Nakon bitke na Grahovcu, u znak zahvalnosti za junaštvo u borbama protiv turaka, crnogorski knjaz Danilo je, Gavrila Popova Kujačića, koji je tada imao tek 31 godinu, proizveo za kapetana od Korjenića. Obećao mu je knjaz tada  vojvodstvo do Gacka, darovao mu srebrom okovani handžar, dvije ledenice i veliko imanje u Aranđelovu, zemlju Žugljaje i Babinu Goru, zatim mline u Žugljajima i u Krasnoj...

Prošlo je od tada nešto više od 160 godina, a imanje Kujačića iznad crkve u Aranđelovu je i dan danas nedjeljivo. Baš onako kako je to u amanet ostavio čuveni junak Gavrilo. Njegovi potomci, Slobodan, Srđan i Stojan, trojica braće, koji, iako su odrasli u gradu, u Mokrim dolovima, iako su prošle godine i godine, iako je došlo neko novo vrijeme, nastavljaju održavati imanje svog čukunđeda.

Za sada u tome prednjači najstariji Slobodan, koji sa suprugom Nikolinom i djecom Rajkom, Teodorom i Đorđem, skoro svakodnevno, odlazi na imanje, koje se nalazi između dvije planine – Bijela gora i Velica i starog grada Klobuka, okruženo rijekama Sušicom i Zaslapnicom i dva potoka Kunska i Mirotinj.

Kujačići, danonoćnim radom, pokušavaju udahnuti život ognjištu svojih predaka. Priznaju nije lako, jer na imanju niko ne živi od 1979. godine pa je dosta toga zaraslo, a i današnja kuća je zapravo kula iz 19. vijeka.

„Kula je nekad imala četiri sprata. Više puta je rušena i obnavljana pa su danas ostala samo dva. U kuli je bio  bunar i na sva četiri ćoška - otvori za pčele. Pčele su služile za odbranu, ali i za hranu. Ako bi neko napao na kuću, Gavrilo bio 'džarnuo' iznutra i pčele bi napale neprijatelja. Krajem 19. vijeka, moji preci su, zemljanim kanalom, dugim dva kilometra, doveli vodu iz potoka Kunska pravo pred kuću. U to vrijeme, to učiniti, bio je podvig. Prosto, za nepovjerovati! Nudoljani su tim kanalom, mnogo decenija kasnije, položili crijevo pa sad i oni imaju vodu“, priča nam, ne bez ponosa u glasu, Slobodan, koji sa nekom posebnom emocijom i iskrom u oku, pominje i pokojnog đeda Rajka. Koliko ga je volio i koliki je pečat ostavio u njegovom životu, govori podatak i da je prvorođenom sinu dao ime Rajko. Baš po đedu. Kad evocira uspomene, osmijeh mu se razlije licem pa u nedogled teče priča o čovjeku, čiji je Opel Olimpija iz 1950. godine još uvijek parkiran pred porodičnom kućom. Slobodan ponosno nabraja šta je sve naučio od đeda Rajka i oca Dragana, nažalost, obojice pokojnih.

„Pamtim, bio sam baš mali. Đed Rajko bi me uzeo za ruku i na autobus za Aranđelovo. Tada je saobraćala 'harmonika'. Ta linija je vozila fabričke radnike i đake. On mi je pričao o svom rodnom kraju i uz njega sam učio seoske poslove. Uz đeda i oca sam naučio praviti i sirće od divljih jabuka, jer Babina gora obiluje samoniklim stablima divljake. Pravili smo za svoje potrebe dva tri bidončića – demižana (staklena boca od pet litara opletena vrbovim prućem, prim. aut.). Podrazumijevalo se da imamo sirćeta u kući, ali nismo nikad pravili na veliko. Međutim, jednom dok sam nešto kupovao na pijaci, otprilike prije pet godina, vidjeh na tezgi i jabukovo sirće. Pitam: „Pošto je?“, a žena kaže: „Šest maraka“. U isti mah sam ostao zatečen i zapitao se što mi puštamo onolike jabuke da propadaju.

