Od „Nevenovog“ festivala do lektorata u Bugarskoj Darka Herbez.JPG (186 KB)

Uvijek mi je drago kad mi zemljaci uspiju, kad dotaknu sopstvene dječje snove, pa gdjekad i više od toga... A baš to pošlo je za rukom dvjema ljubinjskim djevojčicama iz ove priče, koju sam u reporterskoj bilježnici zapisao u ratno proljeće 1995.

Obje su kasnije postale lektorice za srpski jezik – jedna u Bugarskoj, druga u Grčkoj... Pobliže kazano – Darka Herbez u Plovdivu, Biljana Turanjanin u Atini. O tim njihovim stručnim i naučnim dometima priloge će ispisati neko drugi, a u priči što slijedi bavićemo se prvim uspjehom Darke Herbez. Dakle, ovako je to bilo...

U gradu na kraju svijeta, u stanu nad cestom što sada ne vodi nigdje, na kraju drvoreda kestenova s čijih se cvjetnih piramida (u blaženom miru provincije) spuštaju bijele latice – kao pahuljice – i ljube pusti asfalt, živi junakinja naše male priče. Darka Herbez.

Tek joj je 10 godina, a pamučno mekim glasom kazuje:

„Jednom sam čitala knjigu o svemiru, pa poželjela da budem kosmonaut. Uzmem onda zbirku pjesama pa bih htjela da sam pjesnik. Napišem neke pjesme, dođem kod vas u Radio Ljubinje i zaželim da postanem novinar... Gledam zatim: tata se sprema  da ide na front, tamo na zapad; onim putem što ne vodi nigdje, pa se pitam... Svašta se pitam, pa i to šta ću jednoga dana biti. Ipak, najčešće se pitam kad će stati rat.“

Otud, iza Varduše, gdje zapada sunce na svršetku svakog vedrog ljubinjskog dana, katkad dopre tutnjava. Potmula, prijeteća. Tamo, na horizontu gubi se i onaj put koji je ranije vodio prema Sarajevu, a sad je presječen i njime saobraćaju pretežno vojni kamioni. Tu, uglavnom utrne polet dječje misli i stiha.

A smjenjuju se u Ljubinju dani i noći. I pretponoćni zov usamljenih slavuja iz Konacpolja, iz onog dijela brda Radovinje, gdje zjapi grotlo bezdana koje za kišnih dana proguta svu vodu mutnog i zahuktalog Bukovog potoka, Bukovštaka. I gubi se zapjenušana voda kroz tajne hodnike i prolaze, kroz šuplje kraško brdo, nestaje i pojavljuje se – zagonetno kao ljudska misao, poput pjesničke inspiracije što nejasnom silom nahrupi, pa iščili ako je ne uhvatiš u trenutku, ostavljajući za sobom prazninu – poput one koju u svakom biću ostavlja let i zgasnuće avgustovske „zvijezde padalice“ na mlakom ljetnjem nebu.

TAJNA VELIKE SVESKE

Malčice od raskošne slike što je nudi ljubinjska oaza u kraškom sivilu hercegovačkog pejsaža sačuvala je i crnokosa Darka Herbez u prvoj zapisanoj pjesmi „Moj kraj“.

Napisala ju je kao domaći zadatak na tu temu i pokazala učiteljici Ilinki Bjelobrk. Bilo je to prije dvije godine. Od tada stihove upisuje u veliku svesku s debelim koricama. Postalo je to Darkino „sabrano djelo“. U njemu je sedamdesetak pjesama s najrazličitijim temama koje su taknule njene misli i osjećanja.

„Najviše ih je, nažalost, o ratu“, objašnjava skromno, kao da se stidi, uvlačeći glavu među ramena, ali otkrivajući pogledom da se radi o bistrom i osjećajnom biću, kome je kao i svakom nadarenom skromnost vrlina, koju otkriva u dijalogu sa strancem.

Još dugo ne bi niko, osim najbližih, zavirio u veliku svesku sa debelim koricama da redakcija lista „Hercegovac“ iz Bileće nije pozvala mališane da joj šalju radove. Pjesma „Zašto je rat počeo“ izašla je iz tih korica i maloj pjesnikinji donijela neočekivano veliku slavu.

