Olimpijski plamen u Trebinju (arhiva Glasa Trebinja iz 1984.)
Prije 40 godina u Sarajevu su od 8. do 19. februara 1984. godine održane Zimske olimpijske igre. 1.272 sportista iz 49 zemalja takmičilo se u šest sportova i deset disciplina u ukupno 39 službenih događaja. Bio je to svijet u malom i u Jugoslaviji se disalo za tih 12 olimpijskih dana. Četiri decenije kasnije među savremenicima ZOI – a, iako Jugoslavije odavno nema, Igre se, između ostalog, prepričavaju i kao događaj koji su krasili jedinstvo, sloga, sportski i kolektivni duh jednog naroda.
Olimpijski plamen stigao je u Dubrovnik 29. januara 1984. Sutradan je bio u Trebinju. U arhivi „Glasa Trebinja“ iz 1984. godine, tog 30. januara zabilježeno je:
„Na svom putu po Jugoslaviji olimpijski plamen je 30. januara izuzetno svečano i toplo dočekan u Trebinju. Više od 5.000 Trebinjaca okupilo se na Trgu slobode da pozdravi simbol mira, sporta i mladosti. Tačno u 9 sati i 20 minuta istočni krak olimpijskog plamena zakoračio je na Ivanici na tlo BiH, a od Dubrovčana ga je preuzeo i bio prvi nosilac Ibrahim Iko Ramić, dugogodišnji fudbaler i kapiten Leotara. Na svečano ukrašenu tribinu na Trgu slobode, gdje je održan kulturno – zabavni program, olimpijski plamen je donio Sulejman Duraković, košarkaš i najbolji sportista Trebinja u 1983. godini. U ime prisutnih građana i Opštine Trebinje dobrodošlicu plamenu poželio je Dragan Mrdić, predsjednik SIZ – a za fizičku kulturu. Poslije kraćeg zadržavanja, nešto poslije 10 sati, olimpijski plamen svečano je ispraćen prema Crnoj Gori“.
BILA JE ČAST NOSITI BAKLJU
Čast da kroz svoj grad nosi olimpijski plamen, pored mnogih sportista, pripala je i tada najboljem atletičaru AK Leotar Milanu Spaiću Frenkiju, kasnije, a i danas treneru ovog kluba. Sportsku karijeru započeo je kao fudbaler, a zatim su prepoznate njegove predispozicije za atletiku te je u bivšoj Jugoslaviji u disciplini skok u dalj, u kategoriji stariji juniori bio četvrti.
Sa puno emocija prisjeća se tog dana i uopšte, kako nam reče, vremena po svemu drugačijeg kada je vladao ne samo sportski nego i duh zajedništva i prijateljstva. Nositi baklju, ističe, bio je poseban trenutak i značio je svakom sportisti jer je sugerisao da je riječ o najboljima iz svog kluba i svog grada.
Milan Spaić - Frenki i narandžasti "Mizuno": I nakon četiri decenije još čuva svoju olimpijsku trenerku
„Bilo je zaista veličanstveno! Špalir ljudi sa obje strane ulice koji aplaudiraju, bodre, raduju se, nevjerovatna atmosfera! Uporedo su bili raspoređeni članovi folklora i omladina, brojni građani. Sve je bilo organizovano, znalo se gdje koji sportista treba da stoji, preuzme baklju i preda je drugome. Ja sam čekao kod „Kosića“ i nosio baklju skoro do Fabrike. Trčali smo tih nekoliko metara. Ne mogu se tačno sjetiti kome sam je predao, ali pamtim da je baklja nošena do kraja Gorice dok nije autom sa delegacijom krenula za Nikšić. To je bila velika čast! Želio sam da doprinesem, svi smo željeli. Bilo je poštovanja, drugačije mnogo vrijeme. Nije tada bilo ni ovoliko klubova kao danas, možda desetak. Davno je bilo, ali pamtim da je izgledalo kao da smo Tita dočekali“, evocira Frenki trenutak istorije kojem je svjedočio sa svoje 23 godine, dodajući da se ovaj događaj dugo u Trebinju prepričavao.
