Kada u Trebinju kažemo Zdravko Mrkonja prve asocijacije su ljubav prema sportu i rekreaciji, Trebišnjici, Kastelu, rodnom mjestu, porodici. A kada njega pitate da predstavi sebe, odgovara jednostavno – penzioner iz Kastela. I baš u toj jednostavnosti, nazire se sve ono što ga čovjekom čini. Ipak, mi tražimo više. Znamo da ga vječita potreba da bude u pokretu i danas motiviše, a da tolike decenije istraživačkog rada, kao šef laboratorije HET-a za pitanja čistoće i opstanka naše rijeke, te rekreativnog puta, sa sobom nose nemjerljiva iskustva.
Zdravko Mrkonja
I nismo iznenađeni da je sve počelo upravo na Trebišnjici, od prve lađe i veslanja. Uslijedili su fudbal, mali fudbal, rukomet, džudo, potom trčanje, polumaratoni, uz vječito vraćanje stonom tenisu, kojim se intenzivno i sada bavi, zajedno sa još nekolicinom veterana u stonoteniskom klubu „Sveti Sava“ Trebinje. Klubu koji godinama opstaje na čistom entuzijazmu onih koji poznaju sve benefite ovog sporta i, osim što se svakodnevno sastaju da odigraju meč više, učestvuju i na takmičenjima veterana.
„Ne bih želio da promovišem ili guram u stranu druge sportove ali stoni tenis je najbrojniji sport po registrovanim igračima, posebno po rekreativcima, milionima njih u svijetu koji igraju rekreativne lige, a svake godine se održavaju svjetsko i evropsko prvenstvo za veterane. Mi smo u Trebinju dugi niz godina organizovali veteransku ligu, a pored nas, učestvovali su rekreativci iz Herceg Novog, Tivta, Podgorice, Kotora, Dubrovnika. Bila su to predivna druženja, pokrenuta iz entuzijazma, koja sada pokušavamo ponovo da oživimo“, započinje Zdravko sa nama priču o stonom tenisu, koji se u Trebinju igra preko 20 godina, ali, istoriju bilježi i decenijama unazad jer, kako nam kaže, ovim sportom bavio se još sa prvim gimnazijskim danima u nekadašnjem Kinu Sloboda.
U novije vrijeme mjesto za stoni tenis prvobitno je bilo u prostoru kasarne, a nakon njenog rušenja, dobili su dio hale Novoteksa, koju su, priča nam, uz pomoć donatora i dobrim dijelom samostalno, adaptirali.
„I danas sve to sami održavamo, imali smo stolove od ranije jer je klub registrovan i preregistrovan, ali smo zadovoljni i bio bih sretan da neko ambiciozan to dovede na viši nivo. Stoni tenis pruža izuzetne dobrobiti za organizam, pospješuje i fizičku i mentalnu snagu. Zahtijeva brzinu, koncentraciju, reflekse, poboljšava kognitivne sposobnosti jer u djeliću sekunde morate vidjeti i šta je protivnik uradio i odlučiti o narednom potezu. To ne tvrdim ja, već nauka. Toliko je brz a igra se sa različitim materijalima tako da se stalno morate i edukovati. Nije ni skup sport, ne traži mnogo, takmičarski je, družiš se sa čovjekom“.
Sve to govori u prilog činjenici zašto ovakva vrsta rekreacije zavređuje više pažnje. Ako se zna da se širom svijeta i u regionu organizuju različite lige, među kojima i veteranske, onda ovaj sport kao rekreacija za ljude svih generacija dovoljno govori sam za sebe.
