Antički Grci su anegdotom nazivali delo koje nije objavljeno, već potiče iz usmene tradicije, kasnije se time označavao neštampani rukopis ili deo rukopisa. U vreme Rimljana, pod pojmom anegdote se podrazumeva nepoznata, tajna istorija iz privatnog života poznatijih ljudi. Poznata je knjiga u kojoj vizantijski istoričar Prokopije opisuje skandale na dvoru cara Justinijana (527-565). Pod anegdotom se podrazumeva zanimljiva priča o nekoj istorijskoj ličnosti. Ona je kratka, doživljaj neobičan, sa duhovitom poentom. Pripovedanje je najčešće objektivizirano, sa naglašavanjem bitnih momenata za dati društveni trenutak. U anegdoti su podvučene osnovne odlike junakovog lika, a situacija je oštro ocrtana.
Anegdota je kasnije postala i književna vrsta. Ona je kratka književna forma, koja sadrži istinite ili izmišljene priče o događaju iz života poznate ličnosti, živuće ili istorijske, odnosno priču iz života određene sredine ili društvene grupe. Anegdota ima humoristički prizvuk, ali može da sadrži i didaktičke elemente. Karakteristička crta ove vrste je izražajan kraj i prisustvo neočekivane poente. Anegdote mogu biti fragmenti iz većih književnih dela, na primer uspomena, pisama i biografija. U srednjem veku su predstavljale deo priče.
Sve ovo je imao u vidu Milovan Zdravković, pripremajući, a potom i publikujući svoju knjigu koja je već u naslovu dobila određujuću odrednicu – da su u pitanju anegdote iz pozorišnog života. Poznavajući Zdravkovića, njegovu profesionalnu opredeljenost i vezanost za pozorište (pre svega rad u Narodnom pozorištu u Beogradu), ovaj izbor je bio očekivan i logičan. Još preciznije – u pitanju su anegdote iz pozorišnog života kod Srba, odnosno iz vremena nastanka Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, a potom i osnivanja Narodnog pozorišta u Beogradu. Većina anegdota odnosi se znači na kraj 19. veka i potom na ceo 20. vek. Ima i pomena u uvodnom tekstu glumaca još u rukopisu svetog Save, u 11. veku, pa nadalje kroz srednji vek, ali to su najčešće samo tragovi, a ne i istinske anegdote. Mada je knjiga obimna (270 stranica), nije sveobuhvatna, ali je građa raznovrsna i zanimljiva.
Svestan kompleksnosti građe, priređivač se opredelio da je poveže i predoči u tematskim blokovima, koji poštuju i određenu hronologiju, ali im je, pre svega, važna upravo ta tematska srodnost. Tako da su anegdote i crtice iz pozorišnog života kod Srba (a ne samo u Srbiji, već i u Vojvodini, dok još nije bila deo Srbije, ali i drugde gde su srpski glumci gostovali i igrali svoje predstave) raspoređene u 20 poglavlja.
U prvom su patriotsko-rodoljubive anegdote. U drugom one koje tretiraju odnos prema vlasti i vladarima. Potom one koje svedoče o uticaju politike na pozorište. Sledeće se bave odnosom prema velikim umetnicima. Na kraju su, naravno, kafanske anegdote. Najveći broj ovih anegdota je, logično, posvećen glumcima (pomenuću samo Čiča Iliju Stanojevića, Dobricu Milutinovića, Ljubinku Bobić, Ljubišu Jovanovića, Milivoja Živanovića, Rašu Plaovića, kao i Ljubu Tadića, Zorana Radmilovića, Stevu Žigona) , ali se u njima pojavljuju i upravnici pozorišta (Joakim Vujić, Jovan Đorđević, Milan Đoković), pisci, pre svega dramski (Bora Stanković, Branislav Nušić, Janko Veselinović, Stevan Sremac), neki državnici (kneževi i kraljevi), predsednik Tito i drugi političari.
Uz svako poglavlje ide uvod, a anegdote su povezane i komentarima koje Zdravković piše, imajući u vidu i mogućnost korišćenja ove knjige kao građe za istoriju srpskog pozorišta. Javnost je oduvek bila zainteresovana za privatni život glumaca. Mediji su prepuni informacija o tome. Ali ova književna forma je ipak više od tih dnevnih informacija i instistiranja na skandalu, ona je pokušaj da se privatni život uključi, ako ne ravnopravno, onda barem sa uvažavanjem u društvenu istoriju, u ovom slučaju istoriju našeg pozorišta.
Zoran ĐERIĆ
