"Seljaci stoje okupljeni ispod planine i rezignirano gledaju na breg sa koga svakog trenutka može da sleti smrt. Novica Bjelica i njegova porodica leže u bolnici u Stocu. Stanje žene je beznadežno. Izgleda da je  usled potresa i strahovitog prizora poremetila pameću. Deca i otac, po mišljenju lekara, ostaće živi, mada osakaćeni..."

Ovako je u februaru 1927. iz zemljotresa koji je pogodio Hercegovinu, raportirao matičnom listu reporter Predrag Milojević. Tri godine potom, u jednoj sumračnoj njemačkoj dvorani isti reporter intervjuisao je Adolfa Hitlera, vođu tada minorne stranke, prepoznavši u njemu čovjeka opasnih namjera, iako su ga drugi novinari u širokom luku zaobilazili... O tome se poslije puno pričalo, pisalo... A šta je to po čemu bi mi Hercegovci trebalo da pamtimo Milojevića?                                     

Predrag Milojević, novinrska legenda 20. vijeka.jpg (74 KB)

Predrag Milojević, novinarska legenda 20. vijeka

Predraga Milojevića  (1901-1999) i dan danji pamte kao „najvećeg novinara naših prostora!“  Dva puta intervjuisao Adolfa Hitlera, po jednom Benita Musolinija i Vinstona Čerčila...

Svjedočio je o burnoj istoriji 20. vijeka tako upečatljivo da će mu čak i u Njemačkoj, pred kraj života, ukazati poštovanje, uvrštavajući ga u knjigu najznačajnijih dopisnika sa njemačkih prostora. E, baš tom prilikom čika - Predrag duhovito će ih iznenaditi. Naime, na posljednjem javnom nastupu u Njemačkoj, u Berlinu, 1966, kao posljednjeg živog novinara koji je pričao sa firerom, pitali su ga: kakav je utisak na tebe ostavio Hitler.

 „BIO SAM PRISUTAN“

- Hitler je u oktobru 1930. kad sam ga intervjuisao, bio ljubazan i ostavio je na mene prijatan utisak!

Uslijedili su burni protesti iz publike, kako tako može govoriti o čovjeku koji je izazvao svjetski rat i nestajanje miliona ljudi, međutim Predrag je pribrano produžio:

- Gospodo, pitali ste me za prvi utisak, a ja sam prvi intervju s vođom male i potcenjene stranke završio upozorenjem da je reč o čoveku opasnih namera. Šest godina kasnije najuren sam iz Nemačke pod pretnjom smrti!

Dvoranom se tada prolomio aplauz, a oni koji su prije čitali Milojevićeve knjige ("Bio sam prisutan", "Antibiografija"...) znali su da je Predrag zbog pisanja bio protjeran iz pet zemalja, te dva puta najurivan iz "Politike" kao nepodoban - jednom čak po telefonskoj naredbi budućeg disidenta Đilasa!

Štošta se od toga može naći u Milojevićevim knjigama, uz to tako lijepo opisano da bi naše prepričavanje samo razvodnjilo i oskrnavilo lijepo "sročene" slike i skice burnih vremena. Mi ćemo ovdje i sada, pak, o nečem što se isto tiče Milojevića, čega u spomenutim knjigama nema, a što je, takođe, dragocjeno, mi ćemo, dakle, ovdje i sada, o "ranim radovima" budućeg velikana, koji je za svoj list (beogradsku "Politiku", koja ove godine s ponosom ističe svojih 118 godina postojanja) pisao duže od šest decenija!!!

Naime...

ČELJAD SMO SPASILI...

Kada je u februaru 1927. jak zemljotres pogodio hercegovačke gradove Stolac i Ljubinje, "Politika" je na lice mjesta odmah uputila svog najboljeg reportera Predraga Milojevića. A on u raportu od 16. februara izvještava:

"Da tragedija ovih brđana nije odviše teška, moglo bi se čak reći da je sreća što je zemljotres zakačio najkrševitiji deo Hercegovine, jer da se ovaj jak zemljotres desio u nekom pitomijem kraju naše države, u Srbiji na primer, ili u Hrvatskoj ili Vojvodini, šteta bi bila nesravnjeno veća. Obilazeći sela oko Stoca i Ljubinja, gde je zemljotres bio najjači, ja sam se raspitivao kod ovih kršnih, koščatih seljana: da li su mnogo postradali, i većinom sam dobivao jedan, isti, dirljiv odgovor: "Čeljad smo spasli, gospodine, a drugo ništa nismo ni imali, hvala bogu!"

