Dušanka Berak Čihorić, doktor bioloških nauka i samostalni istraživač, jedna je među rijetkima koja se bavi proučavanjem endemične vrste gaovice u slivu rijeke Trebišnjice na području Istočne Hercegovine. Kroz doktorat i dva naučna rada, objavljena u visoko rangiranim međunarodnim časopisima, ovu slatkovodnu ribu u njenom prirodnom staništu - Fatničkom, Dabarskom, Popovskom, Mokrom i Ljubomirskom polju, proučila je do detalja. Višegodišnjim radom i morfološkim analizama na Prirodno – matematičkom fakultetu u Podgorici, Biološkom fakultetu u Beogradu te Prirodnjačkom muzeju u Beču, utvrdila je da se gaovice između različitih polja zaista razlikuju, pa otud među Trebinjcima uvriježeno mišljenje da postoje dvije endemične vrste – trebinjska i popovska. Prva je i koja je prezentovala podatke u literaturi o njihovoj ishrani, čime je zasigurno dala nemjerljiv doprinos ne samo u naučno – istraživačkom smislu, nego i na polju očuvanja ove, za naše podneblje, izuzetno rijetke pa samim tim i veoma značajne vrste.
Ozbiljna posvećenost i neiscrpan rad, apsolutni su sinonimi kojima se na najbolji način može opisati njen istraživački opus, ali i duh uvijek spreman za nova znanja i usavršavanja. Terenski rad je pokreće i predstavlja onu posebno važnu kariku u tom lancu zvanom naučna otkrića i postignuća, oslikavajući i njen vječiti pozitivizam i energiju kojom zrači. Uvijek je tamo gdje se krije nova avantura pa u sebi nosi pregršt uspomena sa putovanja, polumaratona i nebrojenih biciklističkih tura.
Iz bogatog životnog iskustva, kao sasvim prirodnog slijeda događaja se i izrodila njena potreba da, nevezano za posao, samoinicijativno upiše doktorske studije na Biološkom fakultetu, Univerzitet u Beogradu, gdje je završila i osnovne i master studije te danas ima široko istraživačko iskustvo u oblasti hidrobiologije, sa posebnim fokusom na slatkovodne ekosisteme kraških područja. Užu oblast njenog interesovanja čini biomonitoring, kao i morfološka, ekološka i molekularna analiza endemičnih vrsta riba. Svoju zamisao uspješno je realizovala, a još važnije, obogatila svijet novim i jedinstvenim saznanjima.
„Ranije se smatralo da postoje dvije endemične vrste gaovica, trebinjska i popovska. Molekularne analize dokazale su da je riječ o istoj vrsti, ali morfološkim analizama sam utvrdila da se vrste, zaista, morfološki razlikuju u različitim poljima. Razlike mogu postojati zbog drugačijih uslova staništa iako su, zapravo, ista vrsta, što se zove fenotipska varijabilnost. Dokazali smo da se najviše razlikuju jedinke iz Popovog polja u odnosu na ostala četiri, dok su međusobno najviše slične one iz Dabarskog i Ljubomirskog, odnosno Fatničkog i Mokrog polja. Što se ishrane tiče, to su prvi podaci u literaturi, kojima smo dokazali da se trebinjska (popovska) gaovica prvenstveno hrani beskičmenjacima dna i algama u manjem broju. I ishrana se razlikuje po poljima i utvrđena je sličnost između jedinki iz Dabarskog i Ljubomirskog, koje se najviše hrane zooplanktonom, a makrobeskičmenjacima u Fatničkom i Mokrom polju. Dakle, podudaranje u poljima je isto, kako po morfologiji, tako i u ishrani“, uvodi nas Dušanka u nama potpuno nepoznati i skroviti, a njoj veoma blizak i dragocjen podvodni svijet.
Po načinu na koji obrazlaže naučne dokaze, evidentne su njena ljubav i posvećenost prema biologiji kao nauci, što i sama potkrepljuje riječima da bi da može sve iznova, opet birala isto. Otuda i velika želja da, uporedo uz posao i majčinstvo, znanja širi i prezentuje drugima, posebno jer je riječ o endemskoj gaovici, koje jedino ima u Istočnoj Hercegovini.
