Biti izviđač posebna je čast, reći će vam svako ko je ikada bio dio ove organizacije. Makar i samo jednom, a kamoli više od pola života proveo u izviđačkim kampovima. Mjestima u kojima nastaju prijateljstva za života, gdje se uče sve važne discipline kojima nas, na žalost, ne uče u školama, tamo gdje se iščekuju nove zanimljive dogodovštine, gdje je odgovornost prema sebi i drugima primarna, odakle se odlazi zreo i odrastao ma koliko da vam je godina, noseći sa sobom pregršt uspomena.
Takvih, nezaboravnih trenutaka, na pretek ima dvadeset četvorogodišnja Milica Pavićević, danas vodnik i neko ko više od decenije svim svojim bićem živi za izviđače. Pridružila im se još u osnovnoj školi. Kuriozitet više je da je uz majku i dvije sestre, takođe izviđače, nastavila ženski porodični niz i princip kome je dosljedna do kraja.
„Mama je nekada bila dosta uključena u izviđače, zajedno sa Nebojšom Nebom Ratkovićem. Oni su, zapravo, zajedno organizovali dostakampova. Kako nam je Neba porodični prijatelj, a mama mi često pričala divne stvari o izviđačima, sve mi je došlo spontano. I tako sam se našla na prvom Kampu na Ušću, 2010. godine. Obje moje sestre su izviđači, a najmlađa je imala svega pet godina kada je pošla sa mnom“, sa puno euforije i neke posebne emocije započinje Milica svoju izviđačku priču.
Od prvog kampa pa do danas nijedan ne propušta. Uvuklo se pod kožu sve ono što jedinstvena atmosfera i ljude istih pogleda na život, čini posebnim iskustvom. Već od srednje škole, Milici je pripalo da postane prvo domaćin kampa, potom instruktor, a onda vodnik. Kako nam priča, sve je išlo spontano, nadovezivalo se jedno na drugo.
„Od 2013. godine vodim Kamp na Ušću. Svake godine imamo po jednu smjenu djece, od izviđača do onih kojiprvi put dolaze. Ove godine smo baš imali veliki odziv i uvijek sam presrećna kada je kamp pun djece, bez obzira na to koliko ostanu. Nekada ih je bilo mnogo više, a danas je drugačije i zbog toga mi je žao. Znate, biti među izviđačima je poseban doživljaj! Nosim prelijepa iskustva! Prijateljstva koja sam razvila u izviđačima su neprocjenjiva!“
Prilike koje su joj izviđači pružili su dragocjene. Pored neraskidivih prijateljstava i novih znanja, posebnu draž čine putovanja.
„Pored našeg u Trebinju, posjetila sam razne kampove svuda po regionu, u Srbiji, Crnoj Gori, BiH, a imala sam priliku da otputujem u Španiju, u Kataloniju u kojoj sam bila 17 dana u kampu razmjene sa izviđačima. Prvo smo mi njima bili domaćini a onda smo išli kod njih. Obišla sam Barselonu, njihovu obalu, mnogo toga vidjela, fantastično iskustvo! Moja sestra je boravila u Japanu, takođe 17 dana na Svjetskoj smotri izviđača. Sve su to nevjerovatne prilike! Ne znam da li bi ih ikada ostvarila da nije bilo izviđača. I nama često dolaze stranci, sa raznih strana svijeta. To je tek posebna energija, razmjena iskustava, utisaka. Poseban mi je ostao i kamp sa izviđačima Francuske iz 2016. godine“, sva ozarena nam priča.
Sa vodnicima iz Francuske 2016.
Izuezev putovanja, izviđači su je naučili i mnogim za život važnim lekcijama. Čak i onim u kojima ravnopravno može da parira sa svakim muškarcem.
„Prije svega samostalnosti, a onda, znam zapaliti različite vrste logorskih vatri, podići šator, naći drva, čvorologiju, poznajem razne vrste insekata, trava, prvu pomoć i svemu tome i danas učimo nove generacije. Velika je stvar znati odreagovati i pomoći drugome, kao i kako ostati staložen i smiren u raznim životnim situacijama. Svemu tome naučili su me izviđači. Mnogo volim i prirodu pa sam i diplomirala na smjeru Inženjerstvo zaštite životne sredine u Novom Sadu i završila master studije Zaštita voda, čime sam upotpunila svu moju ljubav prema prirodi“.
Milica je cijelim srcem predana izviđačima, organizaciji za koju kaže da ju je učinila spremnom na mnoge nepredviđene situacije. Položila je i školu za vodnika, i to je čin koji deceniju časno brani. Zadovoljstvo joj je da vlastita znanja prenosi dalje i za sada nema ambicija da niže neke više činove.