Berkovići, još poneko priča o davnom potresu.jpg (143 KB)

Berkovići, još poneko priča o davnom potresu

U selima je porušeno dosta kuća, zemljotres je oborio krovove i na više mesta je čak i srušio kamenite rupe. Brđani su iz tih rupa prešli na druge, prekrstili dve grede nad njima, pokrili senom i slamom i sad opet imaju "kuće".

Promena koju je ovde zemljotres učinio jeste izgleda ta što se kamenje i stenje sa jednog brega preselilo na drugi breg. Seljaci mi pričaju da je bilo užasno gledati kako se velike stene otkidaju i survavaju s bregova, jer potres je, iako je trajao jedva nekoliko sekunada, bio toliko snažan, da su se stene, pomerene iz svog ležišta, survavale dva sata posle zemljotresa. Sigurno da je posmatrati taj prizor bilo i veličanstveno koliko i strašno. Ali, sada utisak nije nikakav i svuda je ostao krš. Samo što su stene i kamenovi uzajamno promenili svoja mesta."

POTRES OBORIO KONJA I JAHAČA

"U malim sreskim varošicama Stocu i Ljubinju", nastavlja Milojević, "zemljotres je već počinio veću štetu. Građani su imali svoje lepe kuće izgrađene u kamenu ili od pečenih cigalja. One su mahom sve oštećene i da bi se opravile treba mnogo para, koje, naravno, ovaj ogoleli svet ovde nema. Kad sam iz Mostara stigao automobilom u Stolac, cela varošica je bila na nogama. Uzbuđeni građani su stajali pred sredskim načelstvom, tražeći od vlasti pribežište pred besom prirode. Pričali su mi da se jutros osetio nov potres. Mostarska seizmološka stanica nije ništa zabeležila i verovatno da je taj jutrošnji potres stvorila uobrazilja uplašenih građana, ili je bilo dovoljno da samo jedan Stočanin kaže kako je osetio da mu se tlo ljulja pod nogama, pa da odmah svi poveruju da su osetili isto i da počnu da slute novu katastrofu.

Zemljotresi su dosta česti u ovome kraju, ali ovako jak ni najstariji ljudi ne pamte. U varošici je bila nastala užasna panika. Trgnuti u rano jutro iz sna, stanovnici su onako u gaćama i košuljama izleteli iz svojih kuća dok su se tavanice rušile. Ali ni na ulicama nije bilo mnogo prijatnije. Stolac se nalazi u dolini, užlebljen među krševite bregove. Ti bregovi bili su toliko zaljuljani da je sitnije kamenje sa njih padalo, što se u varošici prestrašenim građanima činilo kao da pada s neba. Nekoliko Stočana ranjeno je tim kamenjem, ali za čudo nijedan nije teško povređen. U Stocu nijedna kuća nije razrušena, ali su mnoge popucale i skoro u svima su srušene tavanice.

Jedan potres oborio je na zemlju konja i jahača. Konj se digao i pobegao, a starac je ostao na zemlji sve dok se prvo uzbuđenje nije stišalo i građani ga podigli jer se bio ugruvao.

U LJUBINJU NIJEDNA KUĆA ČITAVA

Mnogo više je stradalo Ljubinje, udaljeno 19 kilometara, severo-istočno od Stoca. U Ljubinju nijedna kuća nije ostala čitava. Ima sedam srušenih. Interesantno je da je do pola srušena i jedna turska kula napravljena od debelog i tvrdog kamenja. U toj kuli stanovao je sreski kadija sa porodicom, ali su srećnim slučajem ostali nepovređeni. Uopšte u ovoj teškoj nesreći sreća je bila naklonjena građanima. Tako se, na primer, krov i ceo gornji sprat kafane Trmića srušio u prizemlje i zatrpao kafedžiju, njegovu ženu i njihova dva deteta, a kad su ih komšije izvukle ispod ruševina bili su samo malo ugruvani tako da lekarsku pomoć nisu ni tražili. Od varošica, Ljubinje je u ovom delu Hercegovine bilo najbliže epicentru i tu je zemljotres bio najjači. A kako je potres ovde izgledao građani uopšte ne umeju da ispričaju. Samo dignu ruke uvis i hukću. Jedan stari musliman, koji je na konju nosio mleko u varoš i zatekao se na ulici kad se zemlja zatresla, kaže da je video kako se drveće previjalo do zemlje i kako su munje sevale.

