Pod obroncima kraške planine Ilije skrio se Bjelošev Do, selo sa pet kuća i sedmom generacijom potomaka popa Moje Vladislavića. Po popu su dobili prezime, a sudbine su ih za 150 godina razvijale po dva kontinenta i u tri jezika. Početkom prošlog vijeka 18 bjeloševskih mladića, Popovića, otišlo je u Sjevernu Ameriku. Najvećim dijelom ovo je priča o njima... Rekonstruišemo je uz pomoć najboljeg hroničara porodičnog stabla - Slobodana Popovića.
Kada ti kažu Džo i to je Amerika, reci im Milan Popović i to je Hercegovina... Pričica je krijestila muške oči od Amerike do Soluna, od Solunskog fronta do mira ljubinjskog Bjeloševa Dola. Po formi jednostavna, po suštini magična, zbog tog što ljudi s navedenih lokacija misle u slikama.
- Prvog svitanja po Đurđevu dne 1907. godine, rođak mi Danilo i ja, bježeći pred austrijskom mobilizacijom, krećemo u Ameriku. Tjera nas strah od mobilizacije, a mami nada da ćemo uteći domaćoj rđi i oskudici. Očevi nam - moj Trifko i njegov Spasoje - posudiše dolare od Margetića porodice iz Gromača (Dalmacija). Otud su nam stigle i vijesti kako u Americi ima bijelog hljeba i dobrih nadnica - uvodio bi Milan, polako i izdaleka.
POD SUKNJOM NEPOZNATE ŽENE
- Izljubismo se i krenusmo. Posuđene dolare pipkamo svaki čas, da se ne zature. Naši ih očevi nemaju odakle vratiti, imovina im nikome nije dovoljna garancija. Dogovor je: čim zaradimo prvi novac, dug Margetićima moramo vratiti. Ja, ali daleko su dolari, moj brate... Nepismeni, žurimo u svijet pismenih. Neplivači, krećemo preko okeana. Ej, a put k'o put. Koliko god o njemu dumao iznenadi te. Mene, već na prvom koraku… Eto, moj otac Spasoje pruža mi one dolare, a šapće: "Ne idi, Milane; vrati se." Ne vjerujem ušima to što čujem... Mi krenusmo, kažem vam, ubrzavamo korak preko brda Klupca, on za mnom pristaje, a sve će glasnije: "Milane, vrati se... Milaneee! Vrati se!..."Šta ćeš?", zapitkuje me i rođak Danilo. "Samo idi", kažem, "i ne okreći se, dojadiće mu: ili da zove ili će ga noge zaboljeti".
Odgovaram kao hrabro, a u grudima me stislo k'o kamen stanac, pa ne možeš muku da progutaš, ni da odagnaš. Hvatamo i selo Drijenjane, za njim Popovo polje, ne popušta… Laknu mi zeru kad udarismo preko Bobana, raskravi se još više preko brda Osojnika, i utrnu kad zađosmo u zelenilo čempresa i slani vazduh Dubrovačke rijeke. Sad se javi zebnja i laka drhtavica po čitavom tijelu - šta ako nas otkriju, ako nas uhvate. Obdanica hoda je za nama. Bez dokumenata smo, a eno žmirkaju svjetla nad lukom...Čovjek za vezu, kome se javismo prema prije poznatom opisu, dovede nas sjutradan u luku, i kratko će: "Eno van vapora, sa srićom!"
Izmiješasmo se sa putnicima i brodskim stepenicama popesmo na palubu. Nina se lagano, mlak vjetar popuhuje, žagori se gore, dozivaju se i oni na doku, kad priča najednom presta. Utihnu. Iz one tišine, neko mi iza leđa dreknu: "Kontrola! Dokumenta pripremite!" Noge mi se oduzeše, usta osušiše. Prošaptah u prazno, za sebe: "Kakva dokumenta?"... U to će jedna vitka žena, spazih da gleda baš u me: "Amo se skrite. Amo...", šapće. Zakoračih ka njoj k'o omađijan. Vidim nemam gdje kraj nje da sjednem, ali ne zastajem, idem...Đipnu ona na noge, učinje mi se povisoka, zakorači tek korak, pritisnu mi rukom desno rame i, bez riječi, uprije prema dolje.