Recept za sirće od divljih jabuka se prenosi sa generacije na generaciju

I tako je počelo. Slobodan je započeo uređenje imanja, potkresivanje starih i novih stabala, usmjeravanje mladica... Po njegovim riječima, danas beru divlje jabuke sa oko stotinu stabala i evo, već, četiri godine proizvode i prodaju domaće jabukovo sirće.

  „Naši stari su tu divlju jabuku ili divljaku, kako je mi zovemo, koristili za kalemljenje. Mi ne kalemimo voćke nego pravimo sirće po porodičnom receptu. Prodajemo, na veliko, pet maraka po litru. Smatram da naš narod nije u potpunosti svjestan ljekovitosti jabukovog sirćeta. Mnogo višebismo ga trebali koristiti. Domaće jabukovo sirće je neuporedivo sa industrijski dobijenim. I ukus i miris su intenzivniji. Svima preporučujem da dnevno pije po dva deca tople vode pomiješane sa rakijskom čašicom sirćeta i kašikom meda. To je eliksir. Tako brzo osvježava tijelo. Eliksir iz Babine gore“, ističe Slobodan važnost zdrave ishrane i dodaje da jabukovo sirće najviše prodaju na kućnoj adresi i u „Hercegovačkoj kući“. Posebno je zadovoljan saradnjom sa Agrarnim fondom na čiji je poziv svoje proizvode izložio i na nedavno održanom „Herceg festu“ u Dučićevoj ulici.

Slobodana i njegovu suprugu Nikolinu posebno raduje što i njihova djeca jedva čekaju kad će u Aranđelovo. Još kad dođu Slađan i Nikola, sinovi najmlađeg brata Stojana i njegove supruge Marine, ugođaj je potpun.

 Kujačići su posadili i veliki broj stabala oraha, čokota vinove loze, dunja, trešanja, šljiva, kajsija, šipaka pa čak i maslina. Zato, osim sirćeta od divljih jabuka, na „Herceg festu“ smo na njihovom stolu vidjeli i suve šljive, sok od drenjina, liker od oraha..., ali i prospekte „Za idealan odmor u prirodi“. Nude: od prenoćišta u kući na Babinoj gori do domaćih organskih proizvoda i kupanja na rijeci Zaslapnici, čiju plažu uređuju ovih dana.

Planova je, očigledno, mnogo, ali Slobodan ne želi da ih otkrije, kao što nam nije, koliko se god trudili da ga ispitamo, otkrio recept po kome prave jabukovo sirće. I neka nije. Neka to ostane tajna koju će brižljivo čuvati sljedeće generacije Kujačića iz Aranđelova i sačuvati amanet Gavrila Popova Kujačića da se imanje ne dijeli nego održava i proširuje.

Lijek za holesterol i trigliceride

Od Slobodana saznajemo narodni lijek za masnoće.

„Tri suve smokve se izbuše čačkalicom uveče i potope u jabukovo sirće. Otprilike dec sirćeta ili koliko treba da prekrije smokve. Ujutro se pojedu i nakon 15 dana nestaje masnoća“.

Pčela je došla sama!

Roj je došao sam

„Pokojni stric je imao jednu košnicu i jedan nukleus. Kad se razbolio i umro, za njim je i pčela umrla ili otišla. Poželio sam i to da obnovim. Njuškao sam po časopisima, po internetu, ... kako se pčelari. Kupio sam satne osnove. Pripremio kocku i ramove i ostavio ih ispred kuće, jer sam planirao tih dana da kupim jedan roj. Dođem poslije desetak dana u Aranđelovo, kad mi pčela sama došla u košnicu. I od tada, bilo je to 2007. godine imamo pčelinjak. Od kad sam dobio stalni posao, od plate ulažem malo po malo i za sad imamo 15-ak društava. Pčelinjak mi je ispred kuće i ako ništa ne radim u njima, sjednem i samo ih gledam. Ako, Bog  da, dogodine će ih biti duplo više.