pisma-iz-hercegovine-scepan-aleksic.jpg (134 KB)

U zadnjih trideset godina 20. i prve dvije decenije 21. vijeka, u Hercegovini je mnogo šta izgubilo vrijednost ili, kako se to moderno i stručno kaže, devalviralo. Devalvirao je novac, ljudska riječ, moral, a u zadnje vrijeme školstvo, pa najposlije i država, do koje više malo ko drži.

Ali ništa nije, tako surovo i bezočno, bačeno pod noge i pogaženo kao učitelj i priganica. To dvoje je, sve negdje do šezdeset i neke prošloga vijeka, imalo svoju visoku cijenu i vrijednost. Učitelj bijaše prvi čovjek, a priganica glavna čast. I malo je šta bilo traženo kao učitelj i priganica. A onda se, dolaskom novog vremena, to oboje survalo i pojeftinilo kao rijetko šta drugo.

Nepismenom i neprosvijećenom narodu ničega nije bilo potrebno kao učitelja. A njih, ono nekako odmah poslije Drugog svjetskog rata, ne bijaše mnogo pa se svako selo, koje je konačno shvatilo da se bez škole i znanja ne može naprijed, trudilo da ga ima. I kako su bili traženi, imali su i sve privilegije: dobru platu, seosko pa i gradsko poštovanje i pažnju, koja se ogledala i u pozivima na gozbe i raznim vrstama poklona što su uču sledovali. Osim toga, najljepše djevojke su se udavale za učitelje, a i učiteljice su mogle da biraju momke.

Na visokoj cijeni bila je i priganica. Ponekad i ponegdje je još zovu i uštipak, ali je u Hercegovini najčešće baš priganica. To je bila glavna poslastica na svadbama, sahranama, slavama i svim drugim skupovima gdje se jelo i pilo. A ništa jednostavnije nego napraviti priganicu: umijesi se tijesto, sačeka da nakvasa pa se onda, grudvica po grudvica, prži na ulju. Ako se u tijesto stavi i koje jaje, onda se dobije modernija varijanta, pa se više ne zove priganica nego krofna.

Mnogi je mladi Hercegovac, u godinama neposredno po Drugom svjetskom ratu, sanjao da bude učitelj. Bilećki profesor Luka Šutonja je o svemu tome imao i svoju zanimljivu priču.

- Kad sam, ono odmah po ratu, saznao za se i počeo da se polako primičem svijetu odraslih, odlučio sam da postanem neko i nešto, pa da onda nosim kravatu i odijelo i to ne bilo kakvo nego od engleskog štofa zvanog kamgar i da se, konačno već jednom, najedem priganica. I tako se upišem u učiteljsku školu, koja bijaše na visokoj cijeni, pa je s uspjehom i završim. Mislio sam, od prve ću plate sašiti odijelo od kamgara, a uz to i priganica se nasititi. Ali, čim završih i zaposlih se, učitelja je već bilo na svakom koraku pa počeše da gube vrijednost. Smanjiše im plate, a i narod više nije trčao za njima. Najposlije, po seoskim sijelima, počeše i đevojke da pjevaju: „Nekad bješe volja jaka, da se udam za seljaka. A sad mi je mladoj želja, uzet fina učitelja. Ta je služba vrlo prosta, učitelja ima dosta“. Te, šta ću i kako, vidim da od učitelja i njihovog zanata nema ništa, pa se upišem na fakultet i završim za profesora. Ali, dok sam ja završio i zaposlio se, počeše i profesori da gube vrijednost u svakom pogledu. Smanjiše im plate, a i jedinice đacima više nisu smjeli previše da davaju. Niko više o njima nije vodio brigu niti je za njima trčao. Kakav crni profesor kad ih ima na svakom koraku. Istovremeno, ni priganice više nijesu bile na cijeni. Prestadoše da ih prže i traže. Nije ih više bilo na jelovniku u najsiromašnijim kućama, a ne na svadbama, sahranama i slavama. Zamijeniše ih krofne i neka druga moderna jela. I tako, godina po godina, prođe i radni vijek i dočekah penziju, a niti saših kamgarno odijelo niti se najedoh priganica. Ostadoh željan jednog i drugog.

