Sa Kubaša se spuštao oblak na Blace, prigradsku mjesnu zajednicu u opštini Berkovići. Spremala se ona poznata, dosadna, proljećna kiša što tiho natapa kamen, zemlju i tišinu. I dok se nebo mrštilo nad hercegovačkim kršem, u jednoj, gotovo oronuloj kući, pored puta, Berkovići Stolac, svakodnevica je tekla — tiha, skromna, a opet veličanstvena. Svakodnevica jedne male škole, ali škole velikog srca.
Na ulasku u učionicu čuli smo tišinu koju je jedino kvario zvuk krede po tabli.
U područnom odjeljenju Osnovne škole „Njegoš“ iz Berkovića, u jednoj prostoriji pregrađenoj zavjesom, uče i rastu đaci od prvog do petog razreda. U istoj učionici, u isto vrijeme, „zvoni“ više znanja, teku različiti časovi, a dvije učiteljice — Slađana Okuka i Danijela Đerić — mirno, staloženo i predano „vode svoj brod kroz more đačkih pitanja“.
Na jednoj strani zavjese: mališani koji tek upoznaju slova, priče i sabiranje, koji uče brojeve, pjesme i gramatiku. Na drugoj: razlomci, trocifreni brojevi, izrazi i životna ozbiljnost koja polako zakucava na školska vrata.
Na jednoj tabli analiza pjesme „Ženidba vrapca Podunavca“ a na drugoj razlomci.
U nas su bile uprte oči jedanaest mudrih dječijih glava.
Oni su kao rijetki cvijet u ovom kraškom tlu – skromni, ali istrajni, tiši od vjetra, jači od zime.
Blace su daleko od buke svijeta, ali dovoljno blizu da se čuje smijeh djece koja još znaju da se igraju. I u tom smijehu leži snaga – snaga mjesta koje odbija da nestane.
I dok sve to traje, iznenada — kao po komandi svi ustaše. Nema zvona. Kao po dogovoru, uigrano...Znali smo, počinje veliki odmor.
Dvorište, igralište sa golovima ponegdje zaraslo u travu, a najviše u uspomene, oživi.
Iz torbi se izvlače užine. Po ivicama igrališta, djeca sjede, pričaju, smiju se. Jedan dječak, bistrih očiju, oprezno pita:
— „Učiteljice, možemo li dobiti loptu?“
Uskoro — graja. Trka. Igra. Smijeh.
Njihova vika nadjačava i kišu, i oblake, i kamen.
Učiteljica Danijela Đerić, dok gleda tu veselu povorku, tiho izgovara:
„Ovdje djeca još nisu zaboravila da se igraju. Naša djeca su skromna, lijepo vaspitana i dobronamjerna. Ovo je ipak područno odjeljenje, seoska škola, mjesto do kojeg još nije stigao talas zavisnosti od telefona i društvenih mreža. Djeca su poslušna, puna poštovanja — kako prema nama, tako i međusobno. Roditelji redovno dolaze, sarađuju s nama, a neka djeca do škole putuju i po nekoliko kilometara, uz pratnju roditelja.Uslovi rada su teški. Zimi se grijemo na drva, o vatri brine čistačica. Nakon zemljotresa koji nam je oštetio zgradu, rečeno je da će doći do obnove. Nadamo se da će to uskoro biti i ostvareno“, kaže nam učiteljica Danijela.
Na drugom kraju učionice, učiteljica Slađana Okuka dodaje:
„Imamo jedanaest đaka. Dva kombinovana odjeljenja. Nastavu držimo koleginica Danijela i ja. Djeca dolaze iz okolnih sela, jedan dječak čak iz Poplata kod Stoca. Iduće godine ih očekujemo još. Radimo u skromnim uslovima, ali djeca su divna — seoska djeca, čista i dobra. U njima ima budućnosti. Nažalost, mnogo djece školovanje nastavlja u Trebinju, prerano odlazeći iz doma. I roditeljima je teško, i djeci. Već devetnaest godina sam ovdje. I nema ljepšeg osjećaja nego kada me bivši đaci, sada već odrasli ljudi, s osmijehom pozdrave i sjete se školskih dana.
Ovo je škola u kojoj raste jedanaest mudrih glava. Škola koja zaslužuje pažnju, pomoć, ljubav. A mi dajemo sve od sebe.“
A šta kažu đaci?
„Živim u Stocu. Svakog dana ustajem u 6 ujutro, pa kombijem idem do škole. Vraćam se oko 2. Volim da idem u školu, da učim, da se igram sa drugarima. Imam sve petice, ponekad neku četvorku. Najteži mi je engleski, najbolji drug mi je Gojko, svi volimo fudbal. Eto“, kratko skromno reče nam učenik Sergej Karić. On je peti razred i svakog dana dolazi iz sela Poplat kod Stoca u školu u Blace.
„Nije mi teško. Ovdje je super“, dodaje Sergej i otrča za loptom.
A jedan plavušan, lagano otvara svoj sendvič i počinje da jede. Rekoh mu, onako kao što to djeca čine: „Druže, daj malo!“
Okrenuo se i nasmijao se. I počeo da lomi sendvič koji mu je majka napravila.
Dobrota koja se teško više nalazi.
Odjednom nam dotrča i jedna djevojčica, koja igra fudbal kao i njeni drugari.
U stvari brani.
„Ja sam Nataša Kulušić, i idem u 5. razred. U septembru prelazim u šesti razred i drugu školu. Isto na Berkovićima. Idem u školu zajedno sa sestrom Miljanom. Učimo, pomažemo roditeljima, ali i igramo. Svi kažu da je ličim na tatu a Miljana na mamu a ja... ja najviše volim da pravim palačinke i da branim na golu — ja sam golman. Odličan sam učenik ali se bojim kontrolnog sutra iz Poznavanja prirode. Biće valjda dobro“, nasmija se i otrča za loptom.
Ostavljamo ih — učiteljice i njihove đake.
Pomalo tužni što se ovakve slike rijetko viđaju. A mnogo više ponosni.
Pa se zapitamo:
Hoće li biti jake kiše, koju oblak sa Kubaša donese pa da im pokvari i učenje i igru sa jeseni?
Hoće li im biti hladno kad sa Trusine naiđe prvi snijeg?
Hoće li peć izdržati zimu?
Kad će obnova škole?
Mnogo pitanja. A možda — uskoro — stigne i poneki odgovor.
I još nešto.
Priznajemo, onako, pomalo lopovski, zavirili smo u učiteljski dnevnik.
A tamo — skoro sve petice.
Minimum izostanaka.
Roditelji redovno dolaze na informacije.
Djeca pristojna, uredna, poštovana.
Dnevnik za primjer.
Dnevnik jedne male škole, velikog srca.
