„Gradovima su mostovi isto što i ljudima ruke. A naš grad sada ima dvije ruke, silne, moćne...“
Prije pola vijeka zabilježiće ovo Glasov reporter sa gradilišta novog mosta, dok su se neimari beogradske „Mostogradnje“ spremali za završni posao - betoniranja rasponske konstrukcije da preko Trebišnjice spoji obale Bregova i Polica.
Ne čudi povišen i entuzijastičan ton u napisu našeg hroničara. Na ovu „drugu ruku“ kojom će se još čvršće dočepati druge obale grad je čekao punih deceniju i po, još otkako mu je zbog dotrajalosti sa istog mjesta uklonjena ona privremena i improvizovana, „ruka“ od drvenih greda...
Ili još duže, od davne 1944. godine i oktobarskih borbi za oslobođenje Trebinja, kada su njemački vojnici bježeći iz varoši za sobom porušili prvi i tada jedini gradski most, sagrađen na istom ovom mjestu još za vrijeme austrougarske uprave...
Austrougarski most sa glomaznom gvozdenom konstrukcijom pamte još samo razglednice iz ovog vremena. Sve što je od njega ostalo je betonski stub koji kao kakav krnjatak i danas poviruje iz Trebišnjice. Jedno vrijeme, hroničari pamte, catara je bila jedina veza sa drugom obalom...
Nakon rata sagrađeni „drvenjak“ bio je privremena zamjena za porušeni jedini gradski most. Odolijevao je i vremenu i plahovitoj Trebišnjici, služio i kao tribina za obližnje plivalište. Istina, posljednjih godina uglavnom pod administrativnim zabranama – da se preko njega ne prelazi jer je već dotrajao, jer nije bezbjedno... Posebno kada je 1953. godine dobio više nego dostojnu zamjenu – nekoliko stotina metara uzvodno elegantni kameni lukovi premostili su Trebišnjicu i povezali glavnu ulicu trebinjske čaršije sa novim naseljem koje je raslo u Policama.
Glas Trebinja iz pedesetih...
Dakle, prije sedamdeset godina grad se jednom rukom, čvrstom i trajnom, konačno dohvatio druge obale. Današnji Kameni, savremenici su jednostavno zvali - Novim mostom. Jubilej zaslužuje koji redak više, ali ćemo to ipak prepustiti nekome ko o njegovoj gradnji ponešto zna. Za ovu priliku tek toliko - da je svečano otvoren 4. oktobra, za proslavu Dana oslobođenja, isti dan kad i spomenik borcima NOR-a u gradskom parku...
Ovog mlađeg, pedesetogodišnjaka sa početka priče, što su ga preko rijeke podizali beogradski graditelji, po nekoj jezički neobičnoj logici, Trebinjci su i službeno i kolokvijalno zvali Starim mostom. Zvali su ga tako dok još mosta nije ni bilo – osim u obećanjima vlasti i planovima graditelja. Dok su samo zamišljali njegovu „elegantnu predonapregnutu betonsku konstrukciju“, sa „laganom ogradom od željeznih profila“ da bi prolaznici imali „neposredniji kontakt sa rijekom“. Istina, gradnja je počela još krajem pedesetih godina – ali samo što se kamenim nogama oslonio o riječno dno, radovi su prekinuti jer više nije bilo novca.
Narednih petnaest godina te kamene noge otužno će izvirivati iz rijeke, podsjećati sve na jedan davno započet i nikad dovršen posao. Vrijeme je sa rijekom proticalo, a prelaz bivao sve potrebniji. „Izgradnja autobuske stanice u Policama, novog centra Polica na prostoru sadašnje i bivše ložione, nove robne kuće u Bregovima i niz drugih objekata“ – sve je to čekalo na novi Stari most.
„Ali izgleda sve je uzaludno. Stari most je zaboravljen i prebolovan. Pa i građani su prestali da 'mole' za most. (...) Ako je sve naše na drugoj strani, kako je zapisao naš nobelovac, zašto se onda most ne gradi?“
Radove na mostu (koji će mnogo kasnije upravo ponijeti ime istog ovog nobelovca) beogradska „Mostogradnja“ nastaviće tek 1973. godine, od prvih sredstava prikupljenih zavođenjem novog opštinskog samodoprinosa. Svečano je otvoren 1. decembra iste godine, tokom proslave Dana Republike. Glas će biti svjedok dugo čekane svečanosti...
„Na puštanje u saobraćaj novoizgrađenog 'Starog' mosta skupilo se i pored sniježnog vremena nekoliko stotina građana koji nisu žalili truda samo da vide taj trenutak koji su godinama željno očekivali. (...) Svi su željeli da što prije pređu to rastojanje, koje im je još juče izgledalo tako daleko...“