„Doktorske studije obično upisuju ljudi u određenim instuticajama ili kada im to zvanje treba, međutim, u mom slučaju presudila je samo velika želja. Kad sam se zaposlila opredijelila sam se za hidrobiologiju, žive organizme u rijeci - one koje žive na dnu, makrobeckičmenjake i alge, te životinje i biljke na površini, zooplankton i fitoplankton. Za master sam se bavila značajem makrozoobentosa u određivanju kvaliteta vode u slivu rijeke Trebišnjice, a za doktorske endemičnom vrstom gaovica iz kraških polja u slivu Trebišnjice istočnog dijela Hercegovine. To me privuklo jer nisam prije naročito bila u tom svijetu, kao i zbog toga što su tipične za naše područje i u literaturi jako malo istražene. Najviše me motivisalo što se od ranije smatralo da postoji trebinjska i popovska gaovica i htjela sam dublje da proučim i utvrdim o kojoj vrsti se radi“.
Biciklizam u srcu
Put do odbrane doktorske disertacije bio je sve samo ne jednostavan. Pratilo ju je niz izazova, ali vjerujući u ono što radi, ni u jednom momentu nije pomišljala da odustane.
„Endemska gaovica je polupećinska vrsta, živi u pećinama, a vani izlazi kada polja poplave, gdje se hrani i razmnožava. Naša kraška polja su vrlo nepredvidiva i prva godina istraživanja bila je veoma sušna pa je takav bio i ulov. S druge strane, njihov broj je mnogo smanjen i nezgodno ih je uloviti. Mnogo su mi pomogli mještani, uz pomoć kojih sam na kraju i uspjela doći do određenog broja primjeraka. Uslijedili su mjeseci molekularnih analiza – izolacija DNK, koje sam radila sa mentorom na PMF-u u Podgorici. Usred toga nastupila je pandemija i sve je stalo, a zatim sam dobila dijete. I kada mi se činilo da od doktorata ništa neće biti, slučajno sam vidjela da Biotehniči fakultet iz Ljubljane u Trebinju organizuje Biospeleološku sekciju. Stupila sam u kontakt i jedan od profesora me povezao sa njegovom koleginicom iz Prirodnjačkog muzeja u Beču, jedinima koji su ikada istraživali gaovice“.
Mogli bismo reći da je sve ostalo istorija te da je 15 dana rada u ovoj impozantnoj instituciji bilo onaj potrebni ključ koji otvara sva vrata. Na prvom mjestu susret sa Ninom Bogutskajom, svjetski priznatim ihtiologom, ali i ženom koja se, kako kaže, prije nje same jedina bavila istraživanjem endemične vrste gaovica.
„To je bilo predivno iskustvo! Sve što sam u literaturi ikad našla o gaovicama radila je jedino Nina i, bilo je nevjerovatno sarađivati s njom! Radile smo morfometriju - mjerile smo različite karaktere riba, na osnovu kojih možemo uporediti da li postoje razlike između polja. Ribe su snimljene rendgenski i preko kostiju smo određivali merističke parametre, brojanje pršljenova i upoređivanje kostiju, po čemu se takođe upoređuju jedinke međusobno. Sve svoje ribe sam nosila odavde i radila na tim uzorcima. Po cijele dane smo provodile u Muzeju i to je bilo ključno u mom doktoratu, ali i životu jer sam poslije Beča napisala dva naučna rada. Bio je to obiman posao, a kada su radovi objavljeni u međunarodnim priznatim časopisima, bila sam presrećna! Sve se odigralo daleko izvan mojih očekivanja“, kaže nam Dušanka, dodajući da bi, ukoliko bi se stvorile mogućnosti, u Beču voljela da nastavi i postdoktorske studije.
