Maturantkinji Gimnazije „Jovan Dučić“ Sari Kolak pripala je ovogodišnja prva nagrada „Banova školjka“ za režiju filma „Kolijevka“ na filmskom festivalu „Restl fest“ u Beogradu. Kratki film u kojem se bavila srpskom dinastijom Nemanjića, u junu ove godine proglašen je najboljim i na prestižnom regionalnom konkursu SPC i Pravoslavnog dječijeg časopisa „Svetosavsko zvonce“.
Sara sa diplomom za prvu nagradu za film 'Kolijevka' sa konkursa Svetosavsko zvonce u Beogradu
Ova mlada i talentovana Trebinjka skromno govori o svojim dometima. U onome što radi osjeća se kao svoja na svome pa iz takve percepcije, ma koliko da joj nagrade prijaju, mnogo više joj godi užitak stvaranja. Sa tek navršenih 18 godina, nosi se zrelim mislima i stavovima.
„Kada vidim temu konkursa, dugo o njoj promišljam. Volim da zađem dublje ispod površine. Kroz raznovrsnu literaturu pokušavam da proniknem koju bih i kakvu poruku mogla da pošaljem. Konkretno tema 'Kolijevka', iako odmah asocira na bebu, mene je drugačije inspirisala. Tako sam ispričala priču o kulturi i porijeklu srpskog naroda, o Hercegovini kao kolijevci legendi o Svetom Savi. Dajem sve od sebe da ono što uradim ne bude svakodnevno i da ima svojevrsnu težinu“, ozbiljno nam objašnjava ova gimnazijalka, sa kojom ćemo već za Svetosavku akademiju u Kulturnom centru Trebinje zajedno koračati „Stazom svjetlosti“, njenim novim filmom.
Sagledajući rečeno, apsolutno je jasno zašto su joj filmovi mahom najbolji na konkursima, na kojima učestvuje od osmog razreda osnovne škole. Do sada je odgovorila na više tema „Moj zavičaj“, „Moja porodica“, „Korijeni“, „Jezik moje majke“ i „Kolijevka“. Ono što je željela da kaže imalo je odjeka, te je četiri puta zaredom osvajala prve nagrade, zahvaljujući kojima joj je omogućeno da isto toliko puta boravi na Krfu.
Sa Krfa
„Sa svakom nagradom, nas pedesetak najboljih iz Srbije i Republike Srpske idemo na Krf. Svaki susret sa ovim mjestom iznova me nadahne. Tamošnji divni ljudi veoma se trude da se istorija i srpska kultura ne zaborave. Otišavši prvi put vratila sam se odraslija i drugačija. Sve mi je bilo čarobno, a koračati ostrvom Vidom, neopisiv je doživljaj. Emotivni trenutak i parče prošlosti koje ću uvijek nositi sa sobom. Nemjerljivo sam srećna što sam dio svega toga!“
Ako se i pomisli tako, nije je promijenilo to što je boravila na jednom od najljepših grčkih ostrva, već mnogo više spoznaja da je zakoračila na „Ostrvo spasa“ za srpsku vojsku u Prvom svjetskom ratu. O plavetnilu mora razmišljala je drugačije, te u takvoj atmosferi stekla prijateljstva za cijeli život.
„Sve nas koji smo na Krfu provodili dane zajedno spaja neka posebna veza. Teško je naći prave riječi da to opišem, ali ako kažem da se svi pitamo da li smo ovakav blagoslov zaslužili, mislim da to dovoljno govori. Svaki spomenik ima svoju priču i izaziva strahopoštovanje. Prilikom posjete ostrvu Vido, prvi put kad sam bila, svjedočila sam nestvarnom trenutku. Pjevali smo pjesmu „Tamo daleko“, a more, do tada mirno, odjednom se uzburkalo, talasi su snažno udarali i imali smo utisak kao da su nam se stradalnici javili. Niko od nas nije ostao ravnodušan. Takođe, boraveći 2017. i 2018. godine, prisustvovala sam i dok se radio i kad se postavljao spomenik 'Krajputaš'. Bila mi je čast biti dijelom istorije“, uzbuđeno govori Sara, dodajući da ju je nakon četiri godine odlazaka na Krf, oduševila ponuda da u budućnosti bude vaspitač nekoj drugoj djeci, što joj je, kaže, ljepše od svih osvojenih prvih nagrada.