Prepadnut onako, bez opiranja, sagnih se još više, a ona me privuče korak naprijed i prije no što sjede, nabaci mi široku, šuštavu i dugu suknju preko glave. Ni trunke svjetla, mrak potpuni, a damara. Ne znam bije li mi to srce od straha tako jako, ili njojzi damar udara u bedrima. A miriše... Bože dragi, kasnije ću to saznati - da na lavandu miriše. Lice joj, u onom trenutku nijesam vidio, a zakleo bi se: lijepa je. Mlaka toplina iz njenih nogu miluje me blago po obrazu, rađa u meni novu sigurnost... Šušte papiri, čujem, kontrolorima pokazuje dokumenta. Ostali oko nje ćute. Onda me očeša lijevim koljenom po obrazu i desni mi obraz zadrhta.
Sad opet, mnogo dalje, čujem dreku i guranje... Danilov glas. Zaboga! Otkrili su ga. Viče: "Ja sam Danilo Popović iz Bjeloševa Dola!" "Silazi", presiječe ga oštra naredba... Nastupi duga pauza. Pa, najednom se sve zaljulja, potmula sirena kao da dođe sa dna mora. Glava mi se nađe među njenim bedrima, ona me hotimično malo stisnu... i tog trena sve bljesnu. Podigavši haljinu s obje ruke, skoro do koljena, nagnula se naprijed: "Sad si slobodan! Amerika je pred tobom!" Ostali putnici su ćutali... Đavola preda mnom... Bilo je do Amerike još dvadeset i sedam dana… Putovala je mužu, koga nije vidjela dvije godine... Bože, samo da znaš kako je ta Dalmatinka mirisala na lavandu... mirisnu travku, kakvu u Hercegovini nigdje nisi mogao naći...
Milan Popović bi, kazivali su, tu prekinuo priču, a ti misli koju misliš. Il' dopisuj koju ti drago. Lijepe su samo priče koje nemaju jednostavan kraj.
SUZE U TEKSASU
Ni priča o dva rođaka iz Bjeloševa Dola nema jednostavan svršetak. Živjeli su dugo, a od rastanka u dubrovačkoj luci, na brodu za Ameriku, nikad se više nisu sreli. Čak ni dok su, godinama potom u Americi, jeli bijeli hljeb, doručkujući prvi san hercegovačke mladosti onog doba.
Jer i Danilo se dočepao američkog kopna, iako je poslije hapšenja u Dubrovniku odmah sproveden isljednicima u Zagreb. Čim je pušten iz pritvora, prevezao se opet do Dubrovnika i, s više opreza, ukrcao na neki sljedeći brod.
Mnogo decenija kasnije, u Teksasu, srešće ga poznati novinar beogradske "Borbe" Bogdan Dečermić i njegovu čežnju za hercegovačkim zavičajem opisati u reportaži iz teksaškog grada Galvestona. Po prispijeću u luku Galveston, Danilo je raznosio mlijeko, skromnom ušteđevinom otvorio malu trgovinu i oženio se Spasijom Kovačević (porijeklom iz crnogorskog Grahova), koja je živjela u Americi. Izrodio je s njom četiri sina: Božidara, Tripu, Savu i Branka, te kćer Sofiju. Četiri brata u četiri kuće, jednoj uz drugu, sa velikim zajedničkim dvorištem, bazenom i slično...
Slobodan Popović
-Sigurno bi i on plakao za ovim selom. Kao Jelena... Sjećam se, jednom nam je iz Detroita, gdje je poslije rata pobjegao zbog toga što je bio u četnicima, naš Obren Popović, došla njegova Jelena. Kad je pošla nazad, ponijela je veliki grumen zemlje iz očevog zavičaja, pogledala u vrh planine Ilije… i zaplakala... Kažu, Obren je često gledao taj grumen zemlje, sjećao se... i brisao vlažne oči - priča Slobodan Popović, vozač iz Ljubinja, sada penzioner i vrsni opančar, najbolji znalac hronike i porodičnog stabla bjeloševskih Popovića.
I Danilo je tugovao za zavičajem. Ali ga od onog ustreptalog svitanja po Đurđevu dne 1907. nikad više nije vidio. Umro je u Galvestonu 1958. godine.
S OBJE STRANE ATLANTIKA
Pisma među rođacima putovala su s obje strane Atlantika do prije dvadesetak godina. Onda su stala. Iz neobjašnjivih razloga. Složeni ritam življenja ili hlađenja emocija? Tek, u ovom posljednjem ratu i poslije njega nijedno nije stiglo u ovo seoce pod obroncima kraške planine. Htjeli ne htjeli, potomci onih mladića Popovića s početka onog vijeka, danas su dva posve odvojena svijeta.
