STERIJINO OGLEDALO: DA SE VIDIMO, NASMEJEMO I POSTIDIMO

Ako je istinita priča da pisac svojim radom stvara ogledalo koje vešto skriva u uglovima naših života ne bismo li se ponekad pogledali i ugledali stvarnu sliku i priliku kako izgledamo, ako je verovati predanju da to pisci čine sa željom da se i sami sretnu sa sopstvenim likom i delom sačinjenim u večito teškim vremenima na ovim večito tragičnim prostorima, ako je i Jovan Sterija Popović izgradio jedno takvo ogledalo za sebe i ljude svoga vremena (pre sto pedeset i više godina) da se vide i nasmeju i postide, danas je to njegovo veliko salonsko „stajaće ogledalo“ poprimilo zapanjujuću oštrinu i od „veselog pozorja“ davnih vremena ukazalo nam našu tragediju nagoveštenu u njegovim komedijama sa dobroćudnim ali i svojeglavo prgavim junacima.

U godinama pakla dvadesetog veka, Rodoljupci balkanskih plemena nisu bili romantične kavkadžije i seoski bećari sa zastavama koje se menjaju češće od košulja i sa štapovima od zastava podignutim uz nadvikivanje ko je veći rodoljub; ista zemlja sa istovetnim problemima, sve isto kao u Sterijinom „veselom pozorju“, samo što smo svi mi u tom njegovom kristalnom ogledalu sačinjenom od sunca i mesečine ostareli, ogrubeli i omrzli u netrpaljivosti; umesto zastava i drvenih palica obračunavali smo se hladnim i toplim oružjem do uništenja i samouništenja, uzvikujući davno napisane reči Sterijinih junaka o patriotizmu – ljubavi za zamlju zvanu Majka (ko je normalan ikada išao ulicama i vikao da voli majku?), i sa prastarim običajem da, kada neko nastrada, ogledalo prekrijemo crnim šalom, maramom ili platnom, četvrdeset dana.

Današnje Sterijino „veselo pozorje“ pojavljuje se u Sterijinom ogledalu tek kada skinemo crnu tkaninu i u salonskom ramu ugledamo istiniti lik našeg postojanja u vremenu moralnog, duhovnog i sveukupnog nestajanja: da se vidimo, nasmejemo i postidimo.

Dušan Kovačević

*Pogovor u: Jovan Sterija Popović, Vesela pozorja, Sterijino pozorje, Novi Sad 2014.

 

NASTOJEĆE POZORJE NISAM IZMISLIO

(PREDGOVOR JOVANA STERIJE POPOVIĆA KOMADU „RODOLJUPCI“)

Nastojeće pozorje nisam izmislio, nego sve što se u njemu nahodi, pak i same izraze i reči, pokupio sam koje iz života, koje iz novina: i čitatelji će se iz gdekojih opština začuditi kad svoje Smrdiće, Šerbuliće, Žutilove itd. u svoj istovetnosti nađu. Ništa mi, dakle, ne ostaje nego progovoriti koju reč zašto takovo delo, s takovim pogreškama, na svet izdajem; jer napred znam da će to svima onima nepravo biti koji narod ne inače nego kao mati svoje dete gledaju, i sve bi želeli da se za njima dobro govori.

Dokle se god budemo samo hvalili, slabosti i pogreške prikrivali, u povesnici učili koliko je ko od predaka naših junačkih glava odrubio, a ne i gde je s puta sišao, donde ćemo hramati i ni za dlaku nećemo biti bolji, jer prostaci i mladi ljudi, koji se tako zapajaju, i ne misle da može biti i pogrešaka u nas, pak sve što im se predlaže, za čistu istinu i dobrodetelj smatraju. Bacimo pogled na najpoznatiju povesnicu našu. Što je bilo luđe, preteranije, nesmislenije, to je imalo više uvažatelja, a glas umerenosti smatrao se kao nenarodnost, kao protivnost i izdajstvo; jer je svaki čovek sklonjen na črezvičajnosti, pa kad ne zna da može biti nesreće, trči kao slep za tim, i srdi se na svaku pametnu reč Otud nije čudo što nevaljali i pokvareni, a takvih ima svuda, pod vidom rodoljubija svaku priliku za svoju sebičnost upotrebljavaju, i najbezumnije sovete daju, ne mareći hoće li se time svojoj opštini ili svome narodu kakva šteta naneti. Sebičnom je dovoljno kad je samo njemu dobro i kad prostaka može na svoju ruku da preokrene, a za dalje se ništa ne brine.

Pozorije, dakle, ovo neka bude kao privatna povesnica srpskoga pokreta. Sve što je bilo dobro, opisaće istorija; ovde se samo predstavljaju strasti i sebičnosti. A da moja namera nije s otim ljagu baciti na narod, nego poučiti ga i osvestiti kako se u najvećoj stvari umeju poroci dovijati, svaki će blagorazuman rodoljubac sa mnom biti soglasan.

Jovan Sterija Popović

 J.S. POPOVIĆ, „RODOLJUPCI“

ISTORIJSKE OKOLNOSTI

Zbivanja u komediji „Rodoljupci“... dešavaju se burne 1848, kada „gori cela Evropa“. To je godina „proleća naroda“, u kojoj se revolucija munjevito širi od Francuske, preko Italije, Mađarske do male banatske varoši Vršca, gde se većim delom zbiva radnja dela. Taj gradić je rodno mesto pisca Jovana Sterije Popovića... Da bi se shvatile istorijske okolnosti u kojima je delo nastalo i gde se radnja dela dešava, valja reći da je Vojvodina bila, sa većinskim srpskim življem, deo Austro-Ugarske monarhije, dok je Srbija samostalna Kneževina... Srbi pod mađarskom vlašću nisu imali svoju autonomiju, pravo na jezik, upravljanje školama, srazmerno učešće u državnoj upravi. To su bili i njihovi osnovni zahtevi da bi se pridružili Mađarima u buni protiv bečkog dvora. Kada su odbijeni srpski zahtevi u 17 tačaka, nastala su nemiri, spaljivanje mađarskih protokola.

Mitropolit srpski bio je primoran da sazove Narodnu skupštinu u Sremskim Karlovcima 1. maja, na kojoj je proglašena „Srbska Vojvodina“, koju Mađarska vlada nije priznala. U međuvremenu, Hrvati su zauzeli protivmađarski stav, a vlada Kneževine Srbije počela je da pomaže ugarske Srbe šaljući u leto 1848. dobrovoljce iz Srbije. Tako je otpočeo opštenarodni rat između južnih Slovena i Mađara. U tom ratu su goreli gradovi, civili bivali ubijani, pljačkani i proterivani. Austrija je već od avgusta rešila da upotrebi Srbe i Hrvate protiv Mađara. Novi car Franja Josif potvrdio je odluke Majske skupštine, ali nije definisao teritoriju Vojvodine. U proleće 1849. usledila je mađarska protivofanziva, i u Banatu je došlo do sloma srpskog pokreta. Izbeglica je bilo 30-40 hiljada u Beogradu i Srbiji. Tek je slom Mađara u ratu s Rusima okončao rat u Vojvodini.

Zoran T. Jovanović (priredio: Zoran Đerić)