3.jpg (149 KB)

Nijemci su ga zvali “her fotograf” i nisu ga iz Krupnja poslali u kalvariju Staljingrada. On je potom obučio 137 fotografa po Srbiji, Hercegovini i Bosni; na svoj način dao im hljeb u ruke.

Hiljade odraslih Hercegovaca u najdražim albumima danas čuvaju po neku sliku iz mladosti koju im je napravio neobični čovjek skriven iza tri riječi: “Foto Gojko, Loznica”. Danas, kad čak i radio stanice imaju portale sa slikama, podsjetiću vas na priču o Gojku Grahovcu, zabilježenu u Berkovićima prije 12 godina, koja jasno oslikava kako su se fotografija i njena moć mijenjali kroz vrijeme. Ovako je, dakle, bilo.

Iz vinograda, na podvornici Crkvini, pod surim stijenama berkovićkog sela Potkoma, Gojko Grahovac pobjegao je glavom bez obzira. “Ja ovo više ne mogu!” viknuo je ocu, bacio motiku, s pozjamljenim novcem od nekog Janjoša otišao u Split i prijavio se komisiji Primorske banovine što je birala žandarme. Za naočitog momka, sa četiri razreda osnovne, ne bi problema. Postade što je htio - žandarm Kraljevine Jugoslavije.

Kako ga je poslije sudbina odnijela u Krupanj malo se zna. Gotovo ništa pouzdano. Pouzdano je, ipak, da ga je u tom srbijanskom mjestašcetu zatekao rat - i zaprijetila opasnost da ga Nijemci pošalju na Staljingrad.

Vispreni Hercegovac prokljuvio je da one oženjene u prvom talasu ne mobilišu, te se na brzinu oženio djevojkom, tačnije djevojčicom koja mu se sviđala - imala je samo 16 godina! Zatim je dočuo da Nijemci poštuju otmene majstore, zanatlije uopšte, te brzo kupio jedan jeftini fotoaparat. Prebacivši mu remen preko ramena, danima je ponosno koračao Krupnjem, ne znajući ni kako funkcioniše, a Nijemci su ga odsječno oslovljavali sa “her fotograf”. Ti Nijemci ni u ovoj priči, naravno, nisu dobri momci, ali iako su u početku bili slijepi kod očiju (ne uviđajući da onaj s foto-aparatom ništa ne snima), ispostaviće se da su na kraju - bili vidoviti. 

4.jpg (222 KB)

Dabarske čobanice iz davnih dana - iz arhive Gojka Grahovca

Gojko Grahovac (1914 – 2001.) uistinu će postati “her fotograf”. Ali tek kad Nijemci budu satjerani u Njemačku. “Škljocu”, koja ga je spasila od staljingradske kalvarije, ozbiljno će proučiti nešto poslije rata, počevši od pravih fotografa da “krade” zanat. Niko ti, pričao je, ne bi rekao dvije važne stvari, jednu bi... I ja bih, izašavši iz kakve takve radnje, stao iza ćoška, izvadio notes, zapisao ono što sam čuo - sjećanje je u ovakvim stvarima nepouzdano. Čim bih zapisao, to bih i isprobao.

Pošto se notes dobro udebljao, Gojkove ambicije još više porasle, a kako je bio i oženjen  (Sofijom) od Tubića iz Banje Koviljače, jednog je jutra, 1948, u ovom prelijepom banjskom mjestu, nadomak Loznice osvanula fotografska radnja, nad kojom je stajalo: “Foto Gojko, Loznica”.

Ta će tabla iz temelja promijeniti njegov život, ali i budućnost fotografije u istočnoj Hercegovini, dijelu istočne Bosne i zapadne Srbije!!!

Na tom širokom arealu malo je danas odraslih ljudi što nemaju bar jednu “uspomenu iz školskih klupa” zabilježenu nekim od Gojkovih aparata: “kodak – retinom”, “zorkijem”, “kijevom”, “praktikom”... Od Loznice do zavičajnog Dabra izrastao je u legendu ondašnje crno-bijele fotografije. A otmenost, što mu je u Krupnju možda spasila i život, pokazao je još siromašnim zavičajcima na drugi način.

1.jpg (213 KB)

Hercegovačko kolo – iz arhive Gojka Grahovca

- Zarađivao je dobro - podsjeća njegova mlađa sestra Duša. - Prvi se u Dabar dovezao svojim automobilom. Bilo je to 1950. godine. Vidite gore, s planine, sa  Hrguda, ljudi su silazili da ga vide kako vozi, da se čude odakle mu toliki novac da kupio auto! A opet, iza ove njegove otmenosti, iza njegovog teškog puta do zanata, krila se u stvari jedna vrlo široka duša kakvu teško možete naći....u... U, htjedoh reći u Hercegovini, a u stvari - kakvu rijetko možete naći na svim ovim našim prostorima! O tome vam više podataka od mene zna moj bratić Mirko, koji je i sam položio fotografski zanat.

