„Neki moji prethodnici su već upućivali pisma izvinjenja, a ako opet to moramo - čitav život će nam proći u izvinjavanju... Mi smo spremni za saradnju, ali nismo za poniženja. Zna se ko je pokrenuo rat, to nisu bili Trebinjci“.
Ovako je za „Jutarnji list“ zahtjeve „političkog“ Dubrovnika komentarisao gradonačelnik Trebinja Mirko Ćurić – aludirajući na događaj iz aprila 2012, kad je tadašnji gradonačelnik Trebinja Dobroslav Ćuk u dubrovačkom hotelu „Ekscelzior“, uz rukovanje sa tadašnjim dubrovačkim kolegom Androm Vlahušićem, javno izvinio, izrazivši žaljenje „zbog svake nedužne žrtve i štete koja je nanesena građanima Dubrovnika“.
„Ako neko traži izvinjenje za 1991, onda bi i mi mogli tražiti i za 1991. i za 1941. godinu. I mi imamo izgubljene živote iz 90-ih, imamo i oštećenih objekata od granata iz Dubrovnika, ali ako ćemo samo o tome pričati, nećemo nikud doći. Ja u ratu nisam učestvovao, kao ni gospodin Franković, obojica smo bili djeca. Izborne godine su česte i ljudima očito trebaju glasovi, ali meni ne trebaju glasovi koji vode u prošlost. Osvježavanje tih rana ne vodi nigdje“, ističe Ćurić za „Jutarnji list“.
Ekipa „Jutarnjeg lista“ posjetila je Trebinje tragajući za odgovorom na pitanje otkud „silni nesklad između službenih i neslužbenih odnosa Trebinja i Dubrovnika.“
„Službeno - tih odnosa nema. Neslužbeno - sve vrvi od suživota“, zaključuje autor teksta koji je od trebinjskih sagovornika, uz pomoć elementarne matematike, lako ubijeđen – zašto Dubrovčani trguju u Trebinju, ovdje dolaze na ručak, koriste stomatološke ili automehaničarske usluge, kupuju stanove...
„Nikad nije bilo više života između Trebinja i Dubrovnika nego danas“ – kaže za ovaj list i bivši dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić, koji je 2012. primio izjavu žaljenja od tadašnjeg trebinjskog gradonačelnika Ćuka.
„Ja sam za taj susret dobio najširu moguću političku podršku, i od Ureda predsjednika RH. Morate znati da s njihove strane to nije bilo lagano, i kod njih je bilo žrtava, mnoge trebinjske majke su ostale bez sinova. Tamo je bila mobilizacija JNA, nisu se ni oni baš mogli oduprijeti“, ističe Vlahušić.
S druge strane, aktuelni prvi čovjek Dubrovnika Mato Franković ima putpuno drugačije predstave odnosa dva grada:
„Vrlo je jasno kakvi su ti odnosi. Njih nema“. Kao što za Frankovića ne postoji ni izvinjenje iz 2012. godine.
„To nije istina, ta izjava nije potpisana. Nikad nije došlo do službenog izvinjenja, osim od vladike Grigorija. Nama se službena Crna Gora izvinila i s njima normalno sarađujemo. To očekujem i od trebinjskih vlasti: čim se izvine, ja sjedam u auto i odlazim u Trebinje. Dubrovnik je svjetski brend i više trebaju oni nas nego mi njih. Oni nama uopšte ne trebaju“ - drži Franković.
„Valja zapamtiti ovu rečenicu: 'Oni nama uopšte ne trebaju'. Neobična misao za čelnika grada koji živi od turizma, na pogon sezonskih radnika iz Trebinja. Još će vode proći Trebišnjicom dok prvi čovjek Dubrovnika ne naruči pastrmku u Studenca“ – zaključuje autor Damir Pilić, čiju reportažu iz Trebinja u cjelosti možete pročitati na stranici „Jutarnjeg lista“.