STONI TENIS – SPORT ZA SVE GENERACIJE
„Kada smo osnovali Stonoteniski klub „Sveti Sava“, 2003. godine imali smo ideju da radimo sa djecom, zbog čega smo i tražili blagoslov od tadašnjeg Vladike Grigorija da nosi ime ovog svetitelja. Škola stonog tenisa trajala je skoro 10 godina, međutim pomoć je bila mala i to više nije moglo da se održi. Bila je to lijepa priča i žao nam je što nije zaživjela. Želja mi je da je ponovo pokrenemo, s obzirom da je ovo sport bez ikakvih ograničenja. Recimo, mali fudbal sam igrao do svoje 60 i neke godine, ali tu se nije lako porediti sa mlađima, ne možete ih stići. A u stonom tenisu danas ljudi i od 80 godina dobijaju igrače od 30. Kad sve sagledam, samo se košarkom nisam bavio zbog visine, a u stonom tenisu ne postoji ni takva prepreka. Mislim da ljudi u trećem dobu zavređuju pažnju i da im stoni tenis može mnogo pružiti u svakom smislu. To je najrekrativniji sport jer se svakog mjeseca održavaju veteranski turniri na različitim mjestima, a mi volimo reći najvažnije je drugo poluvrijeme kada se okupimo za neku večeru i družimo!“
U trebinjskom stonoteniskom klubu danas je aktivno oko 30 rekrativaca, kako Zdravko kaže, samoukih poput i njega samog. Povezuje ih ista nit – ljubav prema stonom tenisu i želja za dobrim druženjem. Ipak, dugim igranjem i zanimanjem, osvajaju i zavidne rezultate. Naš sagovornik, u konkurenciji veterana, i brojne pehare i medalje.
„Pehare poklanjam unucima i zato su mi značajni. Stonim tenisom se bavim jer volim da sam fizički aktivan, a to je rekreacija za čitav život. Posebnu priču čine naša druženja, putovanja, spoznaja da bilo gdje na prostoru bivše Jugoslavije imam prijatelje, od Zagreba do Makedonije. Idem redovno na turnire u Dubrovnik, Tivat, Herceg Novi i zadnje dvije godine bio sam 3. u svojoj kategoriji. Kad god mogu odem u Beograd, obiđem djecu i na Marakani, gdje imaju salu za stoni tenis, odigram koji meč“.
Stoni tenis, Dubrovnik 2025.
U ovoj godini već je učestvovao na turniru u Odžacima, u Vojvodini, gdje se, kako nam priča, stoni tenis igra u svakom selu. Sprema se za turnir u Kragujevcu u junu, a dobio je poziv da u maju učestvuje i na turniru na Sardiniji. Trebinjskim veteranima prilično je daleko otići na pojedine turnire pa su ih, još prije par godina doveli u Trebinje.
„U našem klubu, koji danas opstaje iz entuzijazma nas nekolicine, organizovali smo osam velikih veteranskih turnira u Trebinju, od kojih je zadnji održan 2017. godine. To je bio omiljeni turnir u regionu, bili smo izvanredni domaćini, ali postalo je preskupo sve to pripremati. Nakon višegodišnje pauze, prošle godine opet sam skupio snage pa smo održali Veteranski ekipni turnir. Učestvovalo je osam ekipa iz Trebinja, Čitluka, Dubrovnika, Herceg Novog, Tivta, Kotora i Zvezda iz Beograda, dakle četiri države – BiH, Crna Gora, Srbija i Hrvatska. Sada nastojimo da organizujemo našu veteransku ligu, ekipnu, za koju smo napravili pravila i odlučili da bude 5 klubova – Trebinje, Podgorica, Tivat, Herceg Novi i Dubrovnik, tri zemlje! Sve je o našem trošku, sve dijelimo i to je ljepota igranja i druženja. To je stvarni amaterizam“.
A biti u sportu, za ovog čovjeka je način života. Pričajući nam o svim svojim poduhvatima, poveo nas je i u jedno drugo vrijeme. Ređajući sliku za slikom, oživljavamo koliko njegov sportski, toliko i duh ovog grada.
U svojoj lađi na Trebišnjici 1963. godine
„Dovoljno sam star da dobro pamtim Trebišnjicu kad je bila prava rijeka i voda topla, kada su kupalište Banja i Bregovi ljeti imali po dvije hiljade kupača. Bilo mi je nekih pet, šest godina kada je moj otac, inače stolar, napravio lađu, kakve su i sada na rijeci i čitav raspust sam provodio upravo na vodi. Prelazili smo jazove, ispod kojih nije bilo nijedne kuće samo dva kanala, zamišljajući da je to neko „Srebrno jezero“. Svi iz moje generacije smo imali predivno djetinjstvo, puno mašte. Nije bilo televizora, čitali smo dosta, mnogo vremena provodili napolju u igri i ne znajući i ne htijući bili smo sportisti. Tako da je moj sportski put, a prije bih rekao rekreativni jer sebe smatram rekreativcem, počeo od najranije mladosti“.