Svi su, kaže, imali iste trenerke, uz koje su dobili patike, kape i bijele rukavice. Nevjerovatno zvuči, ali Frenki je svoju i nakon četiri decenije sačuvao, tako da danas, uz bogatu kolekciju medalja ima maltene i muzejski primjerak „Mizuno“ narandžaste olimpijske trenerke iz 1984.
„Svi smo bili isto obučeni u „Mizuno“ trenerku, koja je tada bila pojam. Kad god bismo je kasnije obukli svi su znali ko smo, rekli bi – evo ga, on je nosio olimpijski plamen! Trenerka i kapa su mi još „žive“, rukavice su se zagubile, a patike iznosale“, smijući se reče, ponosno dodajući da je baš tu trenerku svojevremeno dao kćerki, uspješnoj atletičarki Vanji Spaić, koja je krenula njegovim sportskim stopama.
ŽIVJELO SE ZA TAJ DAN
„Nakon 40 godina nije se lako prisjetiti svih detalja. Olimpijske igre su bile veliki događaj i bila im je posvećena ogromna pažnja u cijeloj zemlji pa i u Trebinju“, kaže Dragan Mrdić dugogodišnji sportista i sportski radnik, a te '84. predsjednik Samoupravne interesne zajednice (SIZ) za fizičku kulturu u Trebinju, zadužen za pozdravne riječi prilikom dočeka olimpijskog plamena na Trgu slobode.
Dragan Mrdić
„U samoj organizaciji preuzimanja i nošenja baklje kroz naš grad, Trebinjci su se pokazali odlični. Bio je formiran Olimpijski odbor za olimpijske igre. Predsjednik je bio Rade Tarailo, a ja potpredsjednik. Obaveza Odbora je bila da se skupi donacija za ZOI i formirane su tri plakete – zlatna, srebrna i bronzana, u određenoj novčanoj vrijednosti. U nošenju baklje kroz Trebinje učestvovalo je oko 20 – 30 sportista, grad je bio prepun, živjelo se za taj trenutak“, započinje Dragan sa nama priču o događaju koji je, iako u Trebinju trajao nešto manje od sat vremena, ostao upamćen od strane svih njegovih sudionika.
Naročito mu se u sjećanje urezala nesvakidašnja atmosfera koja je vladala u gradu, duh zajedništva kakav se, dodaje, danas rijetko može osjetiti.
„U tim vremenima se država zaista voljela i bio je ponos da si na neki način učesnik Olimpijade. Bina je bila postavljena na Trgu slobode, sve je vrvilo od naroda i svi smo disali za taj dan. Vladalo je neko jedinstvo i veoma je to bilo prihvaćeno od svih. To je, na prvom mjestu, bila ogromna čast, biti dio toga. Svaki klub je birao predstavnike, najbolje sportiste Trebinja. Duh koji je tada postojao se ugasio, nema toga danas. I sad pamtim da mi je srce bilo puno tada u Trebinju, a zatim i na otvaranju Igara u Sarajevu, na Koševu! Neopisiv doživljaj i jedno i drugo!“
U RAD PUŠTEN SKI – LIFT
Pri tadašnjoj opštinskoj konferenciji SSRN Trebinje, kako piše u „Glasu Trebinja“ iz 1984. godine, formirana je Komisija za doček plamena, koja je i sačinila program preuzimanja, dočeka u Trebinju i ispraćaja za Crnu Goru. Kako je navedeno, plamen je od Ivanice stigao do tadašnjeg Autorada, gdje je bio formiran ešalon od sportista, omladine, nosilaca plamena i predstavnika kulturno – umjetničkih društava. Ešalon se zatim kretao preko mosta pored nekadašnje Borčeve robne kuće do Njegoševog spomenika i Trga slobode. Nakon svečanog programa, plamen je krenuo put Gorice, odakle je automobilom nastavio do Vilusa gdje su ga preuzeli predstavnici Opštine Nikšić. Na putu ka Nikšiću, zabilježeno je u našoj arhivi, jedan dio plamena odvojio se i uputio prema Zubačkim ublima, gdje je u rad pušten ski – lift.
