kapavica.jpg (70 KB)

Od poraća Drugog svjetskog rata na ovamo Kapavica je bila područje velikih migracija. Gorštaci su bolji život tražili u Gajdobri, Ravnom Topolovcu, Smederevu, Ljubinju... a od prve decenije ovog novog vijeka, oni već naseljeni u Ljubinju, počeli su da se vraćaju stočarstvu - i selu pod planinom.          

Pod planinom Radimljom, na sedmom kilometru od Ljubinja, u kući Riste Gordića, podsjećamo se stare reportaže jednog učitelja, štampane u beogradskoj “Pravdi”, 26. jula 1938:

„Selo, sakriveno malo selo uzidano u prisoju; mirno, povučeno, grijano zracima majskog sunca. U nj se dolazi uskom kamenitom stazom koju je još krajem prošlog vijeka prosjekao pijuk uz pomoć eksploziva i poravnala krampa propalog carstva. Sve od ljubinjske Prevlake pa do cvrkutavog Likićeva gaja, krivuda ta staza kao uspomena na crne dane, uspinjući se kosama zazelenjelih brežuljaka jasenovim mladicama da bi poslije nekoliko časaka zašla u tijesnu i sjenovitu udolinu i udarila u ispršenu presječenu liticu na kojoj je krupnim slovima urezano: '1889. Arbeit des Ersten Tiroler Jagdregiment' (Rad prvog tirolskog lovačkog puka). Odatle, napuštajući je da se turobno uspne golim brdima ka Vlahovićima, gdje i danas stražare žandarmi, skreće kamenjarom, okađen mirisom zanovijeti i gorocvijeća, da bi se blagom padinom spustio do skrovite Kapavice, uzidane u golu šikaru krša.

Sa sjevera selo je zatvoreno Radimljom, vrletnom planinom po čijim divljim obroncima pase stoka - neprocjenjivo blago Kapavičana. Južno se protegao golemim stogodišnjim hrastovima mjestimično obrastao brijeg, koji se spušta u plodnu dolinu ispresijecanu mrginjima, ravnim, širokim i zatravljenim. Jedino kroz slobodni istočni otvor duvaju u zimu jaki vjetrovi razbijajući se o rankovačke pećine...”

risto-gordic.jpg (29 KB)

Risto Gordić

- Na moju dušu, ama baš sve tako je bilo - sjeća se 69 godina kasnije Risto Gordić, u čijoj kući sjedimo, dok kroz kasni septembarski suton dolijeće zvon zvona na kravama, ovcama, kozama, što se sporim hodom spuštaju iz Radimlje u selo - na počinak. - Tih davnih godina išao sam tri razreda odavde iz Kapavice u školu u Ljubinju. U Kapavicu je onda došao učitelj Mile Ratković, taj što je pisao reportažu, pa sam četvrti razred završio ovdje, u selu, kod njega. Škola bijaše u kući braće Jovana i Mitra Brkljače, a nas Kapavičana je, bez učitelja Mile i njegove žene Gorjanke (Mostarke, rođene Pavić), što je, takođe živjela tu, bilo tačno stotinu i devet! Volio me je učitelj. Bio sam mu jedan od najboljih i najdražih đaka. Govoraše mi pokojnom ocu Maksimu: daj Ristu na škole! Ali, ne bi para... Ne odoh u svijet, nigdje osim na akciju gradnje puta Doboj - Banja Luka... Sad sam ti, evo, jedan od šesnaest stanovnika što noćivaju u Kapavici! I, kao osamdesetogodišnjak, najstariji sam muški među njima. Imaju tamo u Pecelja u Čeprusima još samo dvije žene starije od mene...

prizor-iz-ceprusa.jpg (82 KB)

Svoje četvoro djece Risto Gordić je iškolovao. Najstariji sin, agronom Maksim, ostao s njim. Ostali su, poput ogromne većine drugih Kapavičana, otišli u svijet, u gradove, u izglednije doline i ravnice. O migracijama iz stočarskog sela naširoko bi se dalo pričati. Poslije Drugog svjetskog rata, ovdašnji kolonisti najmasovnije su se naselili u bačku Gajdobru i banatski Ravni Topolovac, potom šezdesetih godina prošlog vijeka dolazi do velike seobe do industrijalizovanog Smedereva, pa nepune dvije decenije zatim i spuštanje najvitalnijeg dijela Kapavice u industrijalizovanu ljubinjsku kotlinu. U zlatnom periodu te ljubinjske industrije uspjeli su podići nove kuće u gradu, a da ni stare u selu potpuno ne raskuće.

