Koštana Banović je diplomirana slikarka, ali prvenstveno vizuelna umjetnica koja je karijeru izgradila putem novih medija – filmova, performansa i fotografije. Rođena u Sarajevu, više od pola života provela je u Holandiji, gdje je studirala i dugi niz godina predavala nove medije na Univerzitetu za umjetnost u Utrehtu (University of the Arts, Utrecht). Od kratkih eksperimentalnih do dugih dokumentarnih filmova istražuje koncepte religije te je tako autor filmova „Mogu li ući“ (May I Enter) o brazilskoj kandoble religiji, video instalacije „Sadržavajući sveto“ (Containing the Sacred), „Ploha“ i najnovijeg „Na hljebu i vodi“.
„Kamen“ je ime umjetničke međunarodne rezidencije koju je prije tri godine pokrenula u selu Orah, nadomak Trebinja, na Bilećkom jezeru, u okviru kompleksa manastira Dobrićevo. Na mjestu gdje se vješto prepliću prošlost i sadašnjost, gdje izuzev par monahinja, nekolicine mještana i ponekog ribara, nikoga drugog nema. Savršeno za susretanje umjetnika, razvijanje ideja i istraživačke kreativne energije.
Jedna od prezentacija - Tara Morgan, umjetnica iz SAD
U nekoj blaženoj tišini i toplini njene rezidencije, kao da smo negdje izvan vremena, istovjetno doživljavamo i prvi pogled na ženu koja zrači posebnom aurom. Vođena vječitom težnjom da dokuči materijalnost religije, stigla je na ovo, kako ga sama naziva, nesvakidašnje mjesto, na kojem je od napuštenog imanja stvorila pregršt kulturne zaostavštine na posve čudesnom lokalitetu.
„Ovdje sam došla radeći istraživanje za svoj zadnji film „Na hljebu i vodi“. Jako me zanimao manastirski život u smislu ideje šta u stvari radi čovjek koji vjeruje, šta rade ljudi u manastiru i kako određena materija podstiče vjerovanje? Istraživanje sam počela u Sarajevu, došla do Hercegovine, gdje sam upoznala dva monaha. Sprijateljili smo se i, dolazeći godinama, slučajno sam čula da Eparhija zahumsko-hercegovačka i primorska za ovaj prostor traži neprofitni projekat koji bi imao veze sa umjetnošću. Angažovala sam se i moj prijedlog je prihvaćen 2018. godine“.
Kako nas upoznaje, voditi rezidenciju njen je vječiti san. Dobivši ovo mjesto, naročito jer je smješteno u Hercegovini, dijelu Balkana odveć primamljivom umjetnicima i smatrajući da našoj regiji nešto ovakvo nedostaje, napustila je posao u Holandiji. Ma koliko zvučalo nevjerovatno, ovaj kutak je stvaran, a još je realnija činjenica da svake godine okuplja umjetnike iz gotovo cijelog svijeta.
Koštana Banović (treća s lijeva) sa rezidentima - Matea Bakula, Maksim Kuphal-Potapenko i Adriana Ramić
„Nakon prvobitnog dugog fizičkog rada da sve sredim, 2019. sam pokrenula rezidenciju. Odmah se javilo dosta umjetnika i jako sam zadovoljna kako se sve brzo razvilo. Ovo je zapravo čitav koncept življenja. Umjetnici se upoznaju, imaju mogućnost da zajedno nešto naprave, da se povežu sa ovom sredinom, našom kulturom, istorijom, jezikom, religijom, prirodom. Sarađuju sa profesionalcima, Kulturnim centrom Trebinje, antropolozima i etnolozima iz Muzeja Hercegovine, sa profesorima sa Akademije likovnih umjetnosti Trebinje, profesorima Gimnazije „Jovan Dučić“, ekolozima iz HET – a, ali i tradicionalnim zanatima i lokalnim stanovništvom. S druge strane, s obzirom da dugo živim na Zapadu i znam da Srbija i RS imaju vrlo negativan imidž u svijetu, važno mi je da ljude dovedem ovdje i dam im mogućnost onog najljudskijeg i najjednostavnijeg kontakta i pristupa kulturi. Nije lako stvari promijeniti riječima, ali je lako dovesti ljude i staviti ih u ovu sredinu da dožive lična iskustva. I svi koji su došli imaju prekrasna mišljenja o ljudima koje su upoznali i s njima sarađivali. Ti mali koraci su za mene najvredniji i najbitniji“.