„Nakon ove pjesme objavljene u „Hercegovcu“, učiteljica Ilinka izabrala je nekoliko mojih radova i poslali smo ih na konkurs u Savino Selo kod Vrbasa, u Vojvodini. Ja sam sa svojim vršnjakinjama iz četvrtog „b“ razreda, Biljanom Turanjanin i Anom Bodirogom stala da pripremam školski list „Sve o svemu“, skraćeno „SOS“, namjeravajući da objavimo još neke zapise, razgovore i pjesme. Taman smo bili pri kraju kad stiže pismo iz Savinog Sela da se moram pojaviti na  Sedmom „Nevenovom“ internacionalnom festivalu dece pesnika.

U pismu je stajalo da moram nastupiti sutra, a ja sam bila zbunjena. Šta sad? Kako da se prevezemo. U Ljubinju nema goriva, gradski autobus već je otputovao prema Trebinju, a meni se tako išlo.... Od glavnog istočnohercegovačkog druma Ljubinje je daleko 40 kilometara. A od Savinog Sela? Teško je to na brzinu i izračunati.

Ipak, priskočili su u pomoć Đorđe Likić, direktor „Sokola“ (nekad trener prvoligaške odbojkaške ekipe iz Ljubinja), zatim Vlado Kozić, direktor Osnovne škole „Sveti Sava“... Radio Ljubinje već je obavijestilo slušaoce da je od 3.000 radova, prispjelih na konkurs ove godine u Savinom Selu, Darkin rad među 20 najboljih (pobjedničkih), da je ona već krenula prema Nikšiću sa ocem Stojanom Herbezom (rodom iz berkovićke Dabrice) i učiteljicom Ilinkom Bjelobrk, da je Darka jedini mladi pjesnik iz Republike Srpske na festivalu... da će na festivalu nastupiti uz Srbe i Ukrajinci, Rusini, Makedonci... pa još i da će tamo biti izloženi likovni radovi malih Japanaca!

SAN I JAVA U RAVNICI

Osvajala je kišna noć nad Ljubinjem onog 11. maja 1995. a podaleko od tih kišnih zavjesa, voz je kloparao kroz Bijelo Polje, Prijepolje, Užice, Beograd, noseći skromnu djevojčicu ka ostvarenju velikog sna.

Rat i ratne strepnje ostajale su daleko za njom.

Iza... na brdima obraslim pelimom, tek razlistalim grabom; u dolinama i prisojnim stranama onog su proljeća kasnile rane trešnje...

Jutro u vojvođanskoj ravnici dočekalo ih je s puno teškog, a ugodnog mira, s vodama što sporo teku.

„U Savinom Selu sve je bilo svečano. Nama djeci djeca su bili domaćini, odraslima odrasli. Moja domaćica je bila Sandra Takač, učenica petog razreda. Bilo mi je prelijepo kod njih, imali su Takačevi i malu pudlicu, pa me je malo gricnula, ali ništa zato... Poslije smo Sandra i ja otišle do škole gdje je upravo počinjao festival...

“Imam čast da vam predstavim rad devojčice iz Republike Srpske“, rekao je voditelj, „ali žao mi je što ona nije stigla!“... Onda sam ja izašla. Za tren svi u publici su bili zbunjeni. Potom se prolomio aplauz. Činilo mi se da sanjam. Tako je bilo lijepo... Sve.“

Smjenjivao se nastup za nastupom. Svih 20 učesnika (pjesnika) se smatra pobjednicima Sedmog internacionalnog festivala. Darkinom iznenađenju nije bilo kraja kada su joj pokazali list „Zapis“, a u njemu njena pjesma. Potom su donijeli knjigu, pravu knjigu „Zvezdane kočije“ – unutra njena pjesma „Zašto je rat počeo“, ispod piše „Darka Herbez, Ljubinje, 10 godina“!

