u kojem provodim najviše slobodnog vremena. Dan započinjem i završavam u plasteniku. Prvu jutarnju kafu obavezno pijem okružena cvijećem. Potrebno je dnevno provesti minimum osam sati u plasteniku da se završe svi poslovi oko sadnica. Ali mene to opušta, nije mi naporno. Naprotiv, uživam dok radim oko cvijeća i često, kad se šalim, znam reći – sve mi uzmite, samo mi plastenik ne dirajte!“
Radni dan zna da joj traje u nedogled. Počesto poveže i više dana u kontinuitetu kako bi stigla da završi sve obaveze. Cvijeće, izuzev kod kuće, kada je slobodna prodaje i na pijaci. S obzirom da radi, kako kaže, stresan posao, cvijeće joj dođe kao lijek.
„Biljke ne pričaju. Opijaju me tišina i mir. A kada se plastenikom razliju divni mirisi i boje, to je tek užitak. Posebno mi prija rad sa zemljom. Djeluje smirujuće na psihu. U toku vanrednog stanja zbog korona virusa, proizvodnja cvijeća me spasila. Zadovoljna sam i da smo prodali velike količine, čemu se, iskreno, nisam nadala“.
Kada je počela sa proizvodnjom cvijeća prvo je posadila kadifice, a zatim krenula sa drugim vrstama, od kojih mnoge krase i njeno dvorište. Da bi se upustila u ovako kompleksan i zahtjevan posao, kaže, mnogo je istraživala i čitala. „Kada sam počinjala, neprekidno sam istraživala za svaku biljku posebno da bih znala i radila pravilno čitav postupak od sijanja do cvjetanja. Neophodno je pravilno proći sve korake i tačno na vrijeme u datoj nedjelji da bi biljka bila zdrava. Da bih se uvjerila u kvalitet, mnoge sadim u svom dvorištu. Ne vjerujem da je neki cvijet trajnica dok se lično ne uvjerim kako bih kupcima sa sigurnošću mogla da tvrdim da će im trajati i naredne godine. Volim ljudima da dam provjerenu informaciju i adekvatan savjet, na obostrano zadovoljstvo“.
Ništa ne prepušta slučaju pa svoje biljke, njih čak 15.000, neprekidno obilazi od prvog sijanja u januaru do cvjetanja u aprilu i maju, zavisno o kojoj vrsti cvijeća je riječ. Ne skidajući osmijeh s lica, ponavlja da joj toliki posao nije težak zahvaljujući podršci i razumijevanju supruga Anđelka, sa kojim je u braku već 15 godina.
Tragajući dublje, u njeno djetinjstvo, otkrivamo i da se tajna tolikoj posvećenosti radu na zemlji, krije i u davnašnjim, nikad zaboravljenim danima na seoskom imanju kod dede i babe.
„Odrasla sam u Stocu. Otac mi je bio pravnik, a majka vaspitačica u vrtiću. Baba i deda su se bavili zemljoradnjom na preko 650 duluma zemlje, koja je prije rata bila prekrivena vinogradima i duvanom. Redovno smo odlazili na selo, koje je uvijek bilo prioritet. Tako da sam odmalena bila okrenuta zemlji i njenoj obradi. Za vrijeme rata, kada smo izbjegli, nas je prehranilo to što je tata počeo da sije rasade povrća i kao mala sam punila čaše, gledala tatu kako radi i zato sam na ideju rasada povrća kasnije i sama došla. Kupila sam prvi plastenik da radim zeleniš za svoje potrebe. Uspjelo mi je i tako je krenulo. Prvo sa povrćem, a potom i cvijećem. I sa mamine strane baba i deda su se bavili zemljoradnjom. Kod njih sam uživala u voćnjacima i rasadnicima“, emotivno se prisjeća.
Čarobno djetinjstvo ispunjeno radom, kontaktom sa zemljom i prirodom, iznjedrilo je ono najbolje iz Jelene. U toj mjeri da vremena nađe i za folklor, nazivajući ovaj hobi još jednom hranom za dušu. Razigrana i vesela obožava nastupe i putovanja, sa kojih se nikada ne vraća bez nove cvjetnice.
Sezona prodaje cvijeća polako se bliži kraju, što ne znači da je pred ovom vrijednom ženom vrijeme za predah. Čeka je raspremanje plastenika kako bi početkom septembra bio spreman za novi uvoz cvijeća, viole i maćušice za jesenju sadnju na trebinjskim travnjacima. Za početak naredne godine, kao i svaki put do sada, uveliko razmišlja o uvozu neke nove biljke, kojom će dopuniti vrt i rasadnik, ali i obradovati sve koji kod nje godinama navraćaju po svežnje raznobojnih i kvalitetnih sadnica. Shodno osjećaju za ljepotu, odmalena utkanom u njeno biće, ne sumnjamo da će odabrani cvijet iznova biti jedinstven, onakav kakav krasi velelepne trgove Holandije ili romantične italijanske rivijere.
30 minuta za hiljadu čaša rasada
„Prvo sam razvijala proizvodnju presadnica povrća za našu kućnu upotrebu, sa čim sam počela 2012. godine. Od 2014. sam odlučila da se pozabavim cvijećem. Najzahtjevnija je prva nedjelja kada biljke dođu iz uvoza i 15.000 sadnica trebam presaditi. To je veliki posao i u pomoć mi ponekad priskoče djeca. Punimo čaše, presađujemo sadnice, sve sortiramo i slažemo. Uvježbala sam se pa kad sama radim, hiljadu čaša ispikiram za pola sata. Nije teško. Sve je stvar ljubavi i volje!“
Ponosna na sadnice koje krase Trebinje
„Mnogo nam pomaže što Grad Trebinje, odnosno Komunalno preduzeće otkupljuje naše cvijeće. Sarađujemo već četvrtu godinu. Za potrebe uređenja grada u proljeće isporučimo od 15 do18 hiljada sadnica i iza nas je šesta sadnja, dok nam je jesenja, od 12 do 15 hiljada sadnica već poručena. Mnogo nam znači kada unaprijed znamo kuda sa cvijećem za jesenju sezonu. Ponosna sam kada u gradu vidim svoje sadnice, to mi redovno razgali dušu. Inače, stalno zagledam cvijeće i divim se kada vidim lijepo ukrašene trebinjske balkone i terase. Ne mogu izdvojiti jedan cvijet kao omiljeni, ali recimo mnogo volim agratum u ljubičastoj i bijeloj boji, dekorativan je dok se lijepo širi poput tepiha. Lijepe su i begonije, ruže, surfinije ... sve ih sadim i njihova raskošnost me podsjeća da sav trud nije bio uzaludan“.
