Koliko smo kao zajednica kapacitirani za ovu nepravnopravnu borbu? Šta možemo učiniti prije nego nam ostane da se bavimo samo posljedicama? Zašto smo pred „ljudskim faktorom“, bez razlike da li ga imenujemo nemarom ili namjerom, jednako nemoćni koliko i pred slijepom stihijom prirode?
Stari upitnici – i ovog ljeta bili su aktuelni u danima kada se Trebinje budilo u sumaglicama dima, koje bi vjetar nanosio sa okolnih područja gdje je vatra gutala i bez nje oskudnu vegetaciju ovdašnjeg krša.
A gorjelo je na svim stranama u okolini – u Popovom polju, sjevernim obodom prema Bileći - od Viduše sve do Bilećkog jezera, preko Uvijeće do Zubaca, oko sela u Trebinjskoj šumi. Čak i u dubinskim slojevima gradske deponije na Obodini.
Bez obzira što gori uglavnom niska vegetacija, borba sa požarima na jugu Hercegovine uvijek je ozbiljan izazov. Preko sušom iscrpljenog rastinja vatra se brzo širi, izmiče u teško prohodne predjele, razvija kilometarske linije na više strana. Zato je borba iscrpljujuća, traje danima a sve do prvih kiša pobjednik je neizvjestan.
O svemu tome govori nam i starješina Teritorijalne vatrogasne jedinice Trebinje Zdravko Kašiković.
„Proljeće je ove godine pogodovalo bujanju vegetacije. Visoka trava je narasla oko ovog našeg krša tako da se požarna linija na nepristupačnom terenu nije mogla nigdje zaustaviti nego na putnoj komunikaciji. Naprtnjačama takvu vegataciju ne možete ugasiti. A u ovom našem kršu vatra je isto kao i zmija – zavuče se pod kamen, čeka tu i desetak sati dok ne dočeka pirak vjetra. A kad ga dočeka – opet se razvije u široki požar. U Međugrađu, da ne povjerujete, vatra se opet aktivirala i nakon nekoliko dana“, kaže Kašiković.
Napominje da u ovoj borbi nisu bili sami, sa njima rame u rame na prvoj liniji bile su i kolege iz Lastve i drugih dobrovoljnih vatrogasnih društava, ljudstvo civilne zaštite, Hidroelektrana na Trebišnjici, Centra za gazdovanje kršom, mještani... Borba sa požarima i ovdje je svojevrsna moba u kojoj je svačija pomoć dragocjena.
Zdravko Kašiković
„U redovnim okolnostima nama je sasvim dovoljno pet ili šest ljudi u smjeni i tako je 280 ili 300 dana u godini. Ali ovih šezdeset ili devedeset dana za vrijeme požarne sezone – da imamo dvostruko više ljudi u jedinici, bilo bi nam malo. Ali su sadajestvu sa drugim službama koje su formirane na području Trebinja, i uz dobru pripremu i organizaciju, mislim da možemo odgovoriti ovim izazovima“, kazuje starješina trebinjskih vatrogasaca.
Uz redovna zanavljanja opreme, u narednim požarnim sezonama Trebinje će moći da računa i na dodatne snage u ljudstvu. Kašiković podsjeća da je plan da novi objekat trebinjskog Vatrogasnog doma bude i centar za obuku vatrogasaca iz cijele Republike Srpske. Obuka bi se organizovala tokom ljetnjih mjeseci – pri čemu bi angažovanje polaznika na požarima ujedno bilo i njen praktični dio.
HELIKOPTER NE MOŽE BEZ „PJEŠADIJE“
Veliku pomoć naporima vatrogasaca pružio je Helikopterski servis RS, koji se ove godine, napominje Kašiković, odazvao i slao helikopter na svaki poziv iz Hercegovine.
„Helikopter nosi hiljadu litara vode i iz vazduha dobro pogodi svoju metu. Ali helikopter može gasiti požar samo u sadejstvu sa 'pješadijom'. Tada je njegova efikasnost daleko veća. Uvijek iza njegovog dejstva ostanu 'džepovi' vatre, koji se - ako nema vatragasaca da to pokriju – opet razviju u požar, kao da ništa nije sanirano“, ističe starješina Teritorijalne vatrogasne jedinice Trebinje.