Kako je to lijepo, pomislila je, dospjela je u biblioteke, među one knjige koje pišu odrasli za djecu, Sada će i njeni vršnjaci kad uđu u biblioteku i zatraže „Zvezdane kočije“ tamo naći i njene stihove.

NA DESANKINOM GROBU

„U nedjelju, 14. maja, iz Vrbasa su nas odvezli čak u Brankovinu kod Valjeva. Bili smo u rodnoj kući Desanke Maksimović, zatim smo posjetili njen grob. I tamo, na njenom grobu, govorili smo svoje stihove! Bio je hladan dan, ali dok sam živa ja taj dan neću zaboraviti.“

Diplome, značke, fotografije, slatkiši punili su Darkinu torbu. Aplauzi i posebno ljubav s kojom je primljena jedna mlada pjesnikinja iz Republike Srpske nešto je što se ne prepušta zaboravu.

„I na kraju, kad sam se vratila s puta u Ljubinje, sestra mi je pružila naš školski list „Sve o svemu“, koji je odštampan dok sam bila na putu. U njemu moja pjesma „Posljednje zbogom“, posvećena našem rođaku Neši, koji je poginuo na bihaćkom ratištu!“

Da zaplačem, da se nasmijem? Ili – oboje istovremeno!?

Dolje, pod prozorima Darkinog stana, kao nenadni snijeg ovog proljeća, i dalje lelujaju bijele kestenove latice i padaju na mokri asfaltni put koji i dalje ne vodi nigdje – u stvari vodi; do prvih linija fronta udaljenih desetak kilometara.

APOLONOVA KĆI

Darki, rođenoj 1. septembra 1984. ispunile su se i dječje želje da bude novinar. U četvrtom osnovne uređivala je skromni (šapirografisani) list „Sve o svemu“, u sedmom je već bila, zajedno sa vršnjakinjom Biljanom Turanjanin, urednica emisije „Na šarenim talasima“, na Radio Ljubinju. Na žalost, u međuvremenu joj je, 1997. prerano, baš prerano, umro otac Stojan, koga je neizmjerno voljela... No, nastavila je još zrelije da piše i nastupa na poetskim susretima i festivalima: u Lazarevcu, Nišu, Sutomoru, Banjaluci, Aleksincu, dva puta bila finalista Festivala poezije mladih u Vrbasu... A onda se 2008. u Sremskim Karlovcima, u izdanju Brankovog kola, pojavila i njena knjiga „Apolonova kći“. Iz lokalnog, ljubinjskog, ugla gledano, postala je i do danas ostala prva Ljubinjka koja ima objavljenu zbirku pjesama.

O Darkinom poetskom sazrijevanju rječito kazuju i dvije nasumice uzete strofe iz pjesme „Mora doći kraj“:

 „Znam da sve jednom mora proći

jer sve, baš sve, ima svoj kraj

svemu jednom svršetak će doći

i sve jednom izgubiće sjaj.

I sve sada neizmernim što se čini

sutra il posle biće ništa samo

to tek shvatam u ovoj tišini

sve mora nestati daleko tamo...“

Mr Darka Herbez lektor je za srpski jezik na Univerzitetu „Pajsije Hilendarski“ u Plovdivu, sprema i doktorski rad. A kad to čujem, bude mi drago što sam jednom davno barem zapisao početak jedne ovako uspješne priče.

ZAŠTO JE RAT POČEO

Prije sam živjela u miru, sreći

Svuda bilo je veselja.

Kako bi bilo da je i danas tako,

To je moja najveća želja. 

Ne bude nas više ptice svojom pjesmom

Budi nas zvižduk granata,

Sada sam robinja rata.

Zašto je rat počeo?

Pitam se svaki dan i noć,

Pitam se kad će mir doć'.

Rat dolazi,

Tugom i bolom zasipa sve kao rijeka,

Svuda se čuje topova jeka.

Kako je bilo lijepo u miru,

Ah, da je tako i sada,

Polako gasi se svaka nada.

Svi mnogo pate

Sve ljude boli prate.

Kad će rat stati,

Ko mi može odgovor dati?