Hercegovinu drmaju zemljotresi. Stručnjaci vele da ih je, proteklih mjeseci, bilo nekoliko hiljada, premda su Hercegovci osjetili svega u pet-šest navrata podrhtavanje zemlje. Poslije svega, zemljotres je glavna tema u Hercegovini. O njemu se priča u kući, na poslu i ulici, u kafani...

pisma-iz-hercegovine-scepan-aleksic.jpg (134 KB)

Svak priča po svome i na svoj način. Tako je iz zemljotresa proisteklo na hiljade priča, premda je on svuda bio isti, samo što je tamo gdje mu je bilo leglo ili epicentar, kako vole da kažu oni koji o tome znaju malo više, zadrmalo nešto jače. Pri svemu, svak bi htio da je njegova priča važeća, najglavnija i najtačnija. Tako se Hercegovci, dok pričaju o zemljotresu, u malo čemu slažu. Pričajući o tome, često se znaju čak i posvađati, preporiječiti i naljutiti jedni na druge.

Slažu se jedino da to sila nebeska, koja upravlja zemljom i svim onim što je na njoj, pretresa i rastresa njihovu djedovinu. Hoće da se uvjeri koliko je tvrda i stoji li i dalje čvrsto na onim istim temeljima na kojima je vijekovima postojala i opstojavala. A Hercegovina je zaista tvrda. Tvrda i postojana, uprkos svemu. Ima li igdje na svijetu ijedna druga zemlja koja je sva na kamenu i tvrdini, kao što je ona.

Doduše, ima kamena i u mnogim drugim zemljama, ali nigdje ovoliko i ovako tvrda i zdrava. Koliko je samo, u proteklim vijekovima, bilo zemljotresa, pa je Hercegovina ostajala tamo gdje je i sad i onakva kakva i jeste. I nisu samo kamenom zemljom drmali zemljotresi, bilo je ovdje i drugih raznih drmatora, koji su mislili da sve mogu i da će trajati vječno, pa su svi nekud otišli, a samo je Hercegovina ostala tamo gdje i jeste. Drmatori se smjenjuju, a ona ostaje.

Ne treba se suviše hvaliti ni junačiti nego priznati da je, kad je ono zadrmalo, zaista bilo straha, ali i panike. A gdje je god toga, tu je i neobičnih i neočekivanih događaja. Kažu da je, tu negdje u niskoj Hercegovini koju Hercegovci zovu humnina, kad je zadrmalo najjače, mačka uletjela u pasju kućicu. U Nevesinju, gdje je najjače i drmalo, miševi su bježali iz rupa, i to sve kraj mačaka, koje se nisu ni osvrnule na njih. I najposlije, tu negdje u Bileći ili Ljubinju, kad je zadrmalo, snaha je zagrlila svekrvu. Nije nikad prije, sem ono kad su je doveli pa je tada morala. I ne samo da nije ta, nego ni bilo koja druga. I Hercegovina je, u savremenom 21. vijeku, postala dio svijeta, a u svijetu odavno nije običaj da snaha grli svekrvu, a ni ona nju. Ali eto, kad sila božja zadrma, zaboravi se na običaj i naviku. Zatekle se, priča se po Hercegovini, ta snaha i svekrva same u kući pa, kad je ono zatreslo, nevjesta vrisnula i u onome strahu i neznavenju, poletjela staroj u zagrljaj. Tako su se i izmirile, pa je i od zemljotresa bilo neke koristi, jer ne bi nikad da nije zadrmalo.

Od svih hercegovačkih priča o zemljotresu najslađe su i najbolje one iz kafane. Tamo ih najviše i ima. Tu se najradije pričaju, najpažljivije slušaju i najbolje pamte. U kafani im se Hercegovci najviše smiju, ako su smiješne, a najviše se i rastuže onim koje su tužne. Srećom lijepom, niko nije stradao, pa tužnih skoro da i nema. Što se štete tiče, ako je i bilo, brzo će se  sve popraviti i zaboraviti.

Upravo u kafani sam, iz usta jednog našeg Hercegovca, i čuo zanimljivu priču o zemljotresu. Taj voli sve da bagateliše i obezvrijedi, i to samo radi toga da bi njegova priča bila veća, značajnija i bolja od svega ostalog. Na taj način je pričao i o zemljotresu.

