Gasovod je evo sada gotovo magična riječ; riječ koja će i te kako uticati na budućnost svijeta, a ova priča govori, između ostalog, i o jednom od prvih Hercegovaca koji je radio na gasovodu...Doduše američkom, onom u Los Anđelesu. Zahvaljujući gasovodu, i činjenici da se malo doškolovao, isti junak je još 1915. vozio svog „forda“ kroz taj grad na zapadnoj američkoj obali...U životu je bio Jovan, pa Džon, pa opet Jovan... A umro je, njegovi potomci vele – kao srećan čovjek – u zavičajnom selu Radimlji, desetak kilometara sjeveroistočno od Ljubinja. Jovanova velika priča otpočela je ovako...
DAVNA 1915 - Džon u svom fordu u Los Anđalesu
Pucalo je vlažno pretproljećno praskozorje 1910. Na istoku trnula posljednja zvijezda, a na mrkoj grbi jasena kosa samotnik je pjevom slatke tuge odgonio noćni strah, dok je Jovan, dvanaesto dijete Ćetka Vujovića, napuštao zavičajnu Radimlju, grabeći kozjom stazom prema Žrvnju, koga je morao proći prije prvog sunčevog zraka, i izbjeći svakom pogledu i svakom pitanju. Bježao je od austrijske mobilizacije, od frontova, na kojima su pojedini njegovi ljubinjski zemljaci ostali s rasporenim stomakom i pogledom u kom se gasila svjetlost u mutnoj igri oblaka i barutnog dima na bojištima – čije ime nikad čestito nisu uspjeli ni izgovoriti.
U dolini pod njim hučao je mutni Bukovštak, hiroviti potok koji valja proljetne vode ka bezdanu na kralju Ljubinjskog polja, dok se na sjeveru uzdizala bijela kapa planine Sitnice s posljednjim repom zime, zime koja je ovog puta temeljito oglodala nade Vujovića da proljeće nosi išta više od sunčeve toplote i novih znojenja na imanju age Žuštre za sirotinjsku nadnicu. Kuće su im tek oblikom podsjećale na aginu. Činila ih je suhozidina pokrivena krovinom s ognjištem i verigama nasred jedne prostorije, oko kog bi uveče, pokrivena gunjima i bičaljima, polijegala malaksala brojna čeljad. Samo rijetki bi sazuli opanke. Radno odijelo, radno i paradno, prelazilo bi sa starijeg na mlađe. Sem nekoliko posnih krčevina, svoje zemlje nijesu imali. Po divljini planine čuvali su riđe vižljaste koze, ovce, mršavu stoku za koju se trgovci s primorja nisu baš otimali.
NEPLIVAČ NA OKEANU
Miješale su se ove slike u glavi 22-godišnjeg mladića sa onim šta mu je u svijest utisnuo Marko Sikimić s obližnjeg Krnjinog Kamena, povratnik iz Amerike, dajući mu novo američko odijelo, pribor za brijanje i 35 dolara:
- Bježi, kuko nejadan, u Kaliforniju. Tamo rastu narandže. Tamo ćeš, budeš li radio, biti sit. A vođe samo rđe i smrti ima u izobilju. Imaš rođake u Los Anđelesu. Znaš li, nesretniče, da ime toga grada znači „grad anđela“?
- Kako ću do tamo? Tolike vode, velika mora, a ja neplivač. Ni u Bukovštak ne smijem zagaziti.
- Baš za svaku sitnicu pitaš – obrecnu se Sikimić. – Bez rizika nema trijumfa!
Posljednja riječ je nejasno odzvanjala u Jovanovoj glavi, dok je gazio kroz grabovinu, kamenjarom, preko čuka, vlaka, polja, dolja, kroz šumarke preko Žrvnja, Bodiroga, Trebinjske šume. Stresao se na svaki šum, na svaki bijeg zelenog guštera kroz poluvlažni šušanj, misleći: evo ih, austrijska kontrola, sad će haps, pa zatvor i rešetke...
Sa večernjom zvijezdom Danicom stupi u Gruž i stega u grudima lagano popusti. Raspita se i za čovjeka - vezu. Otopli mu oko srca kad ovaj reče da Sikimića dobro poznaje.