Osnovna škola u Ljubinju sva se rasprsla i nakrivila tako da svakog časa može da se sruši. Sve đačke klupe ispreturane su i polomljene. Pod sa prvog sprata srušio se u prizemlje. Da se zemljotres dogodio tri sata docnije, kada je škola puna đaka, žrtava bi bilo neverovatno mnogo. Skoro svaka treća kuća je ostala bez krova.

Vreme srećom nije mnogo hladno, kao što je to običaj u ovo doba godine, inače bi se građani smrzavali na hladnoći.

Ni sresko načelstvo nije prošlo mnogo bolje. Načelnik otpravlja dužnost u hodniku u kome je improvizovao kancelariju, jer su sve kancelarije pune cigalja i polomljenog nameštaja. Kuće su sve odreda ispucale i dovoljno je da dođe kakav novi mali potres, najmanji potres, pa da se sravne sa zemljom.

Na 10 kilometara severno od Stoca nalazi se pod samim padinama planine selo Berkovići. Kao što su već prvi izveštaji javili, jedna stena odletela je u kuću seljaka Novice Bjelice, smrvila dva njegova deteta, a njegovu ženu i još četvoro dece teško povredila. Kao većina ovih seoskih kuća, i kuća Bjelice se nalazi u rupi. Sad skoro polovinu te rupe ispunjava kamen uprskan dečjom krvlju.

Brat Novice Bjelice, Stevan Stevo Bjelica, čija je kuća odmah do bratovljeve, pokazuje veliko kamenje rastureno po zaravni ispod kuće i kaže da je sve to od jedne velike stene, koja se sa ovoga brega otkinula i u kotrljanju se razdrobila u više delova. To je dovelo do tragedije njegovog brata, jer da je stena ostala cela, ona bi prešla preko rupe koja je bila kuća Novice Bjelice, kao što je jedna stena prešla preko Stevanove kuće, a druga preko kuća njihovih suseda koji su sad svi živi, samo malo povređeni gredama koje su velike stene zdrobile prolezeći preko njihovih malih rupčastih kuća. Postoji opasnost da i druge stene koje su pomerene iz svog ležišta survaju se na selo. Seljaci stoje okupljeni ispod planine i rezignirano gledaju u breg sa koga svakog trenutka može da sleti smrt. Novica i njegova porodica leže u bolnici u Stocu. Stanje žene je beznadežno. Izgleda da je usled potresa i strahovitog prizora poremetila pameću. Deca i otac, po mišljenju lekara, ostaće živi mada osakaćeni.

POMJERENO VRELO VRIJEKE

Zemljotres je izazvao mnoge čudne pojave. Tako je bujna reka Bregava koja teče kroz Stolac, posle potresa izgubila mnogo vode, te sada liči na obični potočić. Rečica Suvaja (treba Suhavić, primjedba Ž. J.) kod sela Berkovića odmah posle zemljotresa presahla je i sad je njeno korito suvo.

Najinteresantniji je slučaj sa ponornicom Vrijekom koja je izvirala iz jedne jame na oko 30 kilometara od Stoca, a ima svoje pravo vrelo u Gackom (Gatačkom) polju. Pred zemljotres izvirala je iz te jame bujna voda, ali odmah posle potresa rečice Vrijeke nestalo je sa površine. Dvadeset i četiri časa docnije opet se pojavila, ali sad ne više iz jame iz koje je ranije izvirala već iz jedne nove, tri kilometra naviše od stare, a koja je u istom rečnom koritu. Ovde se priča da se između Stoca i Ljubinja razdvojio jedan breg i stvorio veliki ponor. Automobilom je bilo nemoguće stići u taj lanac strmih bregova pokrivenih krečnjakom, ali mnogi seljaci pričaju da to nije tačno, već da se tamo jedna velika stena razdvojila."

