U selu Bihovo naizgled obično domaćinstvo ali, po mnogo čemu veoma posebno. U harmoniji kakva se danas rijetko sreće, tu, nadomak Trebinja živi se u duhu iskonskih, tradicionalnih vrijednosti. Iza kamenih zidina i kapije za svakog uvijek širom otvorene dočeka vas miris doma i djetinjstva. Džemovi i pekmezi, kolači i torte, likeri, sirevi... Sve to, sa svojih deset prstiju godinama unazad priprema Milijana Bokonjić.
Žena je to širokog osmijeha, plavih očiju, dubokih, prepunih dobrote, unutrašnje snage, dječije iskrenosti. Supruga jednog Miroslava, sa kojim je 24 godine u braku i majka Marka i Marije. Ali, prije svega, ona je dama i snaga koja, svojom ljubavlju pomjera planine i nenametljivo okreće točak života svoje porodice.
Priča nam da je odrasla u gradu. Da je uvijek govorila kako nikada neće živjeti na selu. Da je sanjala neke drugačije snove. Ali i najvažnije, da je danas srećna i ostvarena svime što joj je sudbina podarila. Pored svog supruga i dvoje djece. Interesantno, ne voli ni sir, a teško je naći adekvatan pridjev koji bi precizno i prikladno opisao njeno umijeće.
„Valjda se to tako u životu i desi. Od čega bježiš, stigne te. Ne žalim se, samo volim da se šalim na svoj račun. Do svoje šeste godine sam živjela na selu, u Kremenom Dolu, odakle su moji, Danilovići. Provodila sam mnogo vremena sa bakom i od nje mnogo toga naučila. A dijete ko dijete, poslije sam vjerovala kako ništa od toga ne želim da radim. I onda se desi ljubav. Dovede me i vrati selu. Najvažnije mi je da smo zdravo, da se volimo i poštujemo, a meni je ovako, baš lijepo“, u nekoliko riječi saže nam jednostavnu istinu i suštinu života.
Iz njenog doma već 15 godina na sve strane putuju sve vrste sireva. Grude suvog, škripavca, egzotičnog šarenog sira sa mirođijama, u ulju, u tegli, provara... i kakvih sve ne ukusa. Ono što je naučila od bake Drage, koja se bavila stočarstvom, dopunila je od svekrve Dese, a na kraju, usavršila sama. Svaki je našao put do nečijeg srca i nepca. Konzumiraju se širom Crne Gore, Dubrovnika, trebinjskih vinarija i restorana, ali i u inostranstvu.
„Najviše mi je tražen šareni sir sa paprikom, majčinom dušicom, pelimom, ruzmarinom, origanom, šarenim biberom, uglavnom sa mediteranskim začinima. Pravim i pojedinačno, zavisno šta mušterija traži. Šareni sir ima specifičan ukus i aromu. Pikantan je, predivnog izgleda i mislim da je zato potražnja za njim velika. Takođe, mnogo mi traže sir u ulju, kao i sir u tegli, koji nakon što se dobro sjedini i što duže zatvoren odstoji, postaje izuzetan specijalitet. Novonastali proizvod je punomasni sir, koji podsjeća na kajmak i može se mazati, jesti uz mezu, kako ko voli“, objašnjava nam, dodajući da joj je izazov kada od obične grude stvara novi proizvod ili zasebno jelo.
Za svaku grudu koju napravi, koristi šest litara mlijeka i svoje domaće sirište. Sve radi po starinski pa i grude suši u sirnjaku odavno izrađenom. Svako jutro, šareni, svježi i sir iz ulja sa začinima iz Bihova odvozi u trebinjske restorane, gdje je odavno nezamislivo da se ovakva delicija ne posluži.
Pored tri krave, ovaca, svinja, tovnih pilića, voćnjaka i velikih obradivih površina, stiže da se posveti i velikoj ljubavi iz djetinjstva. Kako nam priča, pravljenje kolača i torti uživanje je bez konkurencije!
I ovdje vlada Milijanino pravilo – sve je domaće, na stari način, sa puno oraha, čokolade i mnogo ljubavi, kao najosnovnijeg sastojka.
„Držim se starih recepata, koje sam naučila od majke Milojke i bake Ljeposave. Obje su bile nenadmašne u tome. Uz njih sam zavoljela, a što mi je posebno drago, tu ljubav sam prenijela na kćerku. Izrađujem torte za sve prilike, zatim baklave, čupavu pitu, šape, oblande, trostruki užitak, ruske kape, breskvice, bijelu i crnu bajaderu, medenu pitu... kao i slane torte, kiflice, pogače, čak i krsne hljebove. Sad mi pomaže kćerka, a prije sam sve sama radila. Bude dana kad nas dvije osvanemo radeći za velike slave, kada je veliki broj porudžbi, kao i za Božić i Vaskrs. Napravimo po 50 kilograma kolača i veliki broj torti. Ali to je slatki umor. Radim ono što volim, a zadovoljstvo mušterija nagrada je koja nema cijenu“.
Poput sireva, ni slatki dekorativni zalogaji iz ove kuće nisu ostali samo u Trebinju. Odavno putuju za Dubrovnik i Herceg Novi, Banjaluku, Francusku i Njemačku. Mušterije su stalne, a dobar glas daleko se čuje.