Rezidencija bazirana, stičemo utisak, na ekspresiji punog stvaralačkog zanosa koga ovdje svako može pronaći, otvorena je sedam mjeseci godišnje, od aprila do oktobra, a boravak umjetnika se odvija u tri grupe. Sama ideja nije fokusirana na produkciju pa Koštana selektuje umjetnike koji žele da rade neko istraživanje kao važan dio umjetničke prakse, i povežu se sa lokalnom kulturom. Ideje su različite, samim tim i produkti – izložbe, filmovi, eksperimentalne prezentacije... I to je jedna od strana postojanja ove umjetničke rezidencije. Druga se odnosi na promociju ovdašnjih nadarenih ljudi i kulturnog života uopšte.
Rad u bašti - povratak prirodi kao koncept življenja
„Ovdje ima toliko talenata, umjetnika, trebinjska Akademija likovnih umjetnosti radi odličan posao. Imamo prekrasan prostor u Kulturnom centru Trebinje i ljude koji rade jako dobre stvari za čitavu regiju i mislim da im je važno kada dolaze internacionalni umjetnici, da postoji razmjena znanja. Takođe, i da strani umjetnici vide da postoji kvalitet i talenat kod nas i da ovo nije zaostala zemlja. Važno mi je da se iskoristi potencijal iz svijeta i odavde, da se ljudi povežu, da ovo postane interesantno područje“.
Izuzev bajkovite okoline, fantastičan je i prostor u koji se svaka dva mjeseca useljavaju drugi umjetnici. Drveni podovi prekriveni starinskim ćilimima, prirodni snopovi svjetlosti, atelje, ali i potkrovlje koje tek čeka da bude renovirano, plodonosan su ambijent za mnoge reditelje, slikare, skulptore, pejzažne arhitekte, fotografe i sve druge umjetničke profesije koje su se ovdje sabrale.
Lisa Slawitz, jedna od gošću rezidencije 2021.
„Drago mi je što je Eparhija dopustila ovaj projekat, da imaju osjećaj za ovakvo nešto. Ukoliko se projekat može nastaviti, čemu se nadam, posvetila bih se adaptiranju potkrovlja i galerije. Rezidencija postaje poznatija i lokalno i internacionalno. Za veoma kratko vrijeme sam se povezala sa svim važnim kulturnim ustanovama u Trebinju, a i Grad Trebinje je zainteresovan da ovo nastavi da traje. Gete institut i Francuski kulturni centar iz Sarajeva žele da finansiraju svoje umjetnike da nam dođu. Znači, sve je više interesovanja za neku kulturnu razmjenu, što je i cilj rezidencije, da umjetnici pored svog projekta, razviju i nešto što ima veze sa lokalnom sredinom, da se povežu sa ovim područjem“, kaže nam iskreno i, vjerujemo joj da bi ako prostor dobije, napustila Holandiju i preselila se ovdje, gdje se nakon godina putovanja, rekli bismo, ponovo susrela sa korijenima.
Kao neko ko je mnogo putovao, doživio mnoge kulture, narode i običaje, strastveno zalazeći i u epohe prvih civilizacija, pripada snažnim, a istovremeno nježnim umjetničkim dušama. Nadasve, onoj vrsti žena sa urođenim darom da među ljudima kreiraju savršene odnose i neraskidive kulturne spone.
„Mnogo me zanima čovjek, kako živi, šta radi. Dugo sam živjela u inostranstvu i falilo mi je tradicije i topline. To me natjeralo da putujem i vidim šta ljudi rade u drugim dijelovima svijeta. Tako sam dospjela u Afriku na umjetničku rezidenciju u Senegal. Odatle u Angolu, Brazil, Karibe… Istraživala sam različite religije, kako stvari imaju uticaja jedne na druge i koliko je to sve različito i povezano. Interesuje me antropologija vjerovanja i naši kulturni običaji vrlo bliski religiji, ali i tradiciji. Pažnju mi oduvijek privlači pitanje kakav je ko čovjek, a odavno znam da divnih ljudi ima svuda. Sve to mi je dalo širinu i neku opštu ljubav, a posebno uživam kad ovdje srećem mlade umjetnike i imam priliku i da ih nečemu naučim i da me oni nauče – da razmijenimo znanja i iskustva“.