SUSRET KOJI JE PROMIJENIO SVE
„Kad mislimo da nemamo rješenje, ono se uvijek stvori pred nama. Moje se zove Nina Bogutskaja, žena koja se prije mene jedina bavila gaovicom i koja me i uputila da se upustim u naučni rad o ishrani ove endemične vrste, čime sam dala i prve takve podatke u literaturi. Rad je objavljen u veoma visoko rangiranom međunarodnom časopisu, najviša kategorija, što je za mene bilo veliko iznenađenje. Inače, objavljivanje rada je ogromna procedura, prilično traje, a da bi uopšte bio objavljen treba naći nešto što niko nije radio. U momentu kada se činilo da sam u bezizlaznoj situaciji, susret sa ovom izuzetnom ženom otvorio mi je nove mogućnosti!“
Da se trud uvijek isplati, ma koliko se ponekad činilo drugačije, upravo je Dušankin put nepokolebljiv argument koji ovu tezu iznova potvrđuje. Uhvatiti se u koštac sa izazovima i istrajati možda ponekad nije lako, ali kada se na kraju sve posloži, ne samo da dolaze brojna rješenja, nego se rađaju i nove, kreativne ideje. Tako je sa prijateljicom Marijom, koja je ekolog i Speleološkim društvom „Zelena brda“ Trebinje, napravila Projekat zaštite gaovice, sa kojim su konkurisali za strane investitore. Prošli su prvi, ali nažalost ne i drugi krug. Ipak, to je nije demoralisalo i potpuno smo ubijeđeni da će i ovu, iskrenu želju, jednom realizovati.
„S obzirom da znam gdje se pećine nalaze, želja mi je bila da ih obilježimo, očistimo, edukujemo stanovništvo i, najvažnije, sačuvamo naše endemične vrste koje, osim jednog dijela Konavala, samo mi još ovdje imamo. Zamisao je bila da sa djecom po školama pričamo na ovu temu, da im na drugačiji način približimo vodeni svijet, pošto sam radeći prije sa đacima vidjela da su oduševljeni. Vodila sam ih šetalištem kroz Pridvorce i pokazivala životinje sa dna, pričala o algama i živom svijetu u rijeci i djeci se dopalo. Projekat je i potekao od tog dječijeg oduševljenja i moje želje da im na drugačiji način predstavim i samu biologiju kao predmet, a istovremeno poradim na tome da se endemična vrsta gaovice sačuva. Koliko zbog toga što je, dakle, endemična, toliko i jer je veoma bitna za ekosistem i ravnotežu u prirodi, a danas je ugrožena vrsta. Kako je ima samo u našim kraškim poljima, predstavlja razlog više da se o njoj posebno povede računa“, jasna je Dušanka.
ENDEMIČNA GAOVICA – SIMBOL IDENTITETA OVOG KRAJA
„O tome koliko su naša kraška polja specifična, još davno je objasnio geograf Jovan Cvijić, rekavši: „Nema dubljeg i celcatijeg karsta nego što je ovaj hercegovačko - crnogorski između Donje Neretve, Skadarskog blata i Jadranskog mora“. Endemične vrste gaovica igraju vitalnu ulogu u očuvanju jedinstvene biološke raznolikosti i ekološke stabilnosti kraških polja i podzemnih voda Istočne Hercegovine. Nestanak nekih organizama negativno utiče na sve ostale, naruši se prirodna ravnoteža, a u prirodi je sve povezano. Njihova prisutnost ne samo da doprinosi bogatstvu lokalnih ekosistema, već ima i duboku povezanost sa kulturnom i tradicijskom baštinom ovog kraja. Ove ribe nisu samo čuvari prirodne ravnoteže, već su i simboli identiteta i načina života u karstnim područjima te predstavljaju ključnu vrijednost kako za lokalnu zajednicu tako i za očuvanje prirodnih resursa. S obzirom da ljudski faktor najviše utiče na smanjivanje njihove brojnosti - izlovljavaju ih previše, bacaju otpatke, zagađuju vodu i okolinu, pećinu zatrpavaju, neophodno je raditi na obrazovanju i podizanju svijesti javnosti o njihovom značaju“.
Pored plodnog naučnog angažmana, ova po svemu interesantna žena, i vlastiti život neprekidno koncipira na novim iskustvima te je i sportskim aktivnostima dala istovjetan predznak. Polumaratone, kojih je do sada istrčala pet, pretvorila je u spoj rekreacije i upoznavanja sa drugim mjestima, svojstveno njenom vječitom stremljenju ka nepoznatom.
Dušanka i Dajana - polumaraton, Makarska
„Sport oduvijek volim, godinama sam trenirala rukomet, igrala tenis, sada rekreativno i stoni tenis, a trčim otkad znam za sebe, ispunjava me i relaksira. Svoj prvi, Beogradski polumaraton trčala sam sa drugaricom Dajanom i bile smo oduševljene predivnom energijom i činjenicom da smo istrčale taj 21km! Zatim smo trčale u Podgorici, po kiši, a onda shvatile da je ovo divan način da upoznajemo gradove. Tako smo išle u Pulu - fantastična trka, uveče završena u Pulskoj areni, potom u Ljubljanu, gdje je bilo čak 30.000 učesnika i u oktobru ove godine u Makarsku. Već razmišljamo gdje ćemo dalje i u glavi nam je inostranstvo, neki grad u kome nismo bile“.