Kako je hercegovačko selo slabilo i raseljavalo se, tako su i učitelj i priganica gubili vrijednost. Danas hercegovačko selo skoro da i ne postoji. Uz to dvoje, u Hercegovini je i šumar potpuno izgubio vrijednost. Možda u Bosni još uvijek nešto i vrijedi, ali u Hercegovini, gdje se drvo može koristiti jedino za ogrev a i takvoga je sve manje, on je davno postao nevažan.

Neki dan sam, onako u kafani na besposlici, raspravljao sa društvom o toj temi. Složili smo se da su odavno izgubili vrijednost učitelj, a s njim i svi ostali prosvjetni radnici, priganica i šumar. Jedan hercegovački mudreša veli da tu nije kraj i da se u nas devalvacija nastavlja. Pitamo ga kako to misli, a on objašnjava.

- Nijesu u nas samo prosvjetni radnici izgubili vrijednost, nego i škola. Niko više ne drži do škole, a i do znanja sve manje. Diplomu možeš kupiti na svakom koraku. I s takvom diplomom ne samo da se možeš zaposliti, nego i predsjednik države postati. U takvim prilikama i knjiga, koja je nekad bila sveta stvar, potpuno je devalvirala. Danas svi pišu knjige, ali ih malo ko više čita. One koje se čitaju i prodavaju u stotinama hiljada primjeraka, ne pišu pametni i obrazovani nego poznati i popularni. Na sajmu knjiga u Beogradu, pričaju mi ljudi, lani je najprodavanija bila knjiga koju je napisala nekakva rijaliti zvijezda. A to ti je nekakva, ne znam ni šta je, što bi u nas rekli, onomo ona. Eto ti naroda i narodne svijesti, šta čita i šta ga zanima. Ali šta ćeš ti kad je to tako dozvoljeno. I sve to govori i o nama koliko i o njoj koja se ničega ne stidi niti od čega suspreže. Devalvirali smo u svakom pogledu. Izgubili se, pa nas prosto nestaje iz dana u dan. Ništimo i isparavamo na svakom koraku. I samo se pitam, šta je sljedeće na redu?

I zaista – šta će, idućih godina, doći na red za devalvaciju?

Tu se hercegovački mudrijaš malo zamisli, pa iz punih usta mirno veli:

- Porodica. A kuku onima koji taj dan dočekaju.

Prepadosmo se od tih njegovih riječi, podigosmo svi glave i razrogačismo oči. I taman kad zaustismo da mu kažemo da porodica neće i ne može devalvirati, on dodade:

- Pa nema šta drugo. Evo, sjetite se samo, šta je nekad značila riječ profesor. Pred njom smo svi ustajali na noge, poštujući znanje i školu. A danas, ili profesor ili kenjac, isto ti se hvata. To još samo služi kao okiće koje, ispred imena i prezimena, stavljaju oni koji smatraju da time dobijaju na značaju i da će im, na osnovu toga, porasti cijena. Ali varaju se, sve je devalviralo, pa i profesor.

U tom trenutku, sjetih se naših hercegovačkih profesora, koji više nisu među nama: Rajka Bokića, Jovana Guzine, Ivana Teofilaktova, Anta Figurića, Vere Vukmirice, Tvrtka Konaeta, Jovanke None Kukurić, Nedeljka Kontića, Živorada Gadže, Danila Sikimića, Mitra Kovačevića, Mahmuta Puzića, Goluba Kureša, Mirka Domaćinovića, Mojsija Miloševića, Brana Kokolja, Momčila i Dare Papić, Miljana Šekarića, Gedeona Stajića, Novaka Studa Mandića, Arslana Derviškadića, Vlada Dabarčića, Gojka Lučića, Milije Perišića, Slobodana Bižića, Čedomira Savića, Dušana Kovačevića, Sava Aleksića, Slobodana Bjelogrlića, Čeda Košutića, Nikole Mićića...

Njihova profesija je davno devalvirala. U sjećanjima svojih učenika oni nikada ne mogu devalvirati. Zato i vas, koji ste u svijetu i kojima ovo pismo i pišem, podsjećam na njih. Bili ste njihovi učenici, pomogli su vam da se u svijetu bolje snađete, pa ih se baš sada i sjetite.