Svako iskustvo dragocjen je nauk za ubuduće. Kašiković nam pripovijeda o još jednom takvom - sa gašenja kraka požara iznad Tvrdoša.
Prvi put u Hercegovini za dejstvo helikoptera korišćen je pokretni rezervoar – bazen kapaciteta 36 hiljada litara koji su trebinjski vatrogasci dobili od Republičke uprave civilne zaštite RS. Blizina vode požarištu omogućava i veći broj naleta, ali je za efikasan rad helikoptera, pojašnjava on, važno i da dejstvuje na visinski približno istom nivou. Visinska razlika, stalno spuštanje na korito rijeke pa ponovno podizanje na 800 metara visine, pregrijava motor i značajno ograničava trajanje leta.
„Bazen smo montirali na raskrnici puteva prema Zagori i Narančićima. Od zahvatanja vode do tog požarišta helikopteru je trebalo svega minut i po leta, a visinske razlike praktično nije ni bilo. Helikopter je tako ostvario svoju punu efektivnost u gašenju, a vatrogasci su ga pratili sa zemlje sanirajući neugašene ostatke vatre. Požarnu liniju koja je bila duga oko kilometar sanirali smo za nepuna dva sata. A montaža takvog bazena i njegovo punjenje traje manje nego što helikopteru treba da iz Banjaluke dođe u Trebinje“, ističe Kašiković.
REZERVOARI NA BEZVODNIM PODRUČJIMA
Kašiković dodaje da bi rezervoari dobrodošli i ljudstvu angažovanom na gašenju. Samo kretanje po nepristupačnim terenima, kaže on, za vatrogasce nije toliki problem - koliko dopremanje vode do vatrene linije.
„Nekada je do vatre potrebno i sat i po vremena hoda, sa 25 ili 30 litara vode u naprtnjači na leđima. Pa kad vodu potrošite, morate nazad po novu“.
Direktor JU „Ekologija i bezbjednost“ Trebinje Stevan Bekan kaže da se o bazenima, na područjima Trebinja gdje nema prirodnih akumulacija vode, već ozbiljno razmišlja. Na pažljivo odabranim lokacijima gradili bi se kao trajni objekti i služili za vodozahvat - i ljudstvu i helikopteru angažovanom na gašenju.
„Vrlo smo blizu izradi jednog plana na tu temu, koji ćemo kao prijedlog uputiti gradonačelniku. Riječ je o trajnim objektima kako bi problem mogli dugoročnije da riješimo. Ljudi se manje zamaraju noseći vodu, a helikopter dejstvuje brže i efikasnije, a pritom troši manje goriva. Mislim da su bazeni zaista prioritet. Vatrogasci su nedavno improvizovali jedan takav na Trebinjskim brdima i bio je veoma koristan“, ističe Bekan.
Nada se da će i Helikopterski servis RS povećati broj helikoptera kako bi, u periodu godine kada je povećan rizik od požara, jedan mogao da bude i na duže stacioniran u Hercegovini.
„Istini za volju, kad god smo tražili pomoć helikoptera - oni su došli. Ali bilo bi poželjno da sve vrijeme od maja do oktobra ovdje bude stacioniran. Imamo takva obećanja i nadam se da će to biti uskoro“, kaže Bekan.
POŽARI SE I NAS TIČU
Direktor JU „Ekologija i bezbjednost“ podsjeća da postoje mjere koje se mogu preduzeti i prije nego što jedini odgovor bude saniranje posljedica.
U prvom redu, to je jačanje svijesti o tome da je naše ponašanje i najveći faktor rizika, da se dim koji negdje primijetimo i nas tiče, te da priroda nekad mora decenijama da obnavlja ono što uništi jedan trenutak nepažnje.
„Edukacija nikada nije previše. Mi provodimo kampanju kojom nastojimo da skrenemo građanima pažnju na to koliko je važno odgovorno ponašanje i pravovremena informacija o požarima. Pored toga, o tome je važno da se razgovara i u školama i mjesnim zajednicama, da ljudi shvate kakve posljedice ostavljaju požari po našu životnu sredinu i da budu odgovorniji, kako ne bi dolazili u situaciju kakva je sada - da je u 99% slučajeva uzročnik požara upravo čovjek“, ističe Bekan.