Ono što je dodatno uveličalo prenos baklje kroz Trebinje, prisjeća se, bilo je i otvaranje ski – lifta na Ublima.
„U organizaciji Olimpijskog komiteta BiH visoko je bio pozicioniran naš Trebinjac Savo Čečur, koji je zajedno sa Brankom Mikulićem, tada predsjednikom Organizacionog odbora Olimpijade, donirao Trebinju ski – lift, kao izraz zahvalnosti Trebinjcima. To je predstavljalo poseban značaj za sve nas. Ski – lift je funkcionisao od 1984. do rata. Bila je ideja da se poslije rata obnovi, ali nije realizovana“, zaključuje Dragan Mrdić svoje sjećanje na 30. januar od prije 40 godina.
EUFORIJA I NAKON IGARA
Radoje Elez, snimatelj RTRS –a, informativni centar Trebinje, naš dugogodišnji kolega, u vrijeme održavanja 14. Zimskih olimpijskih igara bio je zaposlen u Televiziji Sarajevo, gdje je radio od 1982. Pamti vrijeme prije, tokom i nakon Olimpijskih igara, a samim tim i brojna dešavanja koja su obilježila ovaj istorijski trenutak nekadašnje zemlje.
Radoje Elez
„Pripreme za Olimpijske igre počele su od momenta kada je proglašeno da će biti održane u Sarajevu. Na televiziji smo imali niz generalnih proba. Građen je i novi RTV dom, kako bi bilo prostora da se smjeste brojne novinarske kuće, a bilo ih je iz cijelog svijeta. Stizali su u Sarajevo danima prije otvaranja, a tokom Olimpijade, prema akreditaciji se znalo gdje mogu pristupiti, kao i po odjeći. Dobili su „Toper“ ski odijela, „Rašica“ džempere. Po bojama ili kombinacijama boja tačno se znalo ko kom sektoru pripada. U okviru televizije Sarajevo bio je formiran JRT sistem. Tu su dolazile TV ekipe iz svih jugoslovenskih republika. Imali su utvrđene pozicije gdje, ko i šta prati i dobar dio toga su preuzimale mnoge kuće u svijetu. Mislim da je tada tu bilo preko 4.000 novinara“, prisjeća se Radoje atmosfere na TVSA.
Ništa manje užurbano i živo nije bilo ni u ostatku grada, koji je, kako nam kaže, bukvalno živio 24 sata.
„Radilo se non stop, i ne samo mi u radiju i televiziji, nego i sve gradske službe, čak i prodavnice tekstilne robe, gvožđare, da ne pričam o ugostiteljskim objektima. Sve je bilo otvoreno i grad je živio dannoć. U svakoj ustanovi je neko dežurao pa i ako nije imao šta da radi, bio je tu. Za vrijeme Olimpijskih igara, u Sarajevu je boravio glumac Kirk Daglas. Prepričavalo se kako je na Baščaršiji kupio ćevape koje su mu naplatili oko 200 dolara. Odmah je ta ćevabdžinica bila zatvorena. Tada je sagrađen hotel „Holiday Inn“ koji je i počeo da radi za Olimpijadu. Vučko kao čuvena maskota bio je dugo glavni sarajevski suvenir“.
Upečatljiv momenat i prva asocijacija na ZOI, pored iščekivanja snijega, i danas mu je osjećaj zajedništva među ljudima.
„Svi su znali šta treba da rade, vladala je nevjerovatna složnost. I mnogo prije Igara bile su radne akcije, pripremale su se staze na Bjelašnici, Jahorini, Igmanu i svi su se odazivali. Otvaranje je bilo 8. februara, a dan prije nije bilo snijega i to je bio veliki problem. Sjećam se da se stalno o tome pričalo, šta ako ne padne snijeg? U noći između 7. na 8. februar počeo je da pada i nije prestajao do otvaranja. Nevjerovatan snijeg faktički je spasio Olimpijadu, ali napravio i drugi problem – kako se sad s njim izboriti? Međutim, tada je bila vojska JNA koja je sa stanovništvom skočila da se sve sredi. Svi su čistili ni od koga pozvani. Živjelo se za to, posebna je to atmosfera stvarno bila!“
ŠTA AKO NE ZALEPRŠAJU PAHULJE?