A Milan? Milan se vratio. Od 18 Popovića iz Bjeloševa Dola, koji bjehu u Americi, petorica su se vratila kao solunski dobrovoljci, među njima i on. Pripovijedao je, kažu, da bi i solunce razgalila priča o mirišljavoj gospođi s broda. Prošavši karakazan Prvog svjetskog rata, vratio se u zavičaj i oženio od Jahura iz ljubinjskog sela Obzira. Ali... Zavičaj, kad si u njemu stalno, ne miriše takvim opojem, kao u čežnjama i snovima sa dalekih meridijana.
Neko, ko zna ko, pronio je glas da je Milan donio iz Amerike dolare i zlato. U gluvo doba, jedne noći, s treskom i lomljavom, upali su komiti, riješeni da se domognu blaga koje je pominjao onaj glas. Tukli su ga bjesomučno, a odgovor na "gdje je, gdje kriješ, kaži", nije stizao. Užareni sač sa ognjišta su mu stavljali na glavu. Međutim, čulo se samo krkljanje skršenog čovjeka. Od posljedica mučenja umro je 1921. godine. I on, i njegova lijepa priča o gospođi što miriše na lavandu!
Sahranjen je na groblju u Bjeloševom Dolu, gdje na spomenicima pišu samo dva prezimena Popović i Kisa.
Nakon toga, supruga mu je odselila "negdje u okolinu Zrenjanina, i nastanila se na kolonističkoj zemlji". Silne dolare i zlato Milan, naravno, nije imao. Ubili su ga ljudi s razbojničkom dušom i lažna vijest, čiji autor nikada nije utvrđen.
TRI MATERNJA JEZIKA
- Za vijek i po, otkad dobismo prezime Popović, dočekasmo da govorimo tri maternja jezika. Recimo, rođak mi Branko iz Ljubljane bio je službeno u SAD i svraćao je kod naših u teksaškom gradu Galvestonu... Pitaš kako su se sporazumijevali. Da me ubiješ, ne znam pouzdano. Engleski, valjda, ili srpski. Slovenački nisu sigurno... Današnje prezime - Popović - nosimo od prije 150 godina, od smrti našeg pretka, koji je u Ljubinje stigao iz Gacka, od slavne loze Vladislavića. Čuo si za grofa Savu Vladislavića o kome piše Jovan Dučić (to je i Jovanov neki predak), taj Vladislavić je krupna ličnost u istoriji Rusije, utvrđivao je, recimo, granicu između Kine i Rusije... E, predak nam, pop Mojo Vladislavić. Sahranjen je u ljubinjskom selu Gradcu, pred vratima crkve na brijegu, kažu - crkvice starije od Kosovskog boja. Grob mu svi znamo, i mi ovdašnji, iz sadašnje sedme generacije, što po popu Moji nosi prezime Popović - pripovijeda tečno Slobodan.
Grob Moje Vladislavića pred vratima crkve u Gradcu, s planinom Ilijom u dalekoj pozadini
- Najbliži smo - nastavlja - s Popovićima iz Romana kod Kalinovika i onim što su odatle otišli prema Trnovu. Doteklo nas je svukud, u svim bojevima i ratovima. Između 1900. i 1910. iz Bjeloševa Dola, iz ondašnjih 13 kuća, pod obroncima planine Ilije, u Sjevernu Ameriku je otišlo 18 Popovića. Petorica su se otud vratili kao solunski dobrovoljci. Osim spomenutog Milana - Vlado, Gašo, Pajo i Savo... Četiri su se vratila iz Prvog svjetskog rata. Po jadu svom i Đorđo (Božin), koji je u Ravnom (nad Popovim poljem), od američke zarade, otvorio trgovinu. Kad izbi Drugi svjetski rat, ustaše su ga među prvima, ni kriva ni dužna, kao i sina mu Ristu, umorile najgorom smrću - bacivši ga u jamu na Ržanom dolu. Đorđina kćerka Rada, rođena u Americi, decenijama je bila najbolja krojačica u ljubinjskom kraju.