Stevan Bekan
Prevencija je uvijek bolji izbor od sankcije – i po nas i po prirodu, tim prije što ova druga mjera najčešće izostane. Dokazivanje krivice za izazivanje požara, kako barem tvrde upućeniji u ovu problematiku, težak je a nekad i nemoguć posao – sve se događa daleko od očiju svjedoka, a na savjest i lično priznanje se uglavnom ne može računati.
Ako i prevencija zakaže – pravovremena informacija o požaru je sljedeća u nizu važnih karika zaštite. Kad se na vrijeme odreaguje na primijećenu vatru – i štete i napori na gašenju budu svedeni na minimum.
„Rano uočavanje je izuzetno značajno. U tom smislu ćemo planirati i nabavku dronova kako bi bili spremniji za naredne sezone. Od velike koristi nam je i saradnja sa HET-om i njihovim ljudima u objektu na Leotaru, koji nam veoma često javljaju ukoliko uoče dim. Važan iskorak učinjen je i formiranjem dobrovoljnih vatrogasnih društava u okolnim područjima grada - u Lastvi, na Zupcima, u Popovom polju i na Ljubomiru, a te ekipe su i predviđene za prvu intervenciju dok na požar ne stigne Teritorijalna vatrogasna jedinica. Ali posebno je važno da jačamo građansku odgovornost - da svi kad primjetimo požar odmah javimo vatrogascima, da nam to ne bude teško uraditi i da ne mislimo kako to nije naš posao“, napominje Bekan.
POTOMSTVU OSTAVLJAMO GOLE STIJENE?
„Ono što je sreća u nesreći, mada to ne smatram nikakvom srećom, jeste da od požara kod nas nema velikih šteta u drvnoj masi, ali su zato ekološke štete katastrofalne. Dešavaju se svake godine i kada se sve zbroji na nekom nivou od deset godina - to je stvarno problem, jer napori na pošumljavanju ne mogu tako brzo dati rezultate“, ističe Bekan kada razgovor krene sa požara na pitanje - zašto je važno da ih bude što manje.
Na jugu Hercegovine, gdje praktično i nema šuma za ekonomsku eksploataciju, priča o posljedicama požara uglavnom i počinje i završava upozorenjima na ekološku štetu. Oni koji su upućeniji u ovu problematiku smatraju je neprocjenjivom - i ne samo stoga što kvantifikovanje u ovom slučaju izmiče uobičajnim ekonomskim parametrima. Požarom opustošeno tlo podložno je eroziji, koju već na jesen pokrenu obilnije kiše. U mnogim slučajevima je to nepovratan proces jer se na golim stijenama život teško obnavlja.
Drago Petković, inženjer šumarstva iz Centra za gazdovanje kršom Trebinje, zato i napominje da se štete od požara moraju posmatrati na duže staze jer postaju vidljive tek nakon određenog vremena.
„Najveće štete, pored uništenog rastinja, nastaju na samom zemljištu. Požari su takvi - posebno su bili ove godine jer je bila velika suša - da izgori i dobar dio organske materije u zemljištu, koja se stvarala desetinama godina, čak i duže. A sve doslovno nestane u pet minuta. Kad izgori organska materija i krenu kiše – a ovdje kiše znaju da padaju tako intenzivno da stvaraju bujice koje spiraju zemljište – iza njih ostaje samo čvrsti dio podloge, stijena i kamen, iz čega će teško bilo šta da izraste. Opet treba čitav niz decenija da bi se stvorio taj centimetar humusa“, upozorava Petković.
Drago Petković
Ipak, napominje da je ovo samo najcrnji scenario, te da je cjelovita slika nešto povoljnija. Opisani proces erozije događa se uglavnom na nagnutim terenima, podložnim spiranju. Tamo gdje su površine ravnije tih problema nema, a vegetacija se relativno brzo obnovi. Takođe, mnogo zavisi i od toga o kojoj vegetaciji je riječ – na području Trebinja, nastavlja Petković, ima dosta površina pod kulturama kao što su hrast medunac, crni jasen ili zanovijet, koji imaju snažnu sposobnost izdanačkog obnavljanja.