TERENSKI RAD – POSEBNA STRANA PRIČE
„Endemična vrsta gaovica nije ista kao ona u slobodnom slivu Trebišnjice, premda izgledaju slično pa ih ljudi miješaju. Endemične žive u kraškim poljima i pećinama i mi smo ih čekali da izađu kada polja poplave, a išla sam nebrojeno puta i kada nisu plavna i mogle su se vidjeti duboko u pećini. Ja sam terenski čovjek i taj dio posla mnogo volim. To su posebni doživljaji, i sa radošću se sjećam svih naših pohoda čamcem u plavna polja, bukvalno pretvorena u jezero. Nevjerovatno nešto! Na terenima sam baš često i po Crnoj Gori u saradnji sa mojim komentorom sa disertacije sa PMF - a iz Podgorice. Angažovana sam kao hidrobiolog i bavim se biomonitoringom - ispitujem kvalitet rijeke na osnovu živih organizama u njoj. Proučavam životinje i alge koje žive na dnu ili površini rijeka i jezera, u laboratoriji ih identifikujem, a zatim se određuju biološki indeksi i kom kvalitetu rijeka pripada. Prate se najčešće sva četiri godišnja doba i, pomoću bioloških indeksa određuje koji je kvalitet rijeke. Crna Gora je prelijepa, obišla sam maltene sve vodene tokove, Lim, Ćehotinu, Taru, Pivu, Zetu, mnogo malih rijeka i jezera - Pivsko, Grahovsko, Plavsko, Nikšićka jezera: Krupac, Liverovića i Slano. Radila sam i Drinu, koja mi je bila najizazovnija, duboka je i brza. Veliko iskustvo, meni veoma značajno i interesantno, uvijek dinamično, prepuno novih saznanja!“
U prilog avanturističkom duhu govori i to da godinama vozi skuter. Kako je u početku bila jedna od rijetkih žena u Trebinju, pamti da su joj ljudi po našim ulicama mahali. Da je izazvala oduševljenje potkrepljuje i fotografija autora Marka, na kojoj je uslikana, a koja je obilježila jednu od izložbi trebinjskog Foto - kino kluba. U njenom koferu prepunom uspomena, posebnu pregradu čine obožavani biciklizam i putovanja pa sa sobom, kroz život predivnim uspomenama prošaran nosi neponovljive iz Pariza, Berlina, Beča, Rima, Milana, Istanbula, Barselone, Madrida, Lisabona te Amsterdama, koji se smjestio u posebno mjesto njenog srca.
Fotografija sa izložbe Foto-kino kluba Trebinje
„To putovanje čuvam kao najljepše sjećanje. Koliko zbog samog Amsterdama i njihovog opuštenog načina života, toliko i fasciniranošću činjenicom da svi svuda idu biciklom. Uvijek putujem sa prijateljicom i kumom Oljom, koja mi je pored porodice i roditelja, velika podrška u svemu. U Amsterdamu smo iznajmile bicikl za dvoje i za tri dana se provozale po cijelom gradu. Padala je kiša, kupile smo kabanice i, poput svih ostalih obilazile grad. Tamo bih mogla da živim! Pariz, grad svjetlosti je savršen, a Beč je internacionalni grad u kome bih, takođe, mogla živjeti. To je mjesto u kome se osjećaš kao domaći. Putovanja su zaista jedino u čemu se baš uživa u trenutku, bez razmišljanja o juče ili sutra, samo prepuštanje i relaksacija!“
Sa prijateljicom Oljom - Pariz, grad za pamćenje
Po mnogo čemu jedina i prva, što će reći apsolutno svoja, vječito ogrnuta bojama i životnom radošću koju sa sobom nosi, Dušanka Berak Čihorić nadilazi granice, kako izuzetnim naučnim dostignućima, tako i onim, jednako važnim, životnim. Pripadajući onima koji ne odustaju, znamo da pred sobom imamo istraživača sa temperamentom koji neumorno traga pa slutimo da neće mnogo proći, a mi ćemo već čuti za neki njen novi, jednako plodan životni i naučni poduhvat!