Višedecenijski novinar ondašnje Jugoslavije, a godinama unazad saradnik „Glasa Trebinja“ iz Ljubinja, Žarko Janjić, pored mnogih događaja koje je ispratio, pamti i Olimpijske igre u Sarajevu, gdje je u to vrijeme i radio. Impresije iz uvijek plodnog Žarkovog pera glase ovako:
Kao u dirljivoj „Bogojavljenskoj noći“ – gdje mališan kraj bolesne majke gleda kroz prozor i čeka kad će se nebesa otvoriti da zamoli Svevišnjeg da mu spasi majku, tako smo i mi, svi odreda u Sarajevu, u februaru 1984. motrili molećivo zainaćeno nebo, čeznući da nam pošalje snijeg i spasi čast, a ono opet ništa... danima ništa, premda je olimpijski sat širom globusa otkucavao i Igre uskoro trebalo da počnu... Ali na čemu kad glavni adut nedostaje!? No, nebo ko nebo, samo ćuti i čeka...Solidan dio ženine mi rodbine, na našu sreću prilično ih je, prema ranijem dogovoru, sprema se na put iz Slovenije u Sarajevo, a Trebević čađav, siv, turoban... Punica će za sve njih i nas biti kuvar, čuvaće nam i kćerku, možemo kud hoćemo: samo kud ćemo i mi i gosti ne padne li snijeg?!
Strepnja i nada se smjenjuju; šta stvarno ako ne zalepršaju pahuljice. Vidiš to na licima svih ljudi koje srećeš i u glavnim i u sporednim ulicama, nekakva nejasna odgovornost, nejasana krivnja, a opet prisutna na svakom koraku. Možda ima i zlobnih, ali oni su u masi neprimijetni. Za razliku od sujetne i nestrpljive štampe, recimo u Sloveniji i Hrvatskoj, gdje se već pitaju: ko to Bosni dade, rijetko i spominjući Hercegovinu. A onda, kao zainat toj zlobi i svekolikoj nakupljenoj skepsi u nama samim, jedne noći doletješe oblaci, zalepršaše pahuljice... i krupne i guste: kao iz vreće da meće, što bi rekli na Čemernu... Ili kao da su sve zajedno utekle iz pjesama Dragana Kulidžana „Sipajte, sipajte“ i „Priča o Januaru i Medi Mededaju“ ... a niko kao taj Mostarac nije umio tako lijepo da pjeva o zimskim radostima. Pahulje, pahuljice ili snežinke bele - kako kliktahu prvi turisti iz Maribora i Ljubljane, prispjeli na veliku sarajevsku željezničku stanicu, svjesni da su stigli na pravo mjesto u pravi čas. Grad nikad nije bio svjetliji i ljubazniji kao tih dana...Eto, po toj kolektivnoj brizi i gledanju u nebo, po onom zajedničkom čekanju i nadanju da se, ipak, nešto može lijepo desiti, makar i kad optimizam malo posrne – i po tom lijepom, što se na kraju desilo kao u holivudskim filmovima s hepiendom, najviše pamtim 14. ZOI.
U redakciji „Svijeta“ su mi rekli: isprati u nekoliko rečenica i kakvom slikom završnicu u brzom klizanju kod Zetre, ostalo vrijeme provedi sa gostima i rodbinom...Tako sam praktično mogao gledati brojne priredbe od skijaških skokova na Igmanu, preko muškog slaloma i veleslaloma na Bjelašnici, ženskog slaloma na Jahorini, boba i sankanja na Trebeviću do umjetničkog klizanja i hokeja u Zetri, bez obaveze da pišem.