Rasuli su se Popovići po Americi od Los Anđelesa na sjever. O njihovim putevima i sudbinama danas, malo zna i najbolji porodični usmeni hroničar Slobodan. Pisma, rekosmo, otud više ne dolaze. Nije bilo nikakve ljutnje, ni gorke riječi. Život je, izgleda, takav - daljine izblijede drage i bliske likove, krvne veze. Daljine su neumoljive. Kao i godine... Ko zna bi li više iko, tamo preko okeana, zasuzio nad grumenom zemlje iz kakve bjeloševske vrtače. Vjerovatno ne, osim možda kakva izuzetno tajnovita i rijetka lirska duša, ovamo još nepoznata, na granatom prekookeanskom porodičnom stablu.
ODISEJE MOJINIH POTOMAKA
U Bjeloševom dolu se danas čuje kako je šest Popovića: Lazo (Spasojev), braća Dušan i Milan (Vukanovi), Perko, Nikola i Mirko zauvijek ostalo i skončalo u Sjevernoj Americi, bez žene i potomstva. Dok su, osim pomenutog Danila iz Galvestona, još trojica (Dušan /Božin/, Savo i Stevan) imali porodice - i sada imaju brojne potomke.
-Prve decenije prošlog vijeka u 13 bjeloševskih kuća živjelo je po sedam-osam članova. Bavili su se poljoprivredom, sijući po dolovima i vrtačama ječam i raž, sadeći kukuruz i krompir. U bezvodnom kraškom kraju, čija je oskudna zemlja propuštala kišu, što su govorili - "k'o rešeto". Držali su koze i po malo ovaca. Đed mi je, recimo, držao više od stotinu koza, ali se oskudijevalo... Vidite, kao vozač prokrstario sam bivšu Jugoslaviju, svu. A tvrđeg mjesta za život od mog zavičajnog Bjeloševa Dola nisam vidio - kaže Slobodan.
Današnji Bjelošev Do: Odžaci dime na samo još pet kuća
I ilustruje:
- Evo vam, brate, slike sad. Ono vrtova i dolina što je moj ćaća (otac) obrađivao, razbacanih po planini Iliji, pješice za dan ne mogu obići, a da sve to obradim - porodica mi od toga ne bi mogla živjeti... Zato su oni momci od 18, 20, 21 godine, početkom prošlog vijeka, bježali od inokoštine (bijede) koliko i od mobilizacije u austrijsku vojsku.
- Vidite zašto to kažem - nastavlja. -Od 13 kuća, ozidanih suhozidinom, samo je naš čardak bio pokriven tankim kamenim pločama. Ostale su bile slamare - pokrivene raževinom. Imale su samo po jednu prostoriju - s ognjištem i verigama na sredini. Čeljad bi, bez obzira na godine, spavala skupa unutra, oko ognjišta, na tvrdim krevetima od nabijene zemlje bjelice. Sva odjeća im je bila od raše (sukna). Djecu su, katkad, davali u najam - u Dalmaciju, jer su se stari Popovići, od 1875. do 1878. bježeći od turske osvete zbog hercegovačkog ustanka, sa svojom nejači, krili po Dalmaciji, spuštajući se čak do Orašca kod Dubrovnika... Mislim da se Savo (Mitrov), koji je bio u najmu kod nekakve dalmatinske porodice u selu Župlju (samo nekoliko brda odavde prema jugu i Jadranskom moru) prvi od naše rodbine otisnuo preko Atlantika, riješen da se ovamo u krševe nikad ne vrati, kao što se ni vratio nije... A one koje je Solunski front i rodoljublje vratilo otud, osim pokojnog Milana, nisu na bjeloševskom groblju. Vladimir i Pajo su umrli u Banatu - u Vojvoda Stepi, Gašo u Bačkoj - u Liparu (opština Kula).
DUBOKO POD ZVIJEZDAMA
Kada se već u poznu jesen snijeg spusti do polovine planine Ilije, on otkrije pet stubova dima u današnjem Bjeloševu dolu - pod kojima se grije dvadesetak stanovnika, na sedmom kilometru jugoistočno od Ljubinja. Selo ima put, struju, nevelike hercegovačke kuće pokrivene crijepom, čak i više od polovine štala je pod crijepom. Nema više nijedne kuće ozidane suhozidinom. Novi vijek uveliko odmiče.
Uveče kad na vedrom nebu zatitraju zvijezde, ni njih potomci popa Moje Vladislavića, sedma generacija, ne mogu istovremeno vidjeti. Kad je pod planinom Ilijom veče, kod onih u Americi sviće... Između su daljine. Daljine neumoljive... A dolje, duboko pod zvijezdama Hercegovina - što "cio svijet naseli, a sebe još (sasvim) ne raseli".