Malo ko je i pomišljao da bi od starih pod planinom Radimljom moglo biti vajde, pogotovo što se već pronijelo da samo u Goričkoj ulici u Smederevu ima 40 “kapavičkih kuća”, što je mnogo više nego što ih je ukupno u Kapavici. A tek ostale po svijetu, od Ljubinja, preko Vojvodine do Kanade! Pa k tome i oni Pecelji, Klimente, Brkljače, Ćorovići, Gordići, Đurići, Krulji... što ih je škola odvukla mimo velikih migracija.

Urušila se i poslije rata podignuta škola u Čeprusima - u koju je šezdesetih godina jedan Pecelj iz Amerike poslao 76 tadašnjih čuvenih olovaka s gumicom pričvršćenom na drugom kraju, što je značilo: svakom đaku po jednu! Ćukovi su se gnijezdili u odžacima napuštenih kuća, planinom Radimljom, gdje se iza Drugog rata razlijegala pjesma čobanica na stotine mjesta, samo bi gdjegdje zagraktao samotni gavran ili zalutala vrana. Gotovo proročki prizori propadanja u kojima samoća prerasta u usamljenost, olovno pritiskajući misli i duše onih što su tu ostali, kao nesrećni putnici čiju je luku zaobišao brod otplovivši s drugim u zemlju boljeg života... Potpuni krah Kapavice ukazivao se maltene na horizontu, kad joj je “tranzicija ljubinjske kotline” udahnula kakav - takav novi dah.

Ostavši bez posla, solidne zarade i jasnih perspektiva, neka od njene djece su joj se od 2003. počela vraćati iz Ljubinja, s novim ambicijama i novim životnim iskustvom. Sad već kao ozbiljni  ljudi, mahom od 40 do 50 godina, Gojko Krulj, Milivoje Klimenta, Maksim Gordić su iskusni govedari sa po desetak krava; Mitar Brkljača uz toliki broj krava drži i pedesetak ovaca, a Dragan Pecelj se u Čeprusima posvetio kozarstvu.

dragan-pecelj.jpg (68 KB)

Dragan Pecelj

Iako rođen u selu gdje ih je odvajkada bilo, Draganova priča o kozama počinje u švajcarskim Alpima:

- Boraveći i radeći u Lucernu od 1988. do 1990. jednom sam sa tetkom Božom Glavašem, vrsnim majstorom, otišao na izlet u Alpe. Zadržali smo se na jednoj farmi koza, gdje je radio jedan naš zemljak. Začudio sam se kad je on tetku rekao da zarađuje više od njega, jer ponavljam, tetak je poznat i vrstan majstor... Kada su ovamo došle poratne krize, ja sam se, iako po obrazovanju ekonomista koji od završetka škole ni dana nije radio u svojoj struci, sjetio tog davnog susreta u švajcarskim planinama. Rekao sam: koze! I nisam se prevario. Imam ih stotinjak, raznih pasmina od stare balkanske preko francuskih alpina, do mađarica i grčkih alpina, najbolje su mi ove ukrštene između stare balkanske i francuske alpine... Iz nove kuće u Ljubinju, vratio sam se amo u našu staru porodičnu kuću, obnovili smo, popravili i proširili što je trebalo... Ja sam konstantno ovdje. S puškom. Ali i sa harmonikom s kojom sam petanest godina svirao na svadbama po Hercegovini po Stocu, Mostaru, Bileći, Metkovićima, Berkovićima... sve dok se nisam oženio. Supruga Radmila je s sedmogodišnjim Nemanjom i petogodišnjom Sarom u Ljubinju, isključivo zbog Nemanjine škole. Vikendom su ovdje u Čeprusima... Bude li pak malo više posla i obaveza Radmila dođe odozdo iz Ljubinja, dođe i moja majka Stana, brat Mišo, nevjesta Tanja. Nije daleko, šest kilometara, od toga četiri i po asfaltom...Prodajem masni kozji sir iz mješine i jariće. Skoro sve u zapadnu Hercegovinu, a poslije to stigne, vjerovatno, i do Jadrana. Meni je najvažnije što mi kupci dolaze na kućni prag i odmah plaćaju... Možda bi sir mogao ići i po malo višim cijenama, ali da ne kukam... Koze su bile moj izbor... Dobro je  da sam se sjetio onog  davnog susreta u Švajcarskoj.

Kapavica je, ističe penzioner Milenko Đurić, “najvoćnije ljubinjsko selo”; voća kao u pet drugih sela; svakojakog: trešanja, šljiva, krušaka, smokava, oraha, jabuka, pa samo trešanja opet: hruštovki, alica, batvača, bjelica... Iz Banja Luke su dolazili po neke sorte!

milenko- djuric.jpg (29 KB)

Milenko Đurić

Što se tiče stočarstva, Milenko smatra da je krava najrentabilnija.