Ponosna je što Kamp Ušće u Lastvi opstaje i živi dugi niz godina. Ponosna na sve drage joj ljude koji ovu izvanrednu priču guraju do kraja. A sasvim sigurno ponosna što baš takvima i sama pripada.
„Pored naše djece, prava je satisfakcija kada nam dolaze i stranci, koji širom svijeta pronose samo pozitivnu priču o našem kampu. Često nam borave kamperi, ali i cijele porodice. Smjeste se kod nas, imaju sve uslove za boravak. Pored tri obroka, mogu da se kupaju u Sušici, uveče je lijepo za spavanje, mirno je, blizu su im grad i more, od nas idu gdje žele.Tu je planina, rijeka, šuma, uslovno je, imamo struju, internet, kupatilo, a okruženi smo prirodom. Može se doći i na dan ko želi, čak i postaviti svoj šator ili noćiti u nekom od bungalova“.
Zadovoljstvo joj je ipak najveće kada se u kamp sliju kolone djece! Tada počinje prava žurka. Pa iako slovi za strogog vodnika, ova djevojka puna vedrine i pozitivnog duha, zna da je disciplina osnov svakog izviđača, da bi se mališanima obezbijedio, koliko zabavan, toliko, prije svega siguran boravak u kampu.
Kamp sa Kataloncima na Ušću 2014.
A neophodna je i mašta, kao i neprekidan rad na sebi, kako bi djecu, posebnu današnju, ističe, motivisala. Došlo je takvo vrijeme, reče nam, kada je sve teže pronaći adekvatnu zanimaciju koja bi svima bila jednako interesantna.
„Kada smo mi bili djeca, pravili smo karaoke veče, žurke, bilo nam je fenomenalno. Danas je djeci sve to dosadno. Mi smo jedva čekali da dođemo na žurku, što sada, u vremenu kada je sve dostupno, ide teže. I najviše ih zanimaju stvari koje ne rade inače, na primjer lov na blago, mapa sa putnim znacima, snalazak u prirodi. To je opšte oduševljenje. Dakle, sve ono sa čim se ne susreću. Djeca su danas mnogo manje maštovita i veliki je izazov motivisati ih. Čekaju da osjete masu, odobravanje okoline. Društvene mreže i kalup koji je stvoren doveli su do toga da djeca strahuju ako im se svidi nešto drugačije. Boje se da će biti izopšteni i, na žalost i budu“, sa tužnim prizvukom priča nam Milica.
Zbog toga kaže da bi najsrećnija bila kada bi se stvari promijenile. Na prvom mjestu skepticizam prema izviđačima od strane roditelja, čime bi se Kamp Ušće ponovo omasovio. I premda su ove godine u prvoj grupi imali 52. djece iz Mostara, Foče i Trebinja, a u drugoj 45, prisjeća se svojih boravaka, kada je Ušće vrvilo od stotinu i više djece odjednom.
„Prvi kamp ove godine bio je za djecu od 11 do 14 godina, a drugi kamp za djecu od 6 do 11 godina. Zadovoljni smo brojem, mada pamtim vremena kada je to bilo mnogo više. I sama sam učestvovala na kampovima sa 120 djece. To je bilo nešto posebno! Ti kampovi su trajali po deset dana i svi bi plakali kada trebaju da idu kući. Danas su djeca većinom, govorim iz iskustva, dosta razmažena. Misle da je kamp puko preživljavanje, da nema igre i neće ni da probaju. A onima koji dođu uvijek se svidi i od nas odu oduševljeni. I danas srećem mnogu djecu kojima sam bila vodnik, sada su odrasli i divan je osjećaj kada me presreću na ulici i kada se zajedno prisjećamo njihovih nestašluka. Uvijek sam bila strog vodnik, ali i morala sam, imala sam ogromnu odgovornost. Zato se sada šalimo na moj račun i to mi svaki put izmami smijeh i brojna predivna sjećanja“.
Zato Milica poziva sve da dođu na kamp Ušće, nadomak Trebinja. Da se pridruže izviđačima, da probaju i sami spoznaju sve ljepote ovakvog načina života koji ih jedva čeka da ga otkriju. A od niza uspomena, divnih doživljaja za pamćenje, ova tako predivna djevojka, uspjela je da izdvoji jednu koja joj i sada razgali dušu.
