Tijana Koprivica, dramski i audiovizuelni umjetnik iz Trebinja priredila je početkom marta performans „Žena“ u Galeriji Kulturnog centra. Nadahnuta poezijom trebinjske pjesnikinje i pisca Olgice Cice, autorka potpisuje režiju i koreografiju, a sam doživljaj upotpunjen je i uz klavirsku pratnju pijaniste Maje Petijević. Bio je to prikaz poezije, plesa, muzike, likovnog izraza, jedne drugačije energije, koji je uz umjetnost sa sobom nosio i humanitarni karakter. Veče inspirisano snagom žene, onako kako je to iz vlastite vizure tumačila mlada i talentovana Tijana, diplomirani izvođač na Institutu za umetničku igru – Beograd, odsjek Savremena igra.
Performans "Žena", Tijana Koprivica i Olgica Cice
Kako nam je rekla, njena želja bila je da kroz umjetnost i ono što najviše voli, režiju i ples, dočara istovremeno snagu i blagost ženskog bića, svu ljepotu one koja i kada je najtaže, ne posustaje zbog njoj najvoljenijih. Tu crtu, kroz svoj genetski kod ponosno nosi ženskim nasljeđem, reče nam, preko majke i bake, kojima duguje sve što i sama danas jeste.
„Svaka priča protkana ženskom sudbinom i svime što ona jeste me veoma inspiriše pa je iz mene i progovorila upravo ovakva tematika. Potekla je najviše od moje mame, koja je pobijedila dvije borbe sa karcinomom. Nas dvije smo mnogo toga prošle zajedno i uspjele štošta da prebrodimo. Ta njena snaga, da pored svega uvijek bdije i pazi na sve nas, bila je moja najveća inspiracija. Željela sam da kroz poeziju moje divne profesorice srpskog jezika i razredne iz gimnazije, Olgice Cice, i neko moje iskustvo, dočaram sve ono što svaka od nas može, dakle ono o čemu i govori ovaj performans“, emotivno je sa nam podijelila Tijana.
Odabravši da se prvim samostalnim scenskim nastupom trebinjskoj publici obrati progovarajući upravo kroz performans, ono je čemu se nadala još za vrijeme studija.
„Ovo je moj prvi samostalni autorski performans. Uradila sam koreografiju, režiju i sve organizovala za veoma kratko vrijeme, ali Olgica i Maja su profesionalci, djeca su dobro uvježbana tako da smo se prilično dobro snašle. Divno je bilo čuti poeziju, ali i sve doživjeti sa estetske strane. Željela sam ambijent galerije jer je Šekspirovski i volim tu blizinu publike i takvu komunikaciju. U svemu su nam pomogli i studenti likovne akademije, djevojke koje su priredile izložbu likovnih radova, fotografija, grafika i skulptura. Posebno mi je značajna velika posjećenost jer je bilo humanitarnog tipa. Mislim da je to Trebinju nedostajalo i srećna sam na ukazanom povjerenju“, reče nam, dodajući da uprkos svim prilikama koje joj je Beograd ponudio, karijeru ipak priželjkuje pod trebinjskim nebom.
ŽENSKA SOLIDARNOST NEMA PREPREKA
„Olgica Cice je bila moj profesor srpskog jezika i književnosti u gimnaziji i razredni starješina, ali uvijek na prvom mjestu prijatelj svih nas. Osjećala je svakog pojedinačno pa i sada pamtim kako bi me zagrlila, poljubila, utješila kada mi je to bilo potrebno. Kada sam završila srednju školu znale smo često popiti kafu i ispričati se o svemu. Prilikom našeg susreta ove godine poklonila mi je svoju zbirku poezije 'Pričaj sa sobom' i čim sam je pročitala odmah mi je sinula ideja da bismo od toga mogle nešto zajednički realizovati. Bilo je predivno raditi s njom, lako i jednostavno. Ona je žena puna energije i topline i saradnja sa njom mi mnogo znači. Takođe, izuzetno je bilo raditi i sa pijanistkinjom Majom Petijević i ovo je naša druga saradnja. Prošle godine smo nastupale zajedno na Svetosavskoj akademiji. Maja je izvodila pjesmu 'Vila sa Košara' a ja sam plesala. Sada sam ja zvala nju. Odlično smo se uklopile sve tri i zadovoljna sam onim što smo pokazale!“
Mogućnost da u rodnom gradu stvara ono što želi, voli i zna realizovala je ubrzo po povratku sa studija, pokrenuvši prvo plesni klub „Insanity“ u kome radi sa djecom od šest do 12 godina. Kako se plesom bavi cijeli život, osjeća se privilegovano na mogućnosti da različitim ritmovima podučava nove naraštaje.
„U Trebinju sam od prvog razreda osnovne škole bila član plesnog kluba 'Maris', a u međuvremenu sam učestvovala u još nekoliko plesnih grupa. Na fakultetu sam učila i balet, latino - američke plesove, kako iskazati emociju kroz pokret i mnogo toga. Tri godine fakulteta i dvije master studija sa prostora RS jedino smo završili moj kolega iz Bijeljine i ja. Same studije bile su mi prilično zanimljive. Uz nekoliko teoretskih predmeta sve ostalo se baziralo na časovima baleta i plesa. Fizički je bilo veoma naporno, znala sam po cijele dane provoditi na fakultetu, nekada čak tu i prespavati, ali to volim i nije mi bilo teško. Uživala sam u svakoj sekudni tog procesa, kao što sad uživam u radu sa djecom“.