Da vesla i pliva naučio je još prije polaska u školu. A veslački zanos, osjećaj mira na toliko mu voljenoj Trebišnjici nije nestao ni do danas pa ga i sada možemo vidjeti kako krstari svojim kajakom ili kanuom.
BEZ VESLANJA NI DANAS
„U Trebinju nije postojao veslački, ali jeste kajakaški klub u koji sam se upisao jer sam bio odličan veslač i obožavao veslanje. Rijeka je tada bila topla, puna ribe, nije bilo ovoliko rastinja. Međutim, napravljene su brane, Trebišnjica je puštena i klub je prestao sa radom, tako da se, na moju veliku žalost, ovim sportom nikada nisam aktivno bavio. Danas imam plastični kanu, kao i kajak, u kome ljeti uglavnom veslam, lagan je i mogu sam da ga prebacujem preko jazova i prepreka. Kanu koristim obično kad mi dođu unuci. Djeci je to posebna atrakcija, a meni uživanje!“
Istovremeno, u najranijoj mladosti trenirao je fudbal, a prvi sport kojim se ozbiljno bavio bio je džudo. Sve vrijeme uz stoni tenis – od drvenih reketa na improvizovanoj šperploči do prvih pravih stolova u bivšem Kinu Sloboda. Igrao je i rukomet, a obožavao mali fudbal te sa posebnom radošću evocira da je na nekoliko Olimpijada u malom fudbalu branio za ekipu Kastela. Mi smo posebno oduševljeni spoznajom da je mali fudbal igrao, kako nam reče, do svoje 60 i neke godine.
U međuvremenu je i trčao. Pamtimo njegove podvige. I ne samo to, nego i činjenicu kojom je iznova pokazao da ništa nije nemoguće.
„Sa trčanjem sam počeo kad sam napustio džudo, a na duge staze je krenulo na nagovor profesora fizičkog Đura Vujovića. Pošto sam paralelno igrao mali fudbal i stoni tenis, godišnje sam jednom ili dva puta trčao „Beogradski polumaraton“. Kasnije, sa divnim društvom Trebinjaca koji i sada trče, i „Ostroški“ i „Kotorski“, priča nam Zdravko, koji je beogradski polumaraton istrčao 24 puta, kotorski tri i ostroški jednom.
I sasvim očekivano, slično prethodnim, na prošlogodišnjem „Beogradskom polumaratonu“, među 5.000 trkača, u apsolutnom plasmanu bio je među njih dvije i po hiljade, a od 18 u svojoj starosnoj kategoriji – plus 70, zauzeo treće mjesto. Izuzetan uspjeh, kao i spoznaja da je među Trebinjcima koji učestvuju na polumaratonima, najstariji.
Boka - polumaraton 2024.
„Treba izdržati 21 km, ali ako je čovjek zdrav, nije to nešto veliko. S druge strane, za mene rekreacija predstavlja stil života i neizmjerno me raduje veliki broj naših sjajnih momaka koji trče i što je ova vrsta rekreacije toliko zaživjela. Nadam se da ću im se ponovo pridružiti!“
SA PONOSOM U PENZIJU
„Na Trebišnjici sam i odrastao i proveo čitav radni vijek, radeći u HET-u, na mjestu šefa Laboratorije za ispitivanje površinskih i podzemnih voda sliva Trebišnjice, sa čime smo u Trebinju počeli 1983. godine, a prethodno su analize obavljane u Zavodu za higijenu Sarajevo. Laboratija je tada bila smještena u baraci, bio sam prvi zaposleni i, kad sam počeo da radim ničega nije bilo. Polako se krenulo sa opremanjem, a onda smo 1989. preselili na mjesto na kome je laboratorija i sada, pored brane Gorica. Početkom 2000. godine laboratorija je nadograđena, proširena i danas je respektabilna. Može da odgovori svim traženim zahtjevima i zadnjih godina rada bavio sam se usvajanjem metoda za ispitivanje vina. Mislim da smo dosta pomogli vinarima metodama koje služe u tehnološkom procesu dobijanja vina. Riječ je o parametrima koji se kontrolišu i koriguju u toku pravljenja vina, od berbe do krajnjeg proizvoda. Usvojili smo desetak oficijalnih paremetara koji se rade maltene ručno, a laboratorija ima i instrument, dovoljno precizan za tehnološki pregled vina. Ponosan sam na taj dio rada!“
I kada pomislite da ste sve čuli, Zdravko vas nanovo iznenadi bogatstvom uspomena i doživljaja, koji su istovremeno obilježili i plodnu istoriju Trebinja. Bio je sastavni član Gradske muzike u Trebinju, i to već od petog razreda osnovne škole, što je kuriozitet sam po sebi.
