U ono nekadašnje jugoslovensko socijalističko vrijeme, družeći se sa važnim opštinskim i regionalnim drugovima (kao stručni saradnik više im služeći nego se družeći) vremenom sam naučio da svaka važna odluka vlasti mora najprije da sačeka i odstoji, pa tek potom da se i donese. U međuvremenu se oslušne šta o svemu tome misli viša vlast, prvenstveno ona u Sarajevu, pa se tek onda sve zvanično usvoji i oglasi. U to vrijeme sam i naučio te četiri mudre i dalekovide riječi „neka to malo pričeka“, a neki bi rekli i „nek to malo stane“. Ispočetka, kao mladom i neiskusnom stručnopolitičkom radniku, u meni se sve bunilo protiv toga, ali sam vremenom shvatio šta to znači i čemu je potrebno.
I sad se dobro sjećam kako bi me jedan važan drug, u to vrijeme moj šef, pohvalio da mi je pripremljeni materijal odličan, a onda rekao:
- Dobro, ali nek to zasad malo stane.
I referati, koje su važni drugovi podnosili na važnim skupovima i događajima, takođe su morali malo da stanu i usput prođu sve potrebne filtere. Sjećam se, ponekad bi mi povjerili da napišem referat za nekog važnog druga, a to je valjalo da se pripremi bar na desetak dana ranije. Tada bi se predsjednik nekud izgubio, a mene bi uveli u njegovu kancelariju i posadili u njegovu fotelju da tu, na miru i bez bilo čijeg prisustva, mogu da ostvarim povjereni mi zadatak. Donesu mi sok i kafu, a sve moje radne kolege, po predsjednikovom naređenju, razgovaraju šapatom i ispred kancelarije gdje pripremam referat prolaze na prstima. U tim trenucima i samom mi se činilo da sam važan i da nešto mogu. Eto, što bi u Hercegovini rekli „šta li đe li“, pa mi već, onako mladu i neiskusnu, udarila vlast u glavu. A kako li je tek s onim koji se zaista dokopa vlasti i visokog položaja, kakva njime vladaju osjećanja i šta mu se sve mota po mozgu.
Na svu sreću ta moja opijenost vlašću nikad ne bi trajala predugo jer, čim završim pisanje referata, a to je koliko je reći već sutradan, opet postanem niko i ništa, običan službeničić, kome često narede da zamijeni neku od sekretarica, Senu ili Dragicu.
Jednom tako, zamjenjujući sekretaricu Dragicu, zvoni telefon. Javim se, a odmah potom iz slušalice začujem:
- Ovdje Kasarna „Moša Pijade“. Javlja se Milka Albijanić, sekretarica načelnika Škole rezervnih oficira pješadije, pukovnika Mata Pehara. Sa kim razgovaram?
Sve po pravilu službe, vojnički precizno i tačno. A od te Milke udaleko nije bilo povjerljivije, preciznije i vrednije sekretarice. Ne da mi đavo s mirom, pa odgovorim:
- Ovdje zamjenik sekretarice predsjednika Opštinske konferencije Socijalističkog saveza radnog naroda, druga Rešida Avdića.
Sve to ona prihvati zdravo za gotovo i pošto predsjednik nije bio tu, saopšti šta poručuje pukovnik, zahvali se, pozdravi i spusti slušalicu. Gradom je, već sutradan, pukla priča. Očigledno Milka je pričala na koji način joj se javio onaj mali iz Komiteta. Opštinski funkcioneri ne samo da mi nisu zamjerili zbog te neozbiljnosti nego su se i sami smijali, budući da i nisu previše simpatisali visoke starješine JNA. Republike već odavno bijahu postale države, a Tito umro, pa je sve što je nosilo jugoslovensku oznaku bilo pomalo svačije i ničije. Priča je začas obišla svaki bilećki budžak, a onda krenula i u ostala hercegovačka mjesta. Usput su meni i Milki svašta još stavljali u usta pa je tako priča, navezena i nakićena, putovala od usta do usta i usput rasla i bivala sve ljepša i zanimljivija.
Drugi put kad sam zamjenjivao sekretaricu Senu, stiže jedan drug koga su bili imenovali i postavili, ali na neko nevažno mjesto, recimo na primjer za direktora slastičarne. Kako stiže, tako odmah hoće kod predsjednika. Sav ljut, nestrpljiv i nervozan. Kažem mu da ga moram prvo najaviti i pozovem interfonom predsjednika. Kad ču ko ga traži, predsjednik kratko i suvo reče da je trenutno zauzet i poruči mu da sačeka, pa će ga primiti. Direktorčić se ushodao, niti hoće da sjede ni da priča sa mnom nego samo pogleduje čas na sat čas u tapacirana vrata na predsjednikovoj kancelariji. Nakon desetak minuta, onako sav nestrpljiv i nervozan, mi veli:
- Daj, čovječe, uđi pa ga pitaj hoće li me više primati, meni se žuri.