Da bi zadovoljila svačije nepce, prilikom pripreme slatkih i slanih jela uvijek se konsultuje sa mušterijama. Njeno se zna, sve će biti ukusno, ma šta da neko odabere kao glavni sastojak. Ipak, preferira orahe, a kada je riječ o rođendanskim tortama, i što više čokoladnih elemenata. Ono što kod nje zadivljuje su savršeno ukrašene torte od šlaga, uz čokoladne bombone i slatkiše kao fini dekor, bez fondana i vještačkih primjesa.
„Ja sam tradicionalista i mislim da u tome nema ništa loše. Vjerujem da se torte savršeno mogu ukrasiti i na stari način, a podržavam i sve ono što drugi, moderniji rade. Izbor je na svakome, a oni koji od mene naručuju uvijek budu zadovoljni. Mislim da je to odličan kompliment i preporuka“.
Bilo da kolače pravi za svadbe ili slave, bilo da se rado o velikim porudžbama različitih vrsta, nijedan ne zamrzava. Krene sa pripremom nekoliko dana ranije kako bi svaki bio svjež. Najviše je oduševi kada joj mušterije daju mašti na volju. Tada se, kaže, satima zabavlja, prepuštena igri u kojoj svaki segment nekog starinskog recepta pažljivo kreira. U težnji da zadrži šarm onog djeteta u sebi, iz njene kuhinje iznova se nose torte sa dahom minulih vremena i neraskidivih uspomena.
A upravo ju je to evociranje iz prošlosti, uz rodne voćnjake na imanju, ponukalo da šljive, višnje, breskve, smokve, drenjine i dunje nikada ne ostanu jedino konzumirane kao voće. Ova izuzetna žena, svake godine, od svakog ploda pravi džemove i pekmeze, likere, rakiju, sokove, slatko...
„Spojila sam ugodno s korisnim. Sve što prodajem uklapam u standard života, gledam da su cijene realne, a uvijek kada mi neko poručuje velike količine, i častim. Ne izlazim na trebinjsku pijacu, sve od kuće prodajem. Prepoznati smo već, pa i nemam potrebe. Trudim se i dajem sve od sebe, a u isto vrijeme gledam da ispoštujem i mušteriju. Velika je ovo i odgovornost. Niko od nas nema posao. Suprug, sin i ja se vodimo na birou i sve što napravimo nam je dodatni prinos. Ali ne žalimo se. Zahvalna sam Bogu na svemu. Imamo svega, a nekad je najbolje i biti sam svoj gazda“, kroz smijeh nam govori ova vedra žena, na čijem imanju, njenom rukom uzgojene pronalazimo i japanski krastavac i biljku Momor dika, namijenjenu za ishranu dijabetičara.
Kada život pored nas bukvalno leti i ne stižemo ni da se osvrnemo, na ovom imanju sve se odvija lagano i melodično. Milijana, kako joj i ime kaže, s nekom milošću i staloženošću sve što takne pretvara u izobilje. I nema tu neke naročite filozofije. Sve je satkano u jednu riječ, ljubav. A kada tolika ljubav pokreće, i najteži rad postaje zadovoljstvo, ali i nit vodilja na putu u kome svaki korak ima smisao, vjeru i svrhu!
Recepti u nasljeđe
„Najviše me raduje što sam ljubav prema spremanju kolača i torti prenijela na kćerku. Marija je sada drugi razred Ugostiteljske škole, smjer kuvar, a planira da se prekvalifikuje za poslastičara. To je oduvijek bila njena želja, ali kad je upisivala srednju školu, ovog smjera tada nije bilo u Trebinju. Za razliku od mene, ona voli da isproba nove recepte, načine ukrašavanja, neke drugačije metode. I ide joj odlično. Već odavno mnogo toga i sama pravi. Dobar smo tim i zabavno nam je kad zajedno radimo. Nadopunjujemo jedna drugu, a što je meni kao majci važno, to su trenuci u kojima i pričamo o svemu, njegujemo naš odnos i bliskost. I suprug i sin pomažu kada treba. Moj Miroslav me nedavno iznenadio donijevši mi mašinu za rezanje kolača. Sam ju je napravio, što je za mene neprocjenjivo! Bio je to gest koji me raznježio i nesvakidašnje iznenađenje!“
Pismeni sastav u Kanadi kao najljepši kompliment
„Iz Francuske i Njemačke godinama imam stalne mušterije. To su bračni parovi koji kad god dođu u Trebinje obavezno svrate kod nas u Bihovo. Na njihovu preporuku, hercegovački sirevi i kolači našli su put i do drugih ljudi u ovim zemljama, kao i u Austriji, gdje mi živi rodica, koja svake godine, po narudžbi, svojim prijateljima nosi sireve, likere, džemove, kolače. Sve što pravim odavno se odomaćilo i u Kanadi, zahvaljujući mojoj nevjesti, koja je Kanađanka. Iako je ambasador tamo i mnogo je proputovala, ovim našim krajem se uvijek oduševi. Njen muž, a moj rođak i njihov sin Rastko često kod nas dolaze. To je dječak koji ide u osnovnu školu, dijete odraslo u Otavi, ne može da iščeka dan kada će nas ponovo posjetiti. Nevjerovatno! Najljepši kompliment u srcu nosim baš od mog Rastka. Za školski pismeni rad opisao je Bihovo, naše imanje, životinje i svoju tetku Milijanu, a sastav mu je nagrađen i ocijenjen kao najbolji. Od svih pohvala koje sam dobila, ova je na mene ostavila najjači utisak!“