„Pohađao sam Muzičku školu, ali mi je zanimljivija bila Gradska muzika, čije prostorije su bile u Kastelu, na mjestu sadašnje picerije Meksiko. Stalno me zanimalo šta se tu dešava i tadašnji kapelnik Rajko Zakarija pozvao me da sviram sa njima. Bio sam 5. razred osnovne škole. Niko nije htio da svira francuski rog ili hornu, vrlo osjetljiv instrument, a ja sam prihvatio. Učio sam kod njega i počeo probe sa prvim sastavom, koji je imao uniforme. Dvije godine kasnije, u 7. razredu trebalo je svirati na sahrani, a jedan član orkestra je nedostajao. Na prijedlog ostalih, nabavili su mi uniformu i kapelnik me pozvao da sviram s njima. Gradska muzika je trajala do 1992. godine, kada je bilo naše posljednje sviranje“.
Zdravko kao član Gradske muzike Trebinje, 1968. na Ublima (drugi s lijeva, čuči)
Evocirajući uspomene na jedno minulo vrijeme, kaže da su godine Gradske muzike najbolje bile uz kapelnika Boba Vučura, sa kojim su upravo zadnji put i svirali početkom devedesetih godina prošlog vijeka.
„To je vrijeme koje nema zaborav. Pamtim naše koncerte na Stradunu, gdje smo svirali i popularne melodije i marševe, nastupe na festivalima, na Olimpijadi u malom fudbalu, a jedan od najljepših doživljaja bio mi je 1968. godine, kada se slavilo 25 godina ratne mornarice na Lastovu. Dubrovačkoj gradskoj muzici je falilo instrumenata i nas nekoliko iz Trebinja smo išli. Bilo mi je 14 godina i to je bilo zaista predivno! Pamtim i 1. maj, uranak, 5 sati ujutro, mi sviramo kroz cijeli grad, bile su tu i proslave na Ublima, gdje bi se okupilo po nekoliko muzika i ogroman broj ljudi, a posebno je bilo kada bi se spojile naša, dubrovačka i muzika iz Herceg Novog pa zasviramo marš! Jezgro prve Gradske muzike činili su stari vojni muzičari koji su bili u Trebinju, a potom mi koji smo ostali. Gradska muzika nikada nije bilo dio Muzičke škole, postojala je nazavisno, bila je specifična i pola sastava je bilo iz Starog grada. Pokušavali smo da se okupimo poslije rata, ali bezuspješno i žao mi je zbog toga“.
Ovaj čovjek nevjerovatne energije i različitih opusa interesovanja, svojevremeno je na nivou BiH nagrađen za kulturno-umjetnički rad pa i sada čuva zlatnu medalju, kao podjsetnik na ovo zasluženo i vrijedno priznanje. A bio je i čini neraskidivi dio grada na Trebišnjici, rijeci za koju nikada nije prestao da se zalaže, uz koju je rastao, radio, pored koje i danas živi i bez koje ni u penzionerskim danima ne može, jednako kao ni bez fizičke aktivnosti. Zato mu vjerujemo kada kaže da je rekreacija njegov najveći pokretač. U osmoj deceniji života, Zdravko Mrkonja je primjer da su godine, ništa drugo, nego stanje uma!