- U pravu je tetka - Duša - počinje Mirko Grahovac. - Ono  što je u zanatu teško sticao, stric Gojko je lako dijelio… U stvari, kada se profesionalno počeo baviti tim zanatom, sve one koji mu se svide odvlačio bi među fotografe. Moj jedan pokojni stric, Marko, što se utopio u Drini 1958 - i on je imao fotografsku  radnju u Loznici! Pa “Foto  Momo” iz Mostara, “Foto Radovan” u Bileći (nekad radio pri vojsci u bilećkoj kasarni kao fotograf), pa moj pokojni stari (otac) - i on je naučio i slikao po dernecima, ali nije polagao za fotografa... Ali, onda sam ja položio za fotografa 1987. u Loznici, u srednjoj školi! Tu su još jedan Cane, pa jedan Mića Ranković iz Loznice, što je poslije otvorio radnju i u Beogradu, pa Gavrilo Gašo Muratović u Ljubinju... Gašo i Momo Muratović su imali radnju u Vlasenici, pa preko njih su kasnije postali fotografi Bogdan Muratović u Nevesinju, pa Mića Grahovac u Konjicu, pa Mome Muratovića sin Miki u Trebinju, pa Radovana Grahovca sin, Saša, u Bileći - i on je položio fotografski zanat... To je što lično znam, onako iz prve ruke... iz prve asocijacije. A jednom sam slušao da su Momo Muratović i ovi što se sad aktivno bave fotografijom po Hercegovini, Bosni i Srbiji izračunali da je moj stric Gojko Grahovac obučio  za fotografski zanat tačno 137 ljudi!!!

Svakog je posebno nagovorio da se tom posveti...Ponekad štošta zvuči anegdotski, ali je to sušta istina... Stric bi bio prilično bolećiv kad bi zapazio kakvog mlađeg Hercegovca da se bavi teškim poslom; ako bi mu se svidio odmah bi ga pozvao na piće i predložio mu: imam za tebe lakši posao, vidiš ovo (pokazao bi mu foto-aparat  kojim radi), nauči, ne muči se... Pa i Radovana Grahovca iz Bileće, pričaju, sreo je jednom u Dubrovniku kako miješa i nosi malter. Odmah se sažalio na mladića. To je, valjda, vezano s onom motikom što je i sam davno hitnuo i pobjegao i iz vinograda i od kuće, te ti je Radovana začas nagovorio da se posveti zanatu vezanom za blendu, daljinu, ekspoziciju... razvijače i fiksire.

2.jpg (191 KB)

Iz zavičajnog dabarskog kraja polovinom prošlog vijeka - iz arhive Gojka Grahovca

I znate šta, zaključuje nakon podužeg monologa Mirko Grahovac iz Potkoma, niko se nije pokajao što je poslušao njegov savjet!

- Čuj  požalio – obrecnuće se Gojkova sestra, Mirkova tetka Duša. - Pa ja sam upoznala jednog Bosanca, imena mu se ne mogu sjetiti, kad je došao kod Gojka da ga uputi u posao... Mnogo godina kasnije taj će mi Bosanac reći da je toliko razvio posao, da što u Bosni, što na hercegnovskoj rivijeri ima ukupno 27 kupatila u svojim kućama! Brata mi je okivao u zvijezde!

Sam Gojko Grahovac nije bio tako bogat. Ali imućan jeste. Kada je 1979. otišao u penziju preselio se u Beograd, gdje je kupio kuću. Sinu Draganu (osim njega imao je i dvije  kćerke) ostavio je kuću u Banji Koviljači i fotografsku radnju u Loznici, što ju je davno iz Banje Koviljače  bio preselio u taj grad. Nedugo poslije njegove smrti povelika grupa onih fotografa što ih je naučio prvim koracima dogovarala se da mu zajednički podigne spomenik. Ali iz porodice su im, uz zahvalnost, rekli da to nije potrebno, da će to sami porodično obaviti. Ali su i dodali da su, u stvari, oni (današnji  fotografi) jedan drugi, neobičan, živi spomenik širini Gojkove duše.

Prisjećajući se te duše, potomski Grahovci pominju da je Gojko ovom zanatu privolio i Mihajla Grahovca koji danas ima radnje u Zvorniku, Bijeljini i Novom Sadu. Sjećaju se nekadašnji dječaci, danas odrasli ljudi, kako im je u davno “bosonogo djetinjstvo” fotograf donosio velike šarene lopte, slike velikog formata - prava čuda za gladne dječije oči tih godina. Pamte: donosio je i sadnice jablanova, smokava, sadio ih povrh vinograda - od koga je davno pobjegao, a kome se, eto, “u liku velikog strica”, vraćao.

I danas, iznad vinograda, gdje su čokote nedavno obrali, leže stare, zarđale školjke jednog “opela” i jedne “olimpije”. Ostaci dva automobila, što ih je u svoje vrijeme dovezao Gojko i poklonio dvojici svoje braće iz Potkoma! Zaradio ih je, između ostalog, hodeći i putujući po brdskim i planinskim selima Hercegovine, po Vlahovićima, Vranjskoj, Hrgudu, po najzabačenijim selima - fotografišući đake, kojima su te davne slike sada neprocjenjivo drage uspomene iz mladosti, nešto sa čim se ni po koju cijenu ne bi rastali. Uz te portrete ostalo je i po nešto slika iz hercegovačkog života koji je zauvijek prošao, slika što o tom životu govore više nego hiljade riječi.

Neke od njih čuva njegov bratić Mirko u Potkomu; Mirko, kome je stric za 21. rođendan poklonio jedan “kijev”, htijući i od njega napraviti fotografa sličnog sebi.

- Digitalna tehnika štošta je promijenila u fotografiji - kaže Mirko. - Danas fotografi više nisu “čudo”... ali moj stric… Moj stric  zaista je bio čudo i bila bi velika nepravda da ovih nekoliko prizora iz njegovog života nismo zabilježili. Da hiljadama onih koje je fotografisao nismo otkrili ko se krije iza one obične tri riječi “Foto Gojko, Loznica”.