scepo sirotinja.jpg (90 KB)

     Jednom sam negdje pročitao ili možda od nekoga negdje čuo, valjda u nekom aforizmu ili starohercegovačkoj izreci: „Sirotinja je najbogatija, ona uvijek sve plati“.

     Kad se zrelo razmisli, zaista je tako. Niti je kad bilo niti će biti rata, a da sirotinja u njemu nije plaćala ponajviše i ponajčešće. A plaćala je vlastitim životima i krvlju, najčešće svojom mladom krvlju, a potom suzama, znojem i nemanjem svake vrste. Plaćala je u nemiru, ali i u miru, da ko će ako sirotinja neće. Bogati i moćni su pri svemu bili sa strane, određujući početak i kraj rata i čekajući svoj trenutak.

     Tako su ogromnom sirotinjskom snagom i moći izmirivani i izmireni svi dugovi koje su najčešće pravili bogati, veliki i moćni. I tako niti se kad dogodilo niti će se dogoditi da se računi naplate od velikih i moćnih koji su ih i napravili i od kojih i potiču.

     A ako već sirotinja plaća, odakle joj? Pa ima u sirotinje ako i u koga ima na ovom bijelom bašanskom svijetu. Ima jer je ona neiscrpan izvor imanja svake vrste. Davno jednom u djetinjstvu slušao sam komšiju Tripa kad govori:

    -Nema ništa jače od narodne i sirotinjske kobile.

     Nisam tada razumijevao značenje tih riječi, premda sam ih dobro upamtio. I tek kasnije sam shvatio njihovo pravo značenje. Shvatio i, iz dana u dan, sve bolje shvatam.

     U ranim mladićkim danima, desetak godina kasnije, jedan stari i mudri Hercegovac mi reče:

     -Sinko, zapamti dobro, bogati je uvijek u pravu i nikad ne plaća, nego se sve ispostavi sirotinji na naplatu.

    Na te njegove riječi najprije se zbunih, a onda se odmah i pobunih. Bio sam u onim ludim godinama, taman navršio devetnaestu, kad se čovjeku čini da je cijeli svijet njegov i da sve zna. Tek su me bili primili u Partiju. A šta mi sve nisu napričali na tim prvim partijskim sastancima: kapitalističko-imperijalistički svijet propada, a na njegovo mjesto uskoro dolazi komunistički poredak, u kome će „svak raditi prema mogućnostima a trošiti prema potrebama“. I sve to što su me učili u školi i na partijskim sastancima, rekoh starcu. Starac je ćutao. Dugo me gledao, a u tom pogledu je bilo žala za vlastitom mladošću, sjete, tuge i kajanja posebne vrste. Na kraju, kad sam ispalio iz sebe sve što sam imao, polako sve vadeći riječ po riječ iz usta, reče mi:

     -Shvatićeš, sinko, dockan ko i ja, i to tek kad ti bude koliko i meni danas. A vazda je bilo prema onoj narodnoj: „Potonja pamet, kenjcu pod rep“.

       Dodade da je i on u ranoj mladosti bio isti takav. Potom zaključi:

     -Ako išta svijetu dođe glave, biće to bogatstvo i pare. To dvoje jede sve redom, dok najposlije ne pojede i samo sebe.

     Zaćuta na nekoliko trenutaka, pa onda reče:

     -Lijepo je biti siroma čovjek.

     I opet se zbunih. Pročita starac tu zbunjenost na mom licu i u očima, pa mi objasni:

     -Bogat se uvijek sekira, vazda mu je puna glava i stalno je u strahu da će mu bogatstvo propasti. A siromahu je sve ravno do mora, ništa nema, pa se ni zbog čega i ne sekira. A kad što stvori triput se više raduje nego bogataš. Bogati je naučio da ima, pa se imanju ne umije ni radovati. Njemu je uvijek malo. I bilo bi mu malo i kad bi cijeli svijet bio njegov. Proklete su pare, a s njima i veliko imanje.

     Kako se sve više primičem starčevim godinama, sve se češće sjetim njegovih riječi i sve su mi jasnije. I sve više shvatam da su one i filozofija života i istorijska istina. Svo ono silno bogatstvo bogatih i moćnih potrošili su neki drugi, a ne njihovi naslednici, kojih najčešće, već u drugom ili trećem koljenu, više nisu ni imali. Tako je bilo sa starim Egipćanima, Persijancima, Atinjanima, Rimljanima, Vizantincima... Ostala je samo sirotinja i njeno sirotinjsko potomstvo. Ostala da ima ko da pati i sirotuje, plaća račune i da tako bude najbogatija.

     Tako je bilo i tako ostalo.

     Pa i danas sve je isto kao što je nekad bilo. Veliki, jaki i bogati, troše, a sirotinja plaća li plaća. Jer, ko je najjači i najbogatiji? Pa država. A ko je najzaduženiji? Opet država. I to ne samo ova naša, nakaradna i nikakva, nego i sve države ovoga svijeta. A ko će da plati sve te državne dugove? Naravno, narod, odnosno sirotinja. Ona je oduvijek najbolji platiša. Primjera radi, kod nas penzioneri imaju najmanja primanja, a prvi uvijek plate račune: za struju, vodu, telefon, smeće, grijanje, televiziju... Boje se da ne potroše ono sirotinje na što drugo, pa de da odmah plate dok ima od čega.

     Prava je sreća da svaka država ima svoju sirotinju. A da je nema, kud bi i kako bez nje.

     A siromah, ko siromah. Oduvijek nije bio ničiji niti je imao bilo kakvu cijenu. Danas kad je sve u parama i kad se njima sve mjeri, nema ništa gore od siromaha. Taj i takav nikome ne treba ni za šta, osim za plaćanje računa. A računi su se oduvijek plaćali i još uvijek plaćaju tek kad se sve završi i kad se da svjetlosni znak za fajront.

     Tako je to s plaćanjem, sirotovanjem i sa sirotinjom.

     Pa nešto razmišljam: neće nestati Hercegovine, uprkos svim njenim iseljavanjima, odlascima, nerađanjima, umiranjima, uprkos crnim predviđanjima da će ostati pusta i da više ne važi ona hercegovačka: „Hercegovina cijeli svijet naseli, a sebe ne raseli“. Hoće, opstaće i ostaće jer je oduvijek bila sirotna kao malo koja druga zemlja, i to ne godinu i dvije nego vijekovima.

     Sirotinje uvijek treba, jer ko bi plaćao račune bogatih i moćnih da nije nje. Zna to i Bog, slava mu i milost, zbog čega i drži sirotinju na zemlji. Zato, ne brini hercegovačka sirotinjo,, biće te još zadugo. I kad sve drugo potone i ode u ambis, ti ćeš još postojati i na površini ostajati i plivati kao ulje na vodi. Tako ti je suđeno.