Godina 2025. izgleda da pripada Tijani. Osim ostvarene želje da stvara u rodnom gradu i prilike da se bavi pozorištem, članovi njenog plesnog kluba „Insanity“ su na nedavnom Međunarodnom plesnom takmičenju u Herceg Novom osvojili šest nagrada – tri prve, dvije druge i jednu treću.
O tome da je ljubav prema pozivu presudna, govori i činjenica da je među kolegama sa klase prva diplomirala, iako je na upisu bila jedina koja nije završila Srednju baletsku školu. Takođe, jedina je i koja je u prvoj godini studija položila glavni ispit – savremenu igru.
Da su studije bile izrazito zahtijevne govori i podatak da je od njene klase diplomski ispit odbranilo tek njih petoro, pola od ukupno primljenih. Svjesna da je talenat važan, ali ne i presudan bez konstantnog rada i ulaganja u sebe, ne prestaje da širi krug interesovanja pa uveliko razmišlja da performans „Žena“ postavi i na pozorišnu scenu, još jednu njenu veliku ljubav.
"The Cleaner", saradnja sa Marinom Abramović
„Mnogo volim pozorište i, zapravo, uvijek sam htjela da se bavim režijom i koreografijom, tako da mi je 'Žena' bila iskorak sa te strane. Tokom studija često sam gledala mnoge predstave, a imala sam priliku i čast da sarađujem sa kolegama u Narodnom pozorištu Beograd, Vukovom pozorištu, u Madlenijanumu. Radila sam muziku i sarađivala na tekstu za pozorište Odeon i komad 'Lucifer'. Kada mi je nekolicina ljudi iz Trebinja predložila da čitav koncept proširimo i da bi moglo da se postavi na pozorišnu scenu, odmah sam prihvatila tu mogućnost. Već o tome pomno razmišljam i nadam se da će do realizacije doći“.
Nimalo ne sumnjamo, znajući da je Tijana do sada radila sa mnogim domaćim i svjetskim autorima. Pored saradnje sa Narodnim pozorištem Beograd, radila je i u Studentskom Kulturnom centru i na Institutu na kome je studirala, učestvovala na Bitef teatru, Festivalu Velenje, a godinu dana volontirala i kao performer u Muzeju Savremene umetnosti te dvije godine kao plesač na Pink „Media group“.
RAD ME POKREĆE
„Sve moje kolege sa klase došli su iz Srednje baletske škole i pomagali su mi u početku u vezi baleta. Imala sam dobro predznanje nakon godina bavljenja plesom, a brzo i učim pa sam se lako snašla. Marljivo sam radila jer sam željela da sve završim u roku. Uporedo sam počela da radim u Narodnom pozorištu i Muzeju savremenih umetnosti u Beogradu. Na samom fakultetu najviše sam voljela izazovne situacije, a posebno mi je značio rad sa glumcima i iskustvo kako se koristi glas, zatim gluma i muzika. Radila sam sa kolegama preformanse i na fakultetu, najviše u SKC- u u Beogradu i bili su to susreti i sa dosta stranih izlagača, zahvaljujući kojima sam stekla puno znanja i iskustva“.
Pohađala je radionice u oblasti performansa, savremene igre, hip – hopa, latino - američke plesove, likovne, muzičke i radionice fotografije te imala priliku da radi i u studiju konceptualnog umjetnika i performera svjetske reputacije, Marine Abramović.
„Dok sam studirala, bili smo pozvani da se prijavimo za radionice Marine Abramović. U Beogradu se održavala audicija za umjetnike iz Srbije za njenu izložbu u Beogradu 2019. godine. Prošla sam audiciju i učestvovala u izložbi koja je trajala četiri mjeseca. Meni kao izvođaču bilo je to značajno iskustvo“.
Ipak, njena najveća želja bila je da se vrati kući i uprkos svim čarima i mogućnostima beogradske umjetničke scene, sebe gradi baš na trebinjskoj.
"Bolero", Ustanova kulture Vuk, Beograd
„Smatram da je ovdje moje mjesto. Razmišljajući kako da uklopim talenat i stvorim posao počela sam sa plesnom školom, a onda je iz Kulturnog centra došla prilika za performans 'Žena'. Imam već ideju za dječiju plesnu predstavu, bajku za koju pripremam scenario i tekst. Obožavala sam u Beogradu gledati lutkarske predstave, a posebno koliku bi radost izazvale kod djece. Velika mi je želja da to realizujem. Mislim da u Trebinju ima prostora i mjesta za umjetnost. Znam svakako da ima pretalentovane djece i mladih željnih da pokažu svoja znanja!“
Uz sve to, Tijana i šije, plete, ručno izrađuje makrame, njegujući, reče nam, njoj poseban dar koji je naslijedila od mame i bake. Prisjećajući se svih kostima za ples sašivenih bakinim rukama, tu ljubav i one najvrednije uspomene ne zaboravlja da utka i u svaki komad svog ručnog rada. Uspomene koje život znače, a zahvaljujući kojima je imala slobodu da u potpunosti izrazi svu snagu vlastite autentičnosti, interpretirajući nam je kroz elegantnost i estetiku pokreta i muzike, neizostavnog dijela njenog bića. Naslućujemo da ćemo u izvedbama ove mlade autorke tek imati priliku da uživamo!