„Kada je prošle godine Lepi Brka snimao emisiju o našem kampu i razgovarao sa mnom, ljudi su nas odmah nakon emitovanja zvali sa svih strana da zakažu djecu. Toliko im se dopalo. I jedan dan kažu meni da mi je stigla pošiljka. Otvaram paket, kad u njemu knjiga „Opstanak“ dr Rodoljuba Tanasića, starog izviđača u kojoj ima sve što je potrebno da se snađeš u prirodi. Pogledao je tu emisiju i poslao mi svoju knjigu, zahvalivši se na našoj energiji i postojanju kampa. Oduševio me njegov prelijep gest, da neko primjećuje, vidi i nagradi trud svih nas! I danas kada odem na kamp samoinicijativno, imam s kim da se družim. Rado se okupimo, bacamo roštilj, palimo logorsku vatru i prisjećamo se dogodovština. Kamp Ušće za mene je posebna svijetla tačka, a izviđači su mi donijeli toliko prelijepih iskustava. Naprosto, dodirnu svakoga na poseban način!“
POZNANSTVA SU SVE!
„Sa mnogim izviđačima i danas sam u kontaktu. Dosta smo putovali na izviđačka takmičenja u Srbiju, Crnu Goru, BiH i družili se. To je bila neka posebna energija, svi smo se gledali kao porodica, nije bilo razdvajanja muško – žensko, svi smo bili jedno i to mnogi ne mogu da shvate. Spavali smo u velikim učionicama u školi, svako u svojoj vreći na podu, nas 30. Nešto fenomenalno! Odem bilo gdje u Srbiju ili u Crnu Goru i imam kome da se javim. Sve bitne stvari dijelimo jedni sa drugima, neki se već žene i udaju, izlazimo, družimo se. Naša prijateljstva nastala su u neobičnoj sredini i zato su posebna. Upoznala sam našu državu, države regiona i mislim da bi izviđači trebali da zažive opet u narodu kao što je to bilo nekad. Kad sam ja počinjala, na Ušću bungalovi nisu postojali, spavali smo u šatorima i bilo nam je fantastično!“
OGULITI 40 KG KROMPIRA ZABAVA JE BEZ KONKURENCIJE
„Prvi kamp na koji sam otišla bio je volonterski, što je danas nezamislivo da neko dijete tako dođe. Ti kampovi su se svodili na to da se svako jutro izabere zaduženje za kuhinju, ribanje kupatila, čišćenje kampa, ko će biti dežurni preko noći i slično. Svi smo se trudili da zaduženje odradimo najbolje, da nas ne bi vraćali ponovo na isti posao, a ako i bi, uopšte se nismo ljutili niti smo to doživljavali kao kaznu. Štaviše, trudili smo se da zadatak obavimo bez greške. Bila nas je sramota da nas kazne ili, ne daj Bože, pošalju kući. I nama je bilo zadovoljstvo da uradimo sve što se od nas tražilo. Danas znam da mi ustvari nismo radili ništa, više smo se zabavljali. Uveče dođe žurka imaš energije, srećan si, toliko ti je lijepo što si tu. Najzanimljivije nam je bilo guljenje 40 kg krompira ili 10 kg mrkve! Pa mi smo se gurali da to gulimo, nama je to bilo zabavno i uvijek bismo se takmičili ko će više i brže da oguli.“
PRAVILA KOJA SE POŠTUJU
„Kada se priključimo izviđačima, prvo polažemo izviđačku zakletvu, dobijemo izviđačku maramu pod kojom moramo da poštujemo pravila izviđača i vodimo se njima. Nakon zakletve prvo se postaje pčelica/ poletarac, zatim idu mlađi izviđači/planinke, potom stariji, pa mlađi brđani/brđanke, od 21. godine, kojima uzrastom ja pripadam i onda od 27. godine stariji brđani i brđanke. Za one koji žele da napreduju postoje razne škole, kao što je Vodna za vodnike, Škola za četovođu, Škola za načelnika i slično, u kojima se polažu odgovarajući činovi. Izviđači su, zapravo, potekli iz vojske i dosta su striktni. Svako jutro se postrojavamo, prebrojavamo, moramo raspremiti bungalove, a disciplina i poštovanje su jako važni. Sa druge strane, izviđači u inostranstvu sve rade drugačije. Mi na Balkanu svuda imamo izviđačke kampove, dok ih stranci nemaju. Oni izaberu poljanu u planini i svaki put iznova na 15 dana dižu kamp, postavljaju šatore i poslije ih ruše, slažu i sele se sljedeće godine na drugu lokaciju. I to je zanimljivo na svoj način. Dok mi imamo sve osnovne uslove za boravak, oni nemaju, prave ih sami. Tu tek postaješ samostalan i tek si u dodiru sa prirodom“.