- Međutim - dodaje - svakoj moraš ukositi, obezbijediti dvije i po tone sijena! Nevolja je tamo gdje nema mlađe radne snage...  Struju smo dobili 1993. Mnogo nam je značila. Kad bi nam sad pomogli da popravimo i ova dva-tri kilometra makadama do asfaltnog puta, nama ovdje i onima što dolaze na očevinu i djedovinu da rade bilo bi još lakše. Život bi nam bio na visini. Ne samo nadmorskoj, kakav smo imali i bez toga, nego i onoj kvalitativnoj!

Selo bi se bar još malo razvedrilo, a to je, valjda, i drugima u interesu…

Eto tako smo otprilike prije dvanaestak godina, negdje pod jesen 2007, bilježili kazivanja kapavičkih  domaćina, jedinih u cijeloj opštini koji imaju osim žive kuće u selu i po jednu veću kuću u gradu.

U međuvremenu su sa životne scene otišli i Risto Gordić i one dvije žene u Čeprusima i Stajkuša, žena Milenka Đurića, koja je pekla izvrstan domaći hljeb, da boljega u ljubinjskom kraju nigdje niste mogli ni probati, a mi reporteri, koji jedemo, usput, i po “tuđim” kućama, to možemo kvalitetno procijeniti… U međuvremenu je Milenko Đurić potpuno saselio u Ljubinje, kod sina, mada je, takođe u međuvremenu, onaj asfalt za kojim je toliko čeznuo, prošao kroz selo, a i kroz susjedne Vlahoviće do Bileće…

U međuvremenu je kozar s puškom i harmonikom, Dragan Pecelj (čiji je tetak Božo Glavaš umro) prešao na govedarstvo, na uzgoj krava… A sebi za dušu i pripomoć nabavio je dva magarca, koji cijelom krajoliku, u kome odavno nema djece – daju, opet, neku posebnu veselost, vedrinu, dobrohotnost. Jer valjda se samo jako zao čovjek ne nasmije i oraspoloži kad u hercegovačkoj tišini nabasa na magarca, ili kenjca, kako ga još ko od starijih ljudi zove. Nedaleko od mjesta gdje ona dva vragolana pasu, u staroj čepruskoj (kapavičkoj) školi, odavno van funkcije, ljušti se klačarda sa zidova, melanholično sipi pijesak u tankim nitima između zapaučenih zidova, ali zgrada se opire uprkos mijenama i spolja i iznutra. Baš kao i sadašnji  kapavički život koji se osipa, troši, mijenja, tanji, pa kad ti se čini da će ga možda i zauvijek nestati, poput ponornice izbije na najmanje očekivanom mjestu. Evo, dva mlađa familijarna čovjeka, dva negdašnja odbojkaša Ljubinja, obnavljaju dvije stare i posustale kuće, koje su im stigle u nasljedstvo, i za koje se do juče smatralo da više nikad nikom neće ni zatrebati.

kapavicka-magarad.jpg (73 KB)

Smatralo se, bogme, da ni serija broširanih knjiga, džepnog formata, učitelja Milivoja Mile Ratkovića “Pisma mojim učenicima”, u kojoj, uz ostalo, opisuje kapavičku školu i svog đaka Ristu Gordića, više nikom neće trebati. Da ju je nadišlo vrijeme poput ove školske zgrade u Čeprusima… Međutim, to je i sada, u jesen 2019. pune četiri decenije po izlasku iz štampe, fascinantno djelo i prava pedagoška riznica u koju bi trebalo da zaviri svako ko se bavi obrazovanjem i vaspitavanjem mlađih naraštaja. Ništa slično na prostorima bivše Jugoslavije nije se moglo naći ni uporediti sa poduhvatom učitelja Ratkovića koji je s toliko ljubavi i razumijevanja portretisao svoje đake iz Poljica, Trebinja, Žitorađa, Ljubinja, Mostara… ostavivši nam iza sebe nešto što nijedan pedagog ni prije ni poslije njega nije uspio. I još nešto, za ovo doba pohlepe i narcizma, jako, jako važno: Ratkovićeva naklonost se ne iscrpljuje samo na odlikašima, poput pominjanog Riste Gordića, jer seriju knjiga završava “Pismom svima” kojima je predavao, gdje stoji:

„Ako sam vam ovim pismima dokazali da smo, ako ništa drugo, željeli da krenemo stazom čovječnosti – ako smo vas bar donekle uvjerili da smo aktivni učesnici na građevini naprednog društva – onda, bez posebnih nekih ambicija, pozdravljamo misao Viktora Igoa: 'Cio je ljudski rod na skelama. Svaki je duh zidar. I najskromniji donosi po jedan kamen'“.

Zato, ni ono kamenje što ga uziđuju dva mlada čovjeka u dvije kuće na posustaloj Kapavici – nije bez značaja.