 - He, moj li si brate, pa kad mi kažu - zemljotres. Nije ovo u nas ništa. Malo zatreslo, pa šta - ništa. E, sokole moj, kako ono umije da zatrese i kakvih je sve zemljotresa bilo. Pričo mi je pokojni đed da je njemu, kad je radio u Americi, nekakav Japanac kazivo o zemljotresu u njegovoj zemlji. To tamo u njih drma i trese, ubrani Sveti Vasilije Ostroški. U njih sve grade temeljno i utvrdo, pa ponešto i ostane uzgor. A da u nas tako zatrese, sve bi ostalo u gomili. Taj Japanac je tvrdio da su u njih, poslije nekog velikog i razornog zemljotresa, sve trudne žene pobacile. Biva, to su bile one koje su ostale žive, jer koliko ih je samo završilo pod ruševinama. Izginuo grdni svijet. I džabe ti to, nego ljudima najposlije rastreslo i zube. Poslije, onaj ko je bio stariji, pogubio sve do jednog đavoljeg zuba, a u mladeži se prorijedili. Grdno je, pričo je taj Japanac đedu, bilo i pogledat. Mlad čojek, a one mu struge u ustima, fali mu pola zuba. E to je zemljotres...

Prekidoše ga. Ne daju da dovrši priču nego, sve jedan preko drugog, zabrzaše i uzeše mu riječ. Nadvisi i zasjeni njegova priča sve ostalo, pa ispade da niko drugi niti umije pričati niti što zna. U nedostatku bolje priče, počeše da bagatelišu njegovu, da se posprduju i zavitlavaju ga svojom. Jedan od onih sa kojima je svaki dan, veli:

- Ai, čuj mu Japanaca i njihova zemljotresa. Meni je, dok ono bijah mlad, najveći zemljotres bio kad bi zaigralo kolo đevojačko. Tada, sve bi se u meni protreslo i rastreslo. Kad sam služio vojsku u Doboju, pa nas puštali u grad i ja odma otišo na teferič, tu u blizini. Drma kolo đevojačko, a ja zino u njih ko june u šarena vrata. Moj lijepi brate, željan i viđet žensko, a ne što drugo. Pjevaju one đevojke: „Sitna lola, sitna ja, sitna slama pod nama... Sitno, dragi, ljubi, poznaće se zubi... Poznaće mi nana da sam milovana“... Pjevaju one, a meni se sve čini da ona zemlja utonja podamnom. Majko mila, zemljotres li je, šta li je...

I njega prekidoše. I odmah se nađe onaj koji hoće da se i njegova priča čuje.

- Čuj mi japanskog zemljotresa i dobojskog sijela. A kad smo mi, na sijelu u Mekoj Grudi, zaigrali naše kolo, e to je tek bio zemotres. Zadrma se Vukovića kuća, popustiše grede pa se sve, zajedno sa nama svima, strovali u izbu. Srećom, nikom ništa ne bi. Kuka onaj domaćin Vuković, šta će sad. Te, za dva dana, idi pa mu pomaži da ponovo podigne tavan. Sve smo mu za jedan dan završili: ubrali i doćerali grede, otesali ih i postavili, a njemu je ostalo samo da pokuje dasku...

Prekidoše i njega. Treći ima još bolju priču.

- Pušti japanski, dobojski i mekogrudski zemljotres. Kad bi Cica, eto znate je svi, prije pedeset godina, prošla ulicom, e to bi tek bio zemljotres. Odnese je đavo na dernek u Avtovac, pa kad prođe ulicom, odma nastane zemljotres. Gatački momci, koji podnapiti sjede po kafanskim baštama, kad je ugledaju, samo što vrisnu ko i Damjanov Zelenko. I džabe ti u Gacku, nego je isto tako i kad Cica siđe u Trebinje. A zna se da su Trebinjci najpitomiji, najprilagodljiviji i najpopustljiviji. Blizu valjda moru, pa od one morske arije opitomili i omudrili. Ali kad Cica prođe... Bože, samo kad se sjetim. A gledam je danas: skevrila, smežurala se i sva opustila. Ne valja ni crnu đavolu. I džabe ti to, nego ona njena dva velika, bistra i vatrena oka, nekako potamnjela pa utekla u glavu da ih više niko ne gleda jer se danas nema šta ni viđet. E, starosti jadosti, gora si od žalosti...

Onaj što je pričao o japanskom zemljotresu se ne da, pa ugrabi riječ.

- Pričajte vi i šprdajte se koliko oćete, ali pitaću vas ja ako i ođe zadrma ko u Japanu. Jadni ne bili, Hercegovina je sve na jamama i pećinama, pa ako japanski zadrma, sve će se lumbati i propasti bar dvjesta metara naniže. A tada, eto ti mora pod Trebinje, ili možda i pod Bileću. Uprijeće Budva u Petrov do...

Tako teče hercegovačka kafanska priča o zemljotresu i tako protiče još jedan dan u Hercegovini.