Monodrama „Dosije Dositej“, po tekstu Eleonore Gavrilović, u izvođenju Vladimira Cvejića, bila je posljednji sadržaj 69. Festivala festivala u Trebinju, prije nego su proglašeni najbolji i ovogodišnja manifestacija zatvorena.
Eleonora Gavrilović, muzejski savjetnik i kustos Muzeja Vuka i Dositeja, bila je inspirisana životnom pričom našeg velikog prosvetitelja, književnika i filozofa Dositeja Obradovića, a sam glumac Vladimir Cvejić je ovu priču, kako je i sam rekao, na neki način adaptirao i spremio za scenu.
„Radio sam je šest do sedam mjeseci, a igram je već šest, sedam godina. Igram je u samom Muzeju Vuka i Dositeja, gdje je Dositej i poučavao, u vrijeme dok je bio ministar, popečitelj prosvjete, a inače je igram svuda redom, širom Srbije, širom regiona, u inostranstvu, svuda“, podsjetio je Cvejić.
Kaže da je, gdje god je do sada nastupio, ova monodrama bila dobro prihvaćena.
„Publika je, slobodno mogu da kažem, prihvata jako dobro, jer igram za sve generacije, za različite intelektualne nivoe i za ljude sa fakulteta, a tema je nešto što je zaista potrebno ljudima, jer je predstava i nazvana `Dosije Dositej`, budući da govori o manje poznatim dijelovima njegovog života koji je izuzetno bogat. To je jedno putovanje kroz njegov život, maltene u njegovim cipelama.
Publika, kada to doživi i na video projekciji vidi mapu njegovog putovanja prije 250 godina – zapita se, pošto često nakon predstave ostanemo i u razgovoru – kako je moguće da je on u to vrijeme toliko obišao, kada nije bilo aviona, automobila i svega ostalog. E onda tek sve to dobija više na važnosti, jer on je završio, današnjim rječnikom rečeno, dva univerziteta, kao da je završio Lomonosov u Rusiji i tamo negdje u Americi, Berkli. On je, naime, ovo jedno završio u Smirni u Otomanskom carstvu, a ovo drugo je bilo u Njemačkoj, tako da je, prosto, bio nevjerovatan. Jedanaest jezika je govorio“, istakao je Cvejić.
Kaže da je znanje o dijelovima Dositejevog života bilo djelimično i pomalo zapostavljeno, te da ima mnogo stereotipa o njemu, tako da je on pokušao da u ovoj predstavi, o ovoj izuzetnoj ličnosti, publici saopšti mnogo više nego što se zna, poput njegovog boravka u manastirima, crkvama, kao i o svemu onome što je napisao, o njegovim životnim dramama, iskušenjima.
Zbog svega toga je i ovome glumcu bilo zahtjevnije uraditi monodramu.
„Meni je bilo zahtjevno zato što sam samom sebi postavio visoke ciljeve i ti dometi su mi bili neophodni da bi i mene samog zainteresovao ovaj rad, ali i ciljnu grupu za koju radim, a to su praktično i najviši dometi koje bi pozorišna publika trebalo da postavi sebi, jer ovo nije laka zabava. Poučno je i nije dosadno, pa sam obuhvatio te elemente da bi čovjek došao u pozorište i izašao upotpunjen i istovremeno motivisan da i sam pročita nešto, pogleda, raspita se, razgovara“, dodao je na kraju Cvejić.