Bez obzira na sav trud i zalaganje, ova mlada djevojka priča nam da bi joj sve teže išlo da otpočetka nije imala podršku porodice, na prvom mjestu oca Nebojše, novinara i profesorice srpskog jezika u trebinjskoj gimnaziji Jelene Mandrape. Uz sopstveni putokaz, mnogo duguje njihovim smjernicama.
„Kritiku prihvatam, iako mi nekad, priznajem, teško padne. S druge strane mi je i čudno ako me tata ne iskritikuje. On je veoma otvoren, iskren i bez zadrške mi sugeriše i upućuje šta i kako treba da se uradi. Meni je to u redu i zahvalna sam mu na tome. Naročito jer sam veoma samokritiča i uvijek mislim da mogu bolje. Profesorica Jelena rado pregleda svaki tekst koji napišem za film, prođe sa mnom mnoge moje dileme i u tom segmentu mi je veoma značajna. Velika mi je podrška, raduje se svim mojim uspjesima i srećna sam što imam takvu profesoricu!“
Kad se čitav proces rada ovako zaokruži, neizostavan je pozitivan ishod. Kako Sara rado ističe, ovo je podrška koja je tjera naprijed i motiviše da se jače i više trudi. I možda upravo zato, baveći se tematikom iz istorije svog naroda i kraja iz kojeg potiče, dosta istražuje na polju prošlosti i njenog uticaja na budućnost, što je prilično fascinira. Kao epilog cijelokupnog opusa, značajna tačka joj je Krf, na koji se neprekidno vraća i koji je, čini se, za njenu mladost i svojevrsna prekretnica.
„U istorijskom smislu, Krf me zaista prosvijetlio. Koliko žrtvu su ti ljudi uradili za nas a danas su zaboravljeni, što je tužno. Ovo mjesto je izuzetna istorijska čitanka u kojoj, ako znamo da osluškujemo i želimo da čujemo, svi možemo da se pronađemo. Dirljivo je bilo kada su pojedina djeca otkrila svoje pretke među brojnim imenima na spomenicima žrtava, a da to nisu ni znali. Tamo su nas naučili da moramo da se trudimo i radimo da bismo nešto dobili. U glavi i srcu već odavno slažem kockice i čekam pravi trenutak da uradim dokumentarni film o Krfu. Grci veoma poštuju našu kulturu i naše pretke i velika mi je želja da uradim nešto značajno po tom pitanju“, reče nam sa veličanstvenom dozom respekta.
Iako su pred Sarom novi životni izazovi, priprema za prijemni ispit na žurnalistiku kojoj neobuzdano hita, vjerujemo da će među sve obaveze, uspjeti da smjesti i ovu, veoma joj važnu filmsku priču. Na koncu, kako podvlači, režiju i montažu teško da bi nešto moglo zamijeniti ili izbrisati iz njenog srca. Tu ljubav, poput one prema pozivu novinara, nosi još iz dječijih dana kada je koračajući uz oca, zaneseno upijala i najmanji šum bila života, te ga ovjekovječenog u reportaži zauvijek sačuvala u skrovitom mjestu svoje duše.
Film i novinarstvo nisu konkurencija
„Mnogo volim rad na filmu. Nije lako, posebno u montaži gdje je potrebno sve nesavršenosti uskladiti da se ne primijete. Dosta toga zavisi i od samog sagovornika. Kroz razgovore mogu saznati mnoge važne detalje, a opet mogu me odvesti i u drugom, neželjenom smjeru. Važno je da se snađem i znam koju poruku želim da prenesem. Mislim da će mi ova iskustva značiti, ako položim prijemni ispit i upišem žurnalistiku koja me oduvijek privlači. Volim da pišem, istražujem, da čitam i na taj način nađem odgovore na mnoga važna životna pitanja, te da u sve to ukomponujem i razgovore sa običnim ljudima i njihovim životima, od čega nastaju dirljive i najljepše priče“.
Nagrada za režiju ide tati
„Nisam ni znala da je raspisan konkurs za 'Restl fest' u Beogradu. Tata je došao jedan dan i nonšalantno, u njegovom stilu, me obavijestio da je poslao moj film. Bila sam totalno iznenađena. Nisam očekivala nikakvu nagradu, a kamoli prvu za režiju, jer je tamo konkurencija veoma jaka. Bilo je dokumentarnih, igranih i animiranih filmova autora iz cijelog regiona. Iskreno, dugo mi je trebalo da povjerujem i da se naviknem da sam nagrađena, ali sam ponosna na ovaj uspjeh i veoma mi je značajna, kao i sve prethodne nagrade. Hvala tata!“