Najviše sam volio hokej. Još od 70. godina kada sam bio u Moskvi u delegaciji sarajevskih „Malih novina“ – i kada nam je domaćin bio novinar „Pravde“ Anatolij Tolja Isajev, sportski novinar koji je pratio samo utakmice onda izvanredne sovjetske hokejaške reprezentacije. Bio sam jednom kod njega i kući kada mi je pokazao albume sa fotografijama, brojne štapove sa potpisima najboljih hokejaša svijeta i cijeli niz pakova s kojima se igra hokej. – Pak zovemo šajba, a hokej je u nas sport za odabrane momke – rekao mi je tom prilikom, poklonivši mi jedan pak i nekoliko knjiga iz svoje biblioteke. Tolja nije došao na 14. ZOI u Sarajevu, nikad se poslije nismo vidjeli. Pak i mnoge knjige koje mi je poklonio, a našle su se u mojoj biblioteci u stanu, u ratnim godinama, u Sarajevu, zauvijek su nestale... Jedna je ipak, posve slučajno ostala kod kuće, u hercegovačkom zavičaju – i ta je jedina preživjela, knjiga Leonida Soboljeva „Morska duša“.
Redakcijski kolega iz „Svijeta“, Enver Dizdar, sin pjesnika Maka Dizdara, dao mi je dvije ulaznice za svečano otvaranje Igara, rekavši da će on to radije gledati u TV prenosu, nego drhtati na osniježenom stadionu Koševo... Nenadano sam tako počastio i suprugu, spektaklom koji se nikad ne zaboravlja, a uglavnom se, nakon dužeg protoka vremena, pamti po raskoši boja, kostima i muzike. Bio sam i na zatvaranju, kad se pjevala pjesma Duška Trifunovića „Doviđenja u Kalgariju“... Niko ni slutio nije da će neki od tih što su je slušali, nepunu deceniju poslije, do Kalgarija stizati u potrazi za poslom i novim domom...
Duška ću u poratnim godinama sretati po vojvođanskoj ravnici, u Novom Sadu, Subotici, Crvenki, gdje je veliki trg nazvan njegovim imenom... Jednom baš tu, u Domu kulture, na Bulka festivalu, u omanjem društvu neko pomenu Zimsku olimpijadu, na što se Duško okrenu k meni, namignuvši vragolanski: „A sjećaš li se ti „svijetovac“ (po „Svijetu“ u kom sam nekad radio) kako smo ono mi čekali snijeg u februaru? Ovi ljudi to ne razumiju... A nije ni važno“.
Iz prve ruke saznajemo da se olimpijski duh u Sarajevu osjećao i izvjesno vrijeme nakon zatvaranja Zimskih olimpijskih igara.
„Ostala je masa ljudi, turista, polako se to osipalo. Jedina razlika bila je činjenica da nema takmičenja. Nakon nekoliko dana polako su i pojedine službe i prodavnice smanjivale obim rada, a ugostiteljski objekti su dugo radili po „olimpijskom režimu“ i grad je izvjestan period bio puniji. Ostao je grad da živi možda i više od mjesec dana u toj euforiji“, reče nam Radoje, osvrnuvši se i na pjesmu Zabranjenog pušenja „Volimo Jureka više od bureka“, koja mu je, uz mnogo štošta ostala jednom od trajnih uspomena na vrijeme 14. ZOI u Sarajevu.
I četiri decenije kasnije pamti se, prvobitno transparent, a zatim stihovi napisani za slovenačkog skijaša Jura Franka i jedinu jugoslovensku medalju te godine. Po našim sagovornicima primjećujemo da nije iščezlo ni sjećanje na kolektivni duh. Svijest koja se poput olimpijske baklje zarazno prenosila sa jednih na druge ostala je i do danas upamćena. Među Trebinjcima plamtila je u onom počasnom trčanju gradskim ulicama sa bakljom u bijelim rukavicama, učinivši jedno malo mjesto dostojnim velikog olimpijskog spektakla!