Hercegovački svjedoci ovih zbivanja odavno su pomrli, a mlađi naraštaji sve do prije jedne decenije ni znali nisu da o tom zemljotresu u novinskim arhivima postoji jedno ovakvo živo reportersko svjedočenje. Pogotovo nisu znali da ono potiče od vrsnog novinskog pisca, pisca koji će tri godine potom jugoslovenskoj čitalačkoj publici prvi predstaviti Adolfa Hitlera, vođu naoko minorne njemačke stranke, iz koje će se izroditi nešto najstrašnije što je do tada cijeli svijet doživio...

ORLOVAČKA SMRTONOSNA STIJENA

A šta je, u stvari, bilo u Berkovićima, koji su, usput, dvadesetak  kilometara udaljeni od Stoca.

Fatalna stijena jeste unesrećila Bjelice, ali ne Novičinu porodicu, nego porodicu Novičinog brata Stevana.

Selo Potkubaš i Orlovac više njega.jpg (136 KB)

Milan Bjelica i selo Potkubaš (sa Orlovcem više njega)

Naime, Stevanu Bjelici je tom prilikom poginula supruga Joka (rođena Belović) i njihovo dvoje dejce. Njih troje bili su i jedine žrtve ovog zemljotresa, a stradali su, kako je u reportaži i opisano, kada se na njihovu kuću u selu Potkubašu sa brda Kubaš, još preciznije sa lokacije Greda ili Orlovac, otisnula ogromna stijena, koja se jureći nizastranu raspadala i čiji je jedan dio bio fatalan za majku i dvoje djece...

Od iste te ogromne stijene bili su povrijeđeni i Stevanovi roditelji - Savo i Ilinka - ali su preživjeli bez bolničke pomoći.

Savo i Ilinka imali su tri sina i tri kćeri: Novicu, Stevana i Marka, te Božicu, Jovanu i Stanu. Zašto vam ovo pričamo?

Zato što i ova kratka bilješka ima pomalo neobičan završetak. Poslije porodične tragedije Stevan Bjelica se ponovo oženio, doveo je Darinku Kisu iz ljubinjskog sela Kruševice - te sa njom izrodio sina Milana i kćeri Bosu i Sofiju... Sofiju su, nažalost, u avgustu 1943. ubili Nijemci... A taj Milan nas je prije desetak godina i snabdio ovim dodatnim podacima kojima dopunjujemo staru Milojevićevu dramatičnu reportažu.

Milan nam je tom prilikom s ponosom kazao: imam dva sina (Ranka i Savu) i četiri unuka... Od ta četiri unuka, dva su vam, sasvim sigurno veoma dobro poznata, ako bar imalo pratite sport. To su Rankovi sinovi, vrsni odbojkaši  - Novica i Goran Bjelica!!!

Novica je u to vrijeme internacionalnu sportsku karijeru gradio u Italiji, Goran u Rusiji...

Što se pak tiče Potkubaša iz koga vuku korijene i Novica i Goran, još kao djeca, od svojih predaka čuli su da se od onog zemljotresa 1927. više nikom ne dozvoljava sječa šume na relaciji od Orlovca do Potkubaša. Da se nešto slično i tragično ne bi ponovilo!

Manje je vjerovatno da znaju za anegdotu vezanu uz bratstvenika Jovana Bjelicu, zvanog Šule: pitali, vele, neki Dabrani Šulu odakle si, a on im odgovori: "Ja sam ti, brate, iz jednog sela gdje zimi sunce ne grije, a ljeti mjesec ne izlazi!"

- E, mora da si negdje iz daleka svijeta! - zaključiše.

- Pa, da vidite, baš i nijesam - reče Šule, ostavljajući ih zbunjene.

Milan Bjelica iz Potkubaša u vezi sa davnim zemljotresom ispričao nam je tad i još nešto nesvakidašnje:

- Poslije one tragedije i poloma što su Bjelicama napravile obrušene stijene sa Orlovca, Savo Bjelica, koji je u ono vrijeme bio hrgudski knez u srezu Stolac, otišao je u Stolac i kazao:

"Mi smo Bjelice dovoljno jaka familija da nam novčana i materijalna pomoć neće biti potrebne za obnovu". Tako da nisu dobili nikakvu pomoć od države, iako je država davala pomoć u takvim slučajevima...