Uđem u kancelariju, kad tamo - predsjednik čita novine. Pita kako se ponaša direktorčić, pa kad mu rekoh da je ljut, nervozan i nestrpljiv, veli mi:
- E, onda nek sačeka još barem deset minuta, da malo oladi i da iz njega izađe taj ijed.
Drugi put, stavili tako isto na čekanje nekog Marića, kustosa Zemaljskog muzeja. A taj je izgleda u Sarajevu bio dobro utvrdio lekiciju čekanja i iščekivanja, pa ga to nije nimalo ni ljutilo ni nerviralo. Dreždao tako ispred predsjednikove kancelarije, pa mu u međuvremenu došla potreba i pošao čovjek u toalet, što bi se u Hercegovini reklo „sporad sebe“. I baš u tom trenutku predsjednik odluči da ga primi. Ali kustosa Marića nigdje. Rastrče se opštinski seizi da ga traže, ali nema ko kad ga nema. Konačno, jedan od najvjernijih i najrevnosnijih seiza se dosjeti, uđe u toalet i pritisnu kvaku od kabine. Vrata zaključana. To saznanje ga ozlojedi i još više unervozi i uspreši. Poče da lupa šakom u zatvorena vrata i da glasno doziva:
- Mariću, Mariću!
Konačno, nakon silne vike i brojnih poziva, javi se čovjek iz kabine, muklim i kratkim:
- A.
- Pa šta tu radiš, čovječe?
-Znaš valjda šta se ovdje radi.
- E, našo si mi baš sad da to radiš, a predsjednik te zove. Izlazi odma, pa to poslije radi, neće valjda predsjednik da te čeka cijeli dan.
I tako sam kroz praksu učio lekciju o čekanju, ali sam ponešto o tome naučio i iz knjiga, na primjer od Andića, koji u „Omerpaši Latasu“ veli ovako: „Ko u Turskoj neće ili ne ume da čeka, taj, ma kako sposoban bio, neće postići nikad ništa... Čekanje je ovde, kako izgleda, neka vrsta ispita i probe... Osim toga, ćuteći i slušajući šta drugi govore, postalo mu je nešto jasnije šta je to vlast, a šta zavisnost od nje, i šta znači čovjek koji se, ovako kao Omerpaša, uzdigne do najviših položaja... Pa i sav taj nerazumljivi splet od laži i ceremonija , interesa i sujeta koji valja proći da bi se do takvog moćnika moglo dospeti, samo je jedan od stotinu načina da se visoki dostojanstvenik učini višim i strašnijim“...
Prošle su godine i svašta nam se izdogađalo: prevrnuli smo državu i svu je raskupusali, promijenili sistem i vlast i postali ono što nekad nismo smjeli ni sanjati da ćemo biti. I opet sam, po prirodi profesije i posla, imao priliku da budem uz novu vlast, da joj osjetim ćud, naviku i namjeru i još jednom utvrdim lekciju o čekanju. Tako jednom u Trebinju, stojimo i čekamo da stigne glavni i da nam kaže ono što je za kazivanja. A glavni od svih glavnih kasni više od sata. Već zovu redakcije i pitaju za izvještaj. Svi smo nervozni, uznemirili se kao pčele pred rojenjem. Miran je samo jedan mlađi ćovjek s bubicom u uhu, kome niko od nas ne zna ni ime. Jasno nam je samo kojoj branši pripada, šta radi i koji mu je zadatak. Stoji kao kip na jednom mjestu, skrstio ruke na prsima, nit romori nit govori. I po svemu se vidi da je siguran u sebe i onoga koji tek treba da stigne. I opet mi ne da đavo s mirom, pa ću:
- Pa, što ovoliko kasni?
Ko kad sam oduvijek bio brzorek i nepromišljen. Onaj s bubicom u uhu me ošinu samo jednim pogledom i odmjeri od glave do pete.
- Zbog bezbjednosti – reče kratko i strogo, pa opet zaćuta kao zaliven.
Pogleda me još jednom, ali sada tužno i samilosno, baš kao da će mi udijeliti sadaku. Samo što nije rekao - vidi bilmeza, koji posao radi, a ništa mu nije jasno. Trenutak potom, još više se ukoči, na lice ponovo nabaci masku krajnje strogoće i oči uprije u ništa, ali tako da one sve mogu da vide i sve da prate. Onako malo, hercegovački i sirotinjski, postiđen (seosko sam dijete pa se osjećaja stida nikad nisam oslobodio) pomislih da bi bolje bilo i da me pljunuo nego što me tako pogledao, pa se odjednom prisjetih onog nekadašnjeg socijalističkog „neka to malo pričeka“. I bi mi jasno da se sve promijenilo i sve okrenulo s nogu na glavu ili s glave na noge, a sve opet ostalo kakvo je i bilo. Svakoj vlasti ništa draže nego da je čekaju. Ona je uvijek zauzeta, prezaposlena i obavezana narodnom potrebom.
Tako je to sa vlašću i čekanjem, oduvijek i svuda po svijetu, pa i ovdje u Hercegovini. Hercegovina sve to strpljivo podnosi, pa i sama čeka. Čeka, premda ni njoj nije jasno šta i koga.