Na brod su ga uveli po mraku, i ugurali među daske. Koji sat kasnije iz dremeža ga trže lupa štapova po naslaganim daskama i rezak jezik. Kontrola je tražila slijepe putnike... Štap lupnu i po daskama iznad Jovanove glave i on, na tren, prestade da diše...
Mučnina u stomaku i ljuljanje ne dadoše mu da dokrajči komad odavno hladne brašanice, zamotane u čistu majčinu maramu, koja mu drugi poklon ne imađaše dati ispraćajući ga na dalek put.
Pomisli na Radimlju. Na jedanaestoro braće i sestara. Tuguju i ćute. Ni najbližoj rodbini ne smiju kazati gdje je Jovan. Mogu plakati koliko god hoće, samo kad se ne vidi. Austrija ga je još lani mogla pozvati u vojsku...
U Napulju, na dok, uz Jovana, izgegaše još mnogi vodenom putu nevični Hercegovci, Crnogorci, Dalmatinci...
Za petnaestak dana sakupi ih se 150. Dovoljno da agent sa cilindrom na glavi uputi planiranu turu. Putovali su 40 čela (20 dana) do jednog bujnog zelenog ostrva pred američkim kontinentom. Tu im narediše da se dogola skinu i okupaju, potom ih zaprašiše praškom teškoga vonja, a odjeću im spališe na velikoj vatri! Dadoše im nova odijela, pa i šešire. Ko je imao i najmanju boljku otpremiše ga brodom za Južnu Ameriku, samo 50 – među njima i Jovan – otputova za Sjevernu.
DUVAN ZA ŽVAKANJE
Prvi radni dani puni su velikih strepnji. Ljekaru nije smio. Ljekar bi mu zabranio da radi, gazda bi ga po kratkom postupku otpustio, a i broj željnih makar i takvog posla naglo se uvećavao. Dnevnica je bila 8 dolara, a isplata sedmično. Hranio se skupa s rođacima – i štedio...
Naslušao se groznih priča o rudnicima, ali viša nadnica ga je poslije odvukla pod zemlju, u rudnik željezne rude. Rudari su mahom kupovali duvan za žvakanje, jer je u hodnicima s metanom svaka iskra bila preopasna, pa se o cigaretama nije smjelo ni sanjati.
Jovan je znao da se Austrija u njegovom kraju s otkupom duvana počela baviti 1890. ali se on poroku pušača nije odao.
- Taman koliko moje kolege rudari troše na duvan, ja ću da odlažem na stranu; a što se ne bih i doškolovao? pitao se u svojim najintimnijim razmišljanjima.
S CIGARETOM SAMO ZA FOTOGRAFISANJE - Džon Vujović u Los Anđelesu
Umjesto odlaska u barove i restorane, gdje se mogla vidjeti i pokoja diva Holivuda, Jovan je izabrao teži put – učio je, upisao kurs za montera gasovoda, a jednog dana 1915. saopštio je svojim rođacima i da ga je položio. Prihvatio je američko državljanstvo, a poslovi su krenuli. Iste godine položio je i vozački ispit te kupio novog „forda“, nešto potom kupio je veliku staru kuću u Los Anđelesu i potpuno je preuredio. Postao je pravi gospodin Džon!
STARA AMERIČKA AUTO-KARTA - Iz Jovanove zaostavštine
Tek tada se mogao odati luksuznijem životu. Međutim, pisma iz zavičaja bivala su sve tužnija...Rat...Glad....Mobilizacije...Bolesti.
PASOŠ I DUŠA
Guslari, gosti iz otadžbine po losanđeleskim dvoranama više su jaukali nad strunama nego pjevali. Jovan je gledao svježe odštampane podsjetnice i brošurice koje su nabrajale usluge koje on pruža, on – John Vujovic, Gas Distribution...Box 100, Station C, Los Angeles, California.
Lijepo ti je....I o ono o narandžama je istina, i ono o Kaliforniji, i ono o gradu anđela, a zemljaci ti umiru govorio mu je unutrašnji glas. Pogled mu je padao na američki pasoš broj 135804, na podatak o sopstvenoj visini – 5 fita i 11 inča...Odlučio je – prijaviće se u dobrovoljce.
IZ JOVANOVE ZAOSTAVŠTINE - Slika sa jednog dobrotvornog skupa u Los Anđelesu
- Ne može – rekoše mu. – Ti si američki državljanin...I vratiše ga.