Terasa rezidencije sa pogledom na Bilećko jezero
Vođena, negdje iznutra tezom da joj je rezidencija došla kao dar sa neba, Koštana, sa iskonskom pitomošću svog bića i empatijom prema svemu što je okružuje, više puta napominje koliko je srećna što se našla tu gdje jeste, ’na vodi i na kamenu’, sa pogledom na ostrvce u samom srcu jezera sa crkvicom Svetog Ilije. Na mjestu gdje svako na svoj način ispisuje neke nove stranice estetike.
Susreti, s toga, i vječita osluškivanja, ako smo spremni da im se prepustimo, da vjerujemo, najčešće započnu neko posebno životno poglavlje. Otvaraju vrata iza kojih nas dočekaju uglavnom ljudi nama slični. Iz toga se, kao po nekom nepisanom pravilu, a možda je bolje definisati po Božijoj volji, iznjedre lijepe prilike i trenuci koji čovjeku sa širinom duha i plemenitom vizijom, poput naše Koštane Banović, tako jasno pokažu ko je i kakav u beskrajnom Univerzumu. Suštinu bitisanja tada je sasvim lako pronaći i u mjestašcetu u kome gotovo malo koga ima, gdje cijeli predio nadvisuje tišina u čijoj sjeni raste predivna umjetnička priča i nova, impresivna kulturna tekovina.
Nestvarna energija iz hercegovačkog kamena
„Rodila sam se u Sarajevu, a porijeklom nosim hercegovačke gene. Veliki dio života sam putovala na posve drugu stranu, u rezidencije širom svijeta i dugo nisam imala veze sa našom zemljom, iz koje sam otišla nakon gimnazije. U Holandiji sam završila osnovne i master studije, zaposlila se, djecu rodila tamo. Kada sam počela da radim film „Na hljebu i vodi“ sve više sam provodila vremena u Hercegovini, u Trebinju, bila u toliko naših manastira. Sve me privuklo, a najviše ovaj kamen, zbog čega moja rezidencija i nosi to ime, najprirodnije i najljepše. Kad sam prvi put došla u Orah izgledalo je nestvarno. Voda se povukla, a ostaci sela kao da su izašli iz jezera. Tada sam pomislila kako bih voljela da živim na ovom mjestu, a danas sam toliko srećna zbog takve mi pružene prilike!“
Svijet na jednom mjestu
„Mnogo divnih ljudi je prošlo kroz rezidenciju „Kamen“ za ove tri godine koliko postojimo. Do sada su umjetnici iz Holandije, Austrije, Libana, Sjedinjenih Američkih Država, Kanade, Poljske, Njemačke, Rusije, Engleske, Izraela, Irana, te iz Slovenije, Hrvatske i Srbije proveli period u rezidenciji. Dosta ovih mladih umjetnika ima korijene u našoj zemlji, djeca rođena u inostranstvu koja ne govore ili slabo govore naš jezik, koja se interesuju, istražuju i ponovo vežu. Moj sin je filmski reditelj i upravo inspirisan u Orahu, snimio je film koji je premijeru imao u aprilu ove godine. Kćerka je diplomirala Umjetničku akademiju i takođe se bavi filmom. Dosta vremena provode sa mnom. Pomažemo jedni drugima i taj nivo, biti u prirodnom odnosu sa svojom djecom, izuzetno mi je važan, a to je nešto što je temelj kulture i tradicije naših prostora. Redovni gosti su nam psi i mačke, brinemo se o njima. Sadim baštu, hranimo se vegetarijanski, čistimo smeće iz jezera, održavamo imanje. Povezali smo se sa ljudima odavde, koji nam dosta pomažu. Usrećuje me javljanje raznih ljudi sa željom da nam dođu na nekoliko dana i baš kod nas realizuju svoje projekte. Divno je raditi nešto čime možeš da doprineseš i na kulturnom, ali i svakom drugom nivou. Ispunjava me osjećaj da se sve lijepo proširilo i na ljudskoj i profesionalnoj bazi“.