„Međutim, drvo iz tih izdanaka obično je tanje, malih dimenzija, krivo i u takvim šumama nakon požara nikada neće biti kvalitetne drvne mase. A treba i mnogo vremena, od 20 do 25 godina, da se takva šuma sama obnovi i vrati u stanje kakvo je bilo prije požara. S druge strane, kad požar dođe u bukovu šumu, nema obnove iz žile – moguće je samo iz sjemena ili vještačkim putem, odnosno pošumljavanjem“, zaključuje Petković.
PRIRODI NE VRAĆAMO DOVOLJNO
Nakon požarog pustošenja, jedino nam preostaje – koliko je moguće vratiti prirodi ono što joj je oduzeto.
„Mora se intenzivnije raditi na pošumljavanju. Centar za gazdovanje kršom radi to svake godine – ali mislim da se svi moramo uključiti. Neophodne su zajedničke akcije u tom pravcu. Naša ustanova će se i naredne godine uključiti da vidimo šta možemo uraditi u saradnji sa resornim ministarstvom - da bismo što više oplemenili ovo naše područje i štete od požara sanirali koliko je god to moguće“, ističe Stevan Bekan.
Uporedne brojke po pitanju šteta i sanacija za sada nam nisu nimalo naklonjene. Izvjesno je da je priroda u tim računicama uvijek u zaostatku. Samo ove godine opožarena je skoro sto puta veća površina u odnosu na onu što se godišnje planira za pošumljavanje. Poređenje je, istina, uslovno i ne kazuje mnogo. Prvo, što su sanacije potrebne samo u jednom, vjerovatno manjem dijelu opožarenih područja. Međutim, drugi razlog nije tako ohrabrujući.
„Planovi su jedno – realnost sasvim nešto drugo. Godišnje planiramo da pošumimo 130 hektara za ove četiri opštine, ali novac za tolike površine – niti ćemo ikada dobiti niti mi imamo radne snage za to. Trenutna sredstva koja su nam na raspolaganju preko resornog ministarstva za pošumljavanje nisu ni blizu dovoljna da se saniraju posljedice štete od požara. Nedostatak novca za ovu namjenu je ogroman, čak i mnogo uređenije i bogatije zemlje Mediterana imaju isti problem“, napominje Drago Petković.
Ni pošumljavanje nije čvrsta garancija da će na svakom području biti uspješno obnovljena požarom uništena vegetacija.
„Godinama se u Trebinju pokušavalo da se ozeleni ovaj pojas oko grada. Uspjeh je bio sporadičan. Iznad Gučine je, recimo, bilo dobrih rezultata, ali imamo i krajeva gdje su oni izostali. Možda zato što se i klima, utisak je, promijenila i što kulturama ne pogoduje ovo smjenjivanje ekstrema - suše i kišnih perioda. Posljednjih godina nastojimo da pošumljavamo područja dalje od grada - poput Bijele Gore i Viduše, jer su i tamo velike površine šuma stradale od požara. Tamo su rezultati vidljivi već naredne godine“, pojašnjava Petković.
NA JUGU HERCEGOVINE IZGORJELO BLIZU 12.000 HEKTARA
Prema podacima Centra za gazdovanje kršom Trebinje, na njihovom upravnom području – u četiri opštine juga Hercegovine, ove godine u požarima je izgorjelo blizu 12.000 hektara površine.
Najviše su stradala područja oko Trebinja, na koje se odnosi 55% ukupne opožarene površine. Približno isti procenat - po 20% izgorjelih područja pripada opštinama Bileća i Ljubinje, a preostalih nekoliko hektara opožareno je na teritoriji Berkovića.
„Gorjelo je uglavnom nisko rastinje, ali je na nekoliko stotina hektara bilo i visokog požara. Na području Bileće gorjelo je i u borovoj kulturi – srećom, naporima vatrogasaca stradala su svega 3 hektara. Na proljeće ćemo vidjeti hoće li se obnoviti, ako ne, slijedi sanacija - sječa i pošumljavanje“, kaže Drago Petković, rukovodilac radne jedinice za ostale proizvode šumarstva i djelatnosti u Centru za gazdovanje kršom Trebinje.