Jovan (John Vujovic) se brzo snašao. Uplaćivao je dobrotvorne priloge, posjećivao guslarske večeri, plaćao članarine raznim društvima. Pasoš mu je bio američki, dobar posao američki, dobra kuća i automobil takođe američki... No, pasoš je pasoš, a duša je duša. Džon je ipak znao da je on Jovan, i baš negdje u dubini sjećanja te duše nanovo je zapjevao onaj žutokljuni kos na grbi starog jasena, a potok Bukovštak se oglasio hukom odozdo iz dubodoline ispod Radimlje...
U svim ovim raskošnim kalifornijskimm prizorima nije bilo boje, svjetla i topline kao u tom što ga je magičnim nitima vezao za zavičaj i siromašno kraško selo na uzvisini.
Dolari od štednje su stizali u Srpsku banku u Sarajevu, a oni drugi u selo, braći i sestrama. Minuo je nekako i Prvi svjetski rat. Jovan je i dalje poručivao i kupovao knjige srpskih izdavača, po losanđeleskim dvoranama i dalje je slušao guslare, naprosto je, recimo, obožavao Petra Perunovića – Peruna. I, napokon, 1934. riješio je da obiđe rodni kraj, da se oženi...
Stigao je s pokolonima i koferima punim knjiga, ubijeđen da je knjiga prvi ključ koji otvara bravu za izlazak iz rđe i zaostalosti. Uz to ličnim životom je to i sam svjedočio. Nastupio je odviše sigurnosti da će uspjeti u svemu što želi, toliko nesviknute u hercegovačkim krajevima. Odmah je rekao: ženiću se. Bez okolišenja i uvijanja.
SMIRAJ NA „RANČU“
U Veličanima u Popovom polju, zaprosio je Maru Ćuk, naočitu djevojku, znatno mlađu od sebe. Cijelim se krajem, od Ljubinja do Trebinja, pronijela istinita priča da joj je uz prsten darovao 5.000 dinara, novac za koji se tada moglo kupiti pet volova! Oskudica je ovoj vijesti dodavala novu boju i ton.
SLIKA SA SVADBE - Mara iz Veličana i Jovan sa Radimlje
Planirao je Jovan da sa Marom ostane dvije godine, pa da se onda oboje vrate u Ameriku. Godio mu je boravak u zavičaju. A kad je i to vrijeme prošlo, postade mu jasno: nema povratka. „Grad anđela“ je minulo doba! Novine su se punile vijestima u kojima su se bogati Srbi našli na udaru šovinista u Hrvatskoj, a on je trebalo da u Zagrebu sredi dokumenta za povratak u Kaliforniju.
- Rizikovati, pa trijumfovati! – sjećao se Sikimićevih riječi, ali sada se već nije usuđivao. Nakon višenoćnih dilema, nesanica i premišljanja jednog je jutra kazao kratko – ne. Ostajemo!
Nudili su mu da kupi cijelu zgradu, zgradu potonje gumarske fabrike u Ljubinju za 35.000 dinara. Nije htio. Kupio je veliko imanje na Radimlji za 65.000, sredio kuću, okućnicu, izgradio pozamašnu čatrnju (cisternu za vodu). Veliku kuću u Los Anđelesu poklonio je rodici koja je tamo živjela. Ona mu je prodala „forda“ i poslala novac čudeći se pomalo njegovoj nakani.
VELIKA KUĆA OSTALA U KALIFORNIJI - Jovan je darovao rodici
Ipak, otkrio je Jovan u sebi, onaj samo ljudima koji su uspijevali, poznati mir. Smiraj. Džon je, u stvari, opet bio Jovan u punom smislu te reči. Ostatak života proveo je kao poljoprivrednuik i stočar na sopstvenom „ranču“.
Sa suprugom Marom stekao je osmoro djece. Govorio im je: Kalifornija je u srcu, a ne u Americi!
Umro je u 91. godini. Danas počiva u malom groblju, desetak kilometara sjeveroistočno od Ljubinja.
Umro je srećan govore za takve ljude u Hercegovini. Malo paradoksalno, a ipak istinito...u priči o bistrom pastiru koji je umio da nađe i sačuva svoj mir.
.